Indium News
Session I: Consequences of the UK Referendum
Chair: Daniel Hannan MEP, UK
Panel:
Hans-Olaf Henkel MEP, Germany
Roger Köppel, Chief Editor of Die Weltwoche, Switzerland
Marian Tupy, Senior Policy Analyst, Cato Institute, USA
Saqib Bhatti, President of the Asian Business Chamber of Commerce, UK
Session II: Migration Crisis and its Effects on Europe
Chair: Jan Zahradil MEP, Czech Republic
Panel:
Leon Levy, Associate, Eurasia Group, USA
Tomas Pojar, vice-President of the CEVRO Institute, Czech Republic
Hrvatska se treba ponašati kao razborit vlasnik svoga doma
Alp Mehmet, vice-Chairman of Migration Watch UK, United Kingdom
Sunder Katwala, Director of British Future, United Kingdom
Session III: Current Challenges to the Transatlantic Partnership
Chair: Alexandr Vondra, Czech Republic
Panel:
Dan Mitchell, Senior Fellow, Cato Institute, USA
Frances Burwell, vice-President, The Atlantic Council, USA
Ted Bromund, Senior Research Fellow, The Heritage Foundation, USA
Milan Račić, Dir of Indium d.o.o., columnist & TV commentator, Croatia
Want it English?
(Milan A. Račić, 9.9.2016) Bono Vox posjetio je našu prekrasnu obalu tjedan dana nakon početka izborne kampanje. Ne vjerujem da se radi o slučajnosti. Nakon što sam poslušao i pogledao valjda 2.500 ekonomskih obećanja raznih političkih stranaka u 25 dana kampanje, zaključio sam da pjesma „I Still Haven’t Found What I’m Looking For“ baš dobro pogađa kako se mnogi od nas osjećaju u vezi hrvatske politike.
1. Ekonomija je napokon bitna… barem nominalno
Unatoč podmuklim nastojanjima Zorana Milanovića da majku Andreja Plenkovića pretvori u ključno izborno pitanje, ekonomija – ili barem razgovori o istoj – preuzela je centralno mjesto pod reflektorima ove kampanje. Sve su nas stranke pokušale impresionirati opsegom svojih ekonomskih programa i stručnošću svojih ekonomskih timova. Po prvi smo put imali prilike čuti stranke kako navode pojmove poput „deficita“ ili „smanjenja poreza“. Obećavali su disciplinu kako bismo smanjili dugove, deficit i kamatne stope – ekonomske sile zla koje su našu konkurentnost odjenule u luđačku košulju.
2. A zatim je zastor podignut
Međutim, čim su izgovorili posljednje riječi vezane za vlastitu predanost fiskalnoj odgovornosti, bacili su se na litanije populističkih obećanja. HDZ je obećao 180.000 novih radnih mjesta, SDP je odgovorio sa svojih 140.000, a ne možemo zaboraviti ni Živi zid koji je obećao srezati 2.000 radnih mjesta u javnom sektoru kako bi se poboljšala učinkovitost, a odmah potom njihov luckasti profesor obećao je DVIJE STOTINE TISUĆA novih radnih mjesta u istom sektoru, još uz nekakvu zaradu.
SDP i HDZ možda nemaju svoju varijantu luckastog profesora koji bi progurao upitne računice, ali njihovi su planovi tek nešto manje kreativni. Osim što su obećali 50.000 novih radnih mjesta u poljoprivrednom sektoru u kojem nisu nužni novi radnici, već veće parcele i povećana iskoristivost tla kako bi se povećala produktivnost, prava je senzacija HDZ-ovo obećanje 20.000 novih radnih mjesta na start-up sceni. Zaustavimo se na trenutak kako bismo promislili o ovom prijedlogu. Prije svega, većina start-upa nema plaćenih zaposlenika. Start-upovi imaju osnivače koji rade kao životinje za malu ili nikakvu zaradu. Čak i ako im se posreći u potrazi za ulagačima, 90% njihovih firmi propada. S obzirom na tu surovu stvarnost, HDZ-ov plan klastera, javnog financiranja i povezivanja zahtijevao bi formiranje desetak tisuća start-upova da proizvedu ovaj broj uglavnom neplaćeniha radnih mjesta. Na kraju, takav bi prijedlog proizveo oko 500 novih radnih mjesta (ne 20.000) u Vladinim agencijama, inkubatorima i ostalim posredničkim entitetima, a takvih imamo i više nego dovoljno.
Kao da su zaboravili da su upravo oni kormilarili kroz naš nevjerojatno dug recesijski period, SDP je obećao još takve ekonomske briljantnosti u novom mandatu. Prošli su put stvorili oko 60.000 novih radnih mjesta u javnoj administraciji za mlade diplomce. To je ublažena verzija prozirne igre Ivana Lovrinovića, a SDP najavljuje još jednu dozu takve politike. Svaka čast?
Gotovo godinu dana kasnije, Most još nije siguran kako bi vodio zemlju. Unatoč nekim kvalitetnim ljudima koji rade svoj posao podalje od javnosti, Most se i dalje ne može maknuti s trase koju je ucrtao njihov bivši ekonomski strateg – isti luckasti Lovrinović – koji je u roku od tjedan ili dva nakon što je dobio svoje mjesto u Saboru dao petama vjetra tijelom, ali ne i duhom. Iako je Most Lovrinovića prekrižio, njegov je trag na toj organizaciji, nažalost, teško izbrisiv, a mnogi su se od nas nadali da će Most izrasti u legitimnu treću opciju.
3. Sve bajke dođu na naplatu
Ne moram vam ja govoriti da nijedna od ovih stranaka neće održati svoja predizborna obećanja. Prije svega, obećali su financirati većinu svojih populističkih ideja milijardama kuna iz fondova Europske unije. Kada spominju te milijarde, svi se ponašaju kao da im je taj novac već u džepu. Međutim, taj novac nitko danas nema, a teško da će ga dobiti. Spomenuti iznosi predstavljaju ukupna potencijalna izdvajanja Europske unije za Hrvatsku. S obzirom na stanje Europske unije, način na koji smo upravljali novcem koji smo ranije dobili, kvalitetu timova kojima žele dodijeliti te poslove te upitnu kvalitetu njihovih projekata stvaranja novih radnih mjesta, čisto sumnjam da ćemo ikada vidjeti ovaj novac i da će bilo koje od ovih obećanja zaživjeti. Osim toga, te projekte ne možemo financirati vlastitim sredstvima, osim ako baš želimo premašiti svoje limite deficita i javnog duga, što bi negativno utjecalo na naš razvoj, kreditni rejting te visinu kamata.
Kada se sve zbroji i oduzme, stranke su mnogo pričale o ekonomiji, financijama i disciplini, ali nismo dobili ništa više od pustih priča. Zvučim kao pesimist, ali zaista to nisam. Zapravo sam optimist. Po prvi put u dugo vremena dolazi do pomaka. Kao i u Hipokratovoj zakletvi, disfunkcionalna vlada Tima Oreškovića naposljetku nije „učinila puno zla“ – dijelom zbog izostanka vlastitog djelovanja, a dijelom jer im se jednostavno posrećilo. Politička ogorčenost zaustavila je trošenje, a niske kamate, niska cijena nafte i oporavak Europske unije pomogli su na ostalim poljima. Iako, primjerice, nijedna naša Vlada nije odgovorna za smanjenje deficita, svi oni nemogući zadaci poput izbalansiranog proračuna i omogućavanje ekonomskog rasta ipak više ne djeluju kao plod bujne mašte. Kao kada izgubite par kilograma zbog bolesti, a zatim ih iskoristite kao odskočnu dasku za daljnji gubitak kilograma, ako svoju novu, finiju figuru iskoristimo kao novu podlogu – i pozovemo političare na odgovornost za održavanje (a možda i poboljšanje) te figure – Hrvatska će napredovati, tko god bio na čelu.
(Tekst © Večernji List)
Grafika: Index.hr
Want it in English?
“Moj je savjet da odaberete Yamahu, a ne Tomosa.”
(Milan A. Račić, 5/9/2016) Zdravstvo nije bitno, a nije ni obrazovanje. Socijalna pomoć? Zaboravite na nju. Branitelji se mogu vratiti kampiranju po pločnicima, a umirovljenici im se mogu pridružiti. Možemo se buniti koliko god hoćemo, ali ništa neće promijeniti činjenicu da nijedno od beskonačnih političkih obećanja koja ovih dana lete na sve strane neće biti ostvareno bez novca. Zato postoji jedno, samo jedno pitanje koje je na ovim izborima uistinu bitno – a to je ekonomija. Bitno je samo i isključivo tko ima sredstva i sposobnosti da je pokrene.
Zaboravite akademske studije, političke planove i dokumente od 1,000 stranica. Bitni su ljudi. Uvijek su bitni ljudi. Potičem vas da dobro promislite o ljudima koji se kriju iza tih hrpica papira. Ili još bolje – hajdemo ih dovesti na danje svjetlo i provjerite kome povjeravamo budućnost svojih obitelji i svoje države. Kada dobro promotrite sve kandidate, zapitajte se:
Znaju li oni kako funkcionira normalna ekonomija? Jesu li ikada kročili na sastanak izvršnog odbora privatne tvrtke – a da su pritom zaslužili mjesto ondje? I što je najvažnije, znaju li zašto je Hrvatska s pozicije jedne od najperspektivnijih ekonomija srednje i istočne Europe pala na poziciju jedne od najmanje konkurentnih ekonomija u manje od 25 godina? Ako ne znaju odgovor, uputite ih svojem mesaru, frizeru ili prodavaču, oni će im objasniti. Hrvatski poduzetnici istinski preziru našu Vladu jer je vode likovi koji se samo izmjenjuju na vrhu i pritom veselo zviždukaju dok deficit raste, a oni samo slažu nove hrpice potrebnih dokumenata poput toaletnog papira. Poduzetnicima je dosta takve „pomoći“.
Trebaju im ministri gospodarstva i financija koji znaju što treba učiniti kako bismo krenuli naprijed, brzo i učinkovito. Trebaju im ministri koji zaslužuju poštovanje, koji imaju povjerenje i podršku svog šefa (premijera) kako bi obavili sve što je potrebno obaviti.
Jesu li poboljšali organizacije koje su im povjerene? Znaju li doista što je strategija ili se sve proglašava strateškim interesom (što u pravilu znači da strategija ne postoji)? I što je najvažnije, biste li im povjerili poduzeća u koja ste uložili vlastito vrijeme i kapital? Ako je odgovor bilo što osim entuzijastičnog DA, produžite dalje, jer slika neće postati ljepša kad dodate još pokoju nulu. Slika će se samo drastično, drastično pogoršati. Procijenite kandidate za ministre na isti način na koji biste procijenili vlastite potencijalne zaposlenike: jesu li iskreni i spremni zasukati rukave? Priznaju li vlastite pogreške ili krivnju svaljuju na druge? Takvih smo se tipova svi nagledali.
Čorić, Hajdaš Dončić, Lalovac, Maletić, Maras, Marić x 2, Panenić i Vrdoljak – upamtite ova imena. To su naši kandidati za ministre gospodarstva i financija i trenutno su samo oni bitni. Zato dobro promislite prije nego što odaberete favorite. Naše se polje mogućeg djelovanja samo dodatno smanjilo u protekloj godini, otkako sam izjavio da je Hrvatskoj potreban mali kombi kompetentnih ministara. Danas više ni ne možemo govoriti o malom kombiju, danas nam treba moped. Trebamo moped kompetentnih ministara koji će sjesti jedan iza drugoga. Ako u nedjelju donesemo dobru odluku, ostali će se moći priključiti karavani. Moj je savjet da odaberete Yamahu, a ne Tomosa.
(Tekst © Večernji List)
Image Credits: w9gfo
Want it in English?
(Milan A. Račić, 22.08.2016) Našoj maloj zemlji od 4.3 milijuna stanovnika u Riu ide dosta dobro. Dok ovo pišem, 20. smo po broju medalja. Čitava zemlja slavi svaku novu medalju. Ta mi je pozicija na ljestvici mnogo draža od posljednjeg izvještaja Svjetske banke koji nas prema BDP-u svrstava na 82. mjesto. Zamislite kako bi nam tek bilo da nam i ekonomija ide tako dobro kao sport.
Da smo 20. na toj ljestvici, naš bi BDP iznosio 646 milijardi američkih dolara umjesto sadašnjih 48.7 milijardi. Bili bismo izjednačeni sa Saudijskom Arabijom, odmah iza Švicarske. Bili bismo 13 puta bogatiji nego danas, što znači da bismo imali 13 puta više novca za obrazovanje, zdravstveno osiguranje, mirovine, sport, istraživanje i razvoj te otplatu duga, ako bismo ga u tom slučaju uopće imali. Umjesto da mladi i obrazovani ljudi sanjaju o odlasku iz Hrvatske, mladi i obrazovani ljudi iz drugih zemalja sanjali bi o dolasku u Hrvatsku.
No stanimo malo na loptu. Razmak između naše sportske i ekonomske pozicije iznosi 62 mjesta. Nađimo se stoga na pola puta – na 51. mjestu ljestvice Svjetske banke. Kako bi Hrvatska tada izgledala? Naš bi BDP iznosio 181 milijardu američkih dolara. Zajedno s Češkom bili bismo ispred Rumunjske, Novog Zelanda i Mađarske. Bili bismo 3.7 puta bogatiji, a nitko se ne bi bunio protiv 3.7 puta svjetlije budućnosti.
Odakle tolika razlika u našim sportskim i ekonomskim rezultatima? Ako želimo proučavati temelje svojih sportskih rezultata, moramo početi s genetikom. Čini se da Hrvati imaju dobre predispozicije koje nam daju prednost u startu, što se odražava na neočekivano visok broj medalja u posve različitim disciplinama. Međutim, što je s našom poslovnom DNK? Nažalost, u tom se području baš i nismo proslavili. Četrdeset i pet godina komunizma popraćenih s dvadeset i pet godina socijalizma prerušenog u kapitalizam pretvorili su Hrvatsku u mutanta koji, čini se, ne može razbiti okove obrazaca ponašanja koji ne funkcioniraju. Suvremena ekonomska konkurentnost zahtijeva brzinu, kreativnost, okretnost i sklonost riziku u određenoj mjeri. Međutim, Hrvatska je spora, nekreativna, nespretna i sklona riziku kad to nema nikakvog smisla, a kategorički ga odbija kada je rizik potreban. Za razliku od naših sportskih postignuća, naša se mutirana poslovna DNK odražava u dugom nizu loših ekonomskih rezultata.
Iako mnogi od nas kritiziraju ustroj krovnih sportskih organizacija u Hrvatskoj, a mnogo je toga podložno kritikama, činjenica je da redovito proizvodimo zvijezde u nogometu, košarci, skijanju, tenisu, atletici i drugim sportovima. Mnogi od ovih uspjeha rezultat su kombinacije prirodnog talenta i iznimnih osobnih ulaganja. Međutim, njihov uspjeh također ukazuje na to da ih sustav ne uništava – možda funkcionira na 50% stvarnog kapaciteta, ali barem ne radi protiv sportaša. Isto se ne može reći za našu ekonomiju. Gradimo administrativne labirinte koji nemaju nikakvu produktivnu svrhu. Ministri koji nikada nisu vodili tvrtke češu se po glavi dok pokušavaju pronaći načine da „potaknu“ poduzeća umjesto da im se samo sklone s puta. Nikada nećemo premašiti jednu Etiopiju (74.) ili Sudan (65.) dok privatno poduzetništvo – veliko, malo ili start-up – ne postane kamen temeljac naše ekonomije. To se neće dogoditi sve dok nastavljamo kultivizirati naviku gušenja privatnog poduzetništva u svakoj prilici. Eri pretvaranja da nam je stalo (dok potajno preziremo) poduzetništvo mora doći kraj. Što se prije to dogodi, prije ćemo i vidjeti Hrvatsku koja će postizati ekonomske rezultate koji će se moći mjeriti s našim sportskim rezultatima.
(Tekst © Večernji List)
Image Credit: The World Bank Group
Want it in English?
(Milan A. Račić, 9.8.2016) Moja supruga, Amerikanka, naziva Donalda Trumpa „siledžijom“. Moram se složiti. Ona se ne može načuditi njegovoj popularnosti i utjecaju. Ipak mislim da se bolje razumijem u psihologiju nego ona. Slogan Trumpove kampanje, „Ponovno uzdignimo Ameriku“, obraća se milijunima ljudi čiji su dani ispunjeni poslom, obiteljskim obvezama te njihovim zajednicama; koji kipe u tišini zbog gotovo svakodnevne paljbe uvreda njihove inteligencije i njihovih vrijednosti koje im upućuje glasna i moćna šačica pripadnika elite.
Činjenica je da ne možete unedogled nazivati nekoga idiotom – kad-tad će vam uzvratiti. Trumpovi pristalice osjećaju dozu zadovoljstva zbog njegovih politički nekorektnih izjava. To zadovoljstvo polako se pretvara u porast podrške Trumpovim ludim idejama, poput one o izgradnji velikog zida koji bi držao Meksikance podalje od SAD-a. Europljanima je čitava situacija možda komična, ali ne bi trebala biti. Isti je psihološki princip austrijskim populističkim desničarima (FPO) gotovo osigurao pobjedu na izborima u svibnju (s 49.7% glasova) uslijed katastrofalnog odnosa Europske unije prema izbjegličkoj krizi. Odjednom ovo više nije smiješno. Mnoge je zatekao ishod Brexita – ostali su u čudu jer im nije bilo jasno zašto bi se narod okrenuo protiv projekta kojega podržavaju „svi koji imaju mozak“. Iako bi najlakše bilo okriviti stariju populaciju za rezultat, nisu oni krivi. Kriva je ljudska priroda.
Grupni identitet i odanost prirodne su ljudske odlike. Dugoročno je nesmotreno poricati ih ili suzbijati. Suzbijanje onoga što Ameriku čini jedinstvenom ili onoga što Hrvatsku čini jedinstvenom kako bismo živjeli „u zajednici“ s planetarnom braćom i sestrama s jedne je strane čista fantazija, a s druge je posve uvredljivo. A kada uvrijedite dobar dio stanovništva nazivanjem doprinosa njihovih predaka stvaranju nacije anakroničnim, dobit ćete drastičan i pretjeran ispravak.
Problem nije u tome je li oblik domoljublja kakav propagiraju Trump, Slobodarska stranka Austrije i UKIP prikladan ili ne. Stvar je u tome da će glasači, ukoliko velike stranke ignoriraju njihove legitimne probleme, dati priliku bilo kome tko će ih saslušati i progovoriti o njihovim frustracijama. Osnovni problem ove opcije predstavlja činjenica da „bilo tko“ u pravilu baš i nije najbolji izbor za političko vodstvo – kako za nezadovoljne glasače, tako i za naciju. Drugi je problem u tome što frustracija predstavlja užasan temelj za kvalitetan politički pokret. Takvi su temelji klimavi, lomljivi i nestabilni, a to baš i ne vodi do dobro promišljenih promjena. Tako ćete na čelu države dobiti nekoga poput Zdravka Mamića, što nikome neće donijeti ništa dobro.
U redu je biti ponosan Amerikanac, Britanac, Estonac ili Hrvat. To je pozitivno i zdravo. Ponos na svoju zemlju jednako je prirodan kao i ponos na svoju obitelj. Nije bitno što pripadnici vaše elite imaju za reći o tome, nisu u pravu – stoga, promijenite svoju elitu. Ali ne budite nesmotreni. Ne dopustite da vas vaša frustracija i nedostatak kvalitetnih predstavnika vaših interesa dovedu do „bilo koga“ tko će tvrditi da zastupa vaše interese. Vaša će se situacija popraviti dobrom politikom, a ne bijesom. Nemojte da vas zavaraju „šuplji spasitelji“ – oni će dugoročno samo naštetiti vašim ciljevima i vašoj zemlji.
(Tekst © Večernji List)
Video Credit: HBO
Pretvaranje Hrvatske u zemlju nade, pravde i prilika.
Kako pokrenuti gospodarstvo?
Kako izgraditi zdravije društveno okruženje?
– Hrvatska je u jednoj vrsti depresije… Nismo navikli pobjeđivati iz dana u dan, nego smo navikli preživljavati … –
– Trebamo pustiti narodu i gospodarstvu da dišu. –
– Što me najviše iznenadilo u Hrvatskoj? Očekivao sam više elana od naroda koji je nedavno pobjedio rat, očekivao sam više samopouzdanja. To smo nekako izgubili u zadnjih 20 godina. Sada se pitam kako smo mi to pobjedili u ratu a sada se svega bojimo? –
– Bojimo se najmanjih promjena. Želimo promjene, ali bez promjena. Želimo novo vodstvo, ali sa starim vođama. Želimo novu ekonomiju ali da se stara ne mjenja… To ne postoji. –
– Moramo vjerovati u nas … i u svijet. Svijet je dobar, život je dobar, Hrvatska je dobra. –
– Da bismo pobijedili, potrebna nam je transparentnost. Potrebna nam je jednostavnost. Potrebna nam je vjerodostojnost. –
– U hrvatskom društvu postoji duga povijest tajnovitosti. Pomogla nam je da preživimo Osmansko Carstvo, Austro-Ugarsku, Mlečane, Mađare i komuniste. Ta nam je karakteristika pomogla dok smo bili pod opsadom – ali nas sad kad smo slobodni guši. –
– Nije lako biti tajnovit. Tajnovitost crpi mentalnu energiju. Tajnovitost uzima mnogo vremena, a ništa se konkretno ne postiže – izuzev odgode istine. Ovoj je zemlji potrebna drastična doza transparentnosti. A taj lijek mora doći s vrha. Ne možemo ga crpiti s dna. Hrvatskoj je očajnički potrebno vodstvo koje nas može povesti u novu eru transparentnosti. Jer samo transparentna kultura može graditi temelje povjerenja. Povjerenje pobjeđuje korupciju. Povjerenje je magnet za ljude i ulaganja. –
– Zato trebamo vjerovati u transparentnost i graditi jednostavne sustave. Neprestano se žalimo na hrvatsku Vladu… ali to bi moglo značiti da u cijelosti premošćujemo Vladu. Zapamtimo KISS pravilo (keep it simple, stupid): umjesto potrage za rješenjem od strane institucija, sami trebamo postati rješenje. Jednostavnost često znači izbacivanje posrednika iz priče, a dobar se dio hrvatske ekonomije oslanja na posrednike, što nije uopće produktivno. –
– Ako smo iskreni, transparentni, na jednostavan način predstavljamo svoje planove – i onda uistinu ispunimo obećanja – to znači da smo vjerodostojni. Vjerodostojnost je posljednja i vjerojatno najvažnija točka za ovu hrvatsku priču jer u Hrvatskoj nedostatak vjerodostojnosti predstavlja ogroman problem i za unutarnje i za vanjske odnose. Što se tiče unutarnjih odnosa, uopće ne vjerujemo da će nam naši vođe reći istinu ili ispuniti obećanja jer su nam dugo i često lagali. Što se tiče vanjskih odnosa, ako nemamo povjerenja u vođe, nećemo ga imati niti u državne institucije, što znači da će nas racionalni ulagači izbjegavati u širokom luku. –
Want it in English?
(Milan A. Račić, 25.07.2016) Jedna je žena objavila bijesan tekst na forumu. U tom se tekstu ova dvadesetšestogodišnjakinja pozabavila svojom percepcijom nepravde: kako Vlada može poticati rast nataliteta, a ne osigurava domove za rastuće obitelji? Ne, gospodo! Ona ne želi djecu dok joj Grad ne dodijeli stan! Novine su pune članaka o parovima koji odgađaju zasnivanje obitelji dok je situacija nestabilna. Pretpostavljam da pritom misle na ekonomske prilike, međutim, moglo bi se raditi o bilo kojem lokalnom ili globalnom problemu. Bojim se da će se ti parovi načekati jer nema idealnog trenutka za proširenje obitelji.
Dugi periodi blagostanja, sigurnosti i mira predmet su književne i povijesne fikcije. Ako je takvih perioda uopće i bilo, nisu dugo trajali, a omeđivali su ih dugi periodi rata i gladi. Unatoč kugi i prljavštini postojale su mnogočlane obitelji. No unatoč privilegijima suvremenog života Hrvatska danas ima četvrt milijuna stanovnika manje nego prije deset godina. Smrtnost i emigracija odigrali su ulogu u ovom procesu, ali pridonijeli su i ljudi koji očekuju da im država riješi sve probleme te ekstreman strah od rizika. Sve je to
dovelo do tužnog modernog straha od djece.
Tijekom povijesti hrvatske su žene rađale brojnu djecu (u spavaćim sobama, ne u bolničkim krevetima) dok im je pred vratima bjesnio ovaj ili onaj rat. Žene su rađale dok su se njihovi muževi borili, dobrovoljno ili ne, protiv agresora ili boce. Nije bilo kolektivnih ugovora, mirovina, a ni bonusa kojima plaćamo godišnje odmore. Međutim, nije bilo ni straha od života.
Ljudi su radili u poljima i molili se za kišu dok su im susjedi krali svinje i kokoši. Bilo je i suše koja je uniš tavala usjeve. Nekada je kiše bilo previše pa bi usjevi strunuli. Ponekad su Vladini „stručnjaci“ inzistirali na poticanju uzgoja pamuka, a zatim bi zapuhala moćna bura i odnijela jedini izvor prihoda u more (istinita priča). Ljudi su plakali, molili se, tražili pomoć od obitelji i prijatelja – i uglavnom su preživljavali…i rađali djecu. Život je bio težak, ali je života bilo. Da su naši preci čekali mir i blagostanje, Hrvati bi
izumrli još prije 1300 godina.
Sasvim je normalno pribojavati se neizvjesne budućnosti, ali nije zdravo da takav strah upravlja vašim životom. Djecu ne zanima koliko vam je stan velik. Nije im bitno je li stan iznajmljen. Čak im ni igračke nisu toliko bitne. Roditelji diljem svijeta zijevaju u čudu kad njihovu dragu, slatku dječicu više razveseli papir u kojem su pokloni zamotani nego sami pokloni pod božićnim drvcem. Govorim iz iskustva i odgovorno tvrdim da je vašoj djeci najvažnija vaša ljubav i pažnja, a za to ne trebate novac, velik stan ili Vladinu intervenciju.
Mnogo je problema u Hrvatskoj izvan naše kontrole, ali odluka o osnivanju obitelji nije jedan od njih. Ne trebaju nam Vlada, demografi ili poticaji Europske unije kako bismo revitalizirali svoju naciju. Svi posjedujemo tehnologiju za uzgoj obitelji, samo moramo ponovno skupiti hrabrost i iskoristiti je.
(Tekst © Večernji List)
Image Credit: Seamless geometric pattern
(Milan A. Račić, 21.07.2016) 52 dana prije idućih izbora, u sjeni 20 milijardi kuna duga koji moramo vratiti u 2017. godini te bez ikakvih strukturnih reformi “reformističke” Vlade u odlasku, naša je nacionalna pozornost usmjerena na bitne stvari – recimo, na sadržaj tanjura premijera Oreškovića tijekom odmora u Vladinoj vili.
Tihomir Orešković i njegov račun za hranu posve su nebitni. Za to postoji mnogo razloga. Orešković bi mogao biti izvrstan ministar financija, ali mu za poziciju premijera i pokretača vala reformi u Hrvatskoj nedostaju vizija, karizma te komunikacijske vještine. Problem je i u tome što Orešković baš i ne razumije ovu zemlju, što nije nužno odraz njegovog „stranog“ podrijetla, nego više odraz njegovog nedostatka interesa za ovu zemlju prije no što je postao premijer. Naposljetku, za nadolazeće je izbore Orešković posve nebitan jer je sam donio takvu odluku te izjavio da se neće kandidirati. Zašto je onda sadržaj Oreškovićeva računa za hranu bitna informacija uoči izbora?
Ako zbrojite sve troškove Tihomira Oreškovića, Zorana Milanovića, Jadranke Kosor i Ive Sanadera za vilu od 2008. godine, radi se o ukupnom iznosu od 940,946 kn. Tijekom perioda od 7 i pol godina prosječni troškovi za svaki šestomjesečni period iznose 125,459 kn – što otprilike odgovara i iznosu koji je potrošio Tihomir Orešković. Tijekom tog istog perioda od 7 i pol godina, čiji se početak poklapa s početkom naše duge recesije, naš se javni dug povećao za 165 milijardi kuna. Međutim, umjesto da brinu o računici našeg javnog duga, naši političari, kao i mnogi od nas, svoju pažnju usmjeravaju na račun za hranu. Ne vidimo šumu od jednog malog, jadnog drveta.
Odat ću vam tri tajne. Prva je da me ne zanima koliko je Orešković potrošio u toj vili i rado bih tijekom tih godina platio i 9 milijuna kuna za premijere koji rade svoj posao – za premijere koji reformiraju ovaj disfunkcionalni sustav, umjesto pozajmljivanja dodatnih 165 milijardi kuna kako bi sustav održali na životu. Ne zanimaju me ni njihovi automobili, automobili njihovih ministara ili minute koje su proveli na svojim mobitelima – sve dok svoj posao obavljaju odgovorno. John Foster Dulles jednom je prilikom izjavio: „Mjera uspjeha nije težina problema s kojim se suočavate, bitnije je radi li se o istom problemu s kojim ste se suočili prošle godine“. Ako je to mjera uspjeha, onda naši premijeri podbacuju, podbacuju i podbacuju, a to nema veze s njihovim ručkom. Ne zanimaju me njihovi obroci, njihova odjeća, njihovi satovi, cipele i mobilni telefoni – zanima me kakvi su vođe, koliko su vjerodostojni te kakve rezultate postižu – a isto bi trebalo zanimati i vas.
Naša je zemlja usred duboke krize vodstva koju neće riješiti usredotočavanje na nebitne detalje, što nas dovodi do druge tajne. Samo su četiri pitanja bitna za vođenje Hrvatske danas – vjerodostojno vodstvo, tim kojemu možemo ukazati povjerenje, uvjerljiv program te hrabrost za donošenje promjena – a o nijednoj od tih stvari danas ne vodimo javni dijalog. Ne vjerujem da se radi o slučajnosti. Naše se vodeće stranke drže svojih riječi i ne fokusiraju se na Drugi svjetski rat. Međutim, jeste li čuli ikakvu kritiku kvalitete Milanovićevog tima koji je ostvario užasne rezultate tijekom prošlog mandata koji, sudeći po aktualnoj krilatici, žele reprizirati? Kako će ovaj „pobjednički tim“ ojačati likovi poput Stipe Gabrića Jamba? Preostala su još samo 52 dana, kako glasi program SDP-a? Jeste li naišli na analize razloga što ključni HDZ-ovi igrači donose tako loše odluke, što ne razumiju odluke koje sami donose – ili naprosto lažu o svojoj ulozi u donošenju istih? Jeste li vidjeli novi program HDZ-a? A gdje je MOST? Hoće li oni ikada odrasti i predstaviti vjerodostojan program koji se neće zasnivati na teatralnom populizmu poput ovjerene izjave Bože Petrova, „reforme pečata“ i ograničenja ministarskih putnih i telekomunikacijskih troškova?
Ne čujete ništa o stvarnim problemima jer vas stranke usmjeravaju na nebitne populističke tričarije poput Oreškovićevog računa za vilu, što nas dovodi do posljednje tajne vezane za ovu „aferu“. Smiješno niske plaće za pozicije premijera i ključnih ministara te usredotočavanje na trivijalne probleme poput hrane, putnih i telekomunikacijskih troškova njih i njihovih obitelji samo će dovesti do toga da će kvalitetni kandidati takve pozicije zaobilaziti u širokom luku, što je možda i cilj čitave ove predstave. Populizam ne zna za prošlost, a ni za budućnost… samo nam može donijeti još klaunova.
(Tekst © Večernji List)
Image Credit: irq506
Want it in English?
(Milan A. Račić, 11.7.2016) Nema smisla imati stranku ako se bojite glasača. Osnivanje stranke hrabar je organizacijski postupak. Osnivači stranaka uistinu vjeruju u ostvarivost svoje misije i toliko su uvjerljivi da privlače istomišljenike poput gravitacijske sile, a birači potom odlučuju o važnosti te sile.
Hrvatska seljačka stranka predstavlja jedan od najimpresivnijih hrvatskih političkih pokreta. Osnivač i najznačajniji čelnik stranke, Stjepan Radić, dao je život za svoja uvjerenja. Aktualni predsjednik stranke, Krešimir Belak, dopustio je da principi HSS-a umru zbog jednog ministarstva (poljoprivrede) i četiri mjesta u Saboru u slučaju da SDP uspije formirati novu Vladu. Međutim, diskutabilno je koliko je temeljnih vrijednosti HSS-a uopće preživjelo razne koalicije u koje se HSS tijekom godina uspio ubaciti. Ne sjećam se baš njihovog programa, a kladim se da ga se ne sjećate ni vi. Tijekom proteklih nekoliko izbornih ciklusa, njihov je program de facto glasio: „Dajte našim članovima poljoprivrednicima više poticaja, a čelnicima stranke osigurajte jedno ili dva mjesta u Saboru“. To baš i ne predstavlja viziju za koju vrijedi umrijeti, a čini se da su glasači suglasni. HSS je nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti tri puta sam izašao na izbore. Prvi su put dobili 4.25% glasova (1992.), drugi put 7.2% glasova (2003.), a treći put samo 3% glasova (2011). Najnovije ankete pokazuju da 2.8% glasača podržava HSS.
Hrvatska narodna stranka (HNS) nema ozbiljni povijesni značaj koji treba održati. To je istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Na izbore su sami izašli dva puta. Prvi su put dobili 6.67% glasova (1992.), a 2007. su dobili 6.8% glasova. Na svim su drugim izborima bili poput duha koji progoni koaliciju. Taj bi se duh ukazao samo kako bi u pravim trenucima ukrao prevelik dio kolača. Na posljednjim je izborima HNS tako SDP-u uzeo nevjerojatnih 10 mandata, što je 6.62% od ukupno 151 mjesta u Saboru. To je tri puta više od podrške koju su im ukazali glasači. Iako ovaj podatak ukazuje na izvanrednu pregovaračku sposobnost HNS-a, istovremeno dovodi u pitanje demokratski kredibilitet stranke. Ironično je što je HNS bio među onima koji su tvrdili da Tihomiru Oreškoviću kao premijeru nedostaje političkog kredibiliteta jer nikada nije sudjelovao u demokratskom procesu. Unatoč tome HNS ne vidi ništa sporno u tome što su sami dobili tri puta više mjesta u saboru nego što su ih zaslužili demokratskim izbornim procesom.
Ako mislite da su HSS i HNS jedini prijestupnici koji se prostituiraju za politički plijen, varate se. HSLS (1.1% podrške), HSU (0.7% podrške), Laburisti (0.4% podrške) i ostali zatrpavaju hrvatsku političku scenu bez značajnog doprinosa Hrvatskoj osim vlastitih skraćenica i osobnih apetita. Imaju li ove stranke uopće ikakva uvjerenja? Imaju li članove koji doista doprinose ičemu?
U hrvatskom privatnom sektoru nema zapošljavanja prema unaprijed definiranim kvotama. Hrvatska poduzeća neće kvotama osigurati međunarodne poslove. Zašto bi onda toliko naših političkih „vođa“ dobivalo sigurna mjesta i ministarstva prema kvotama? Ako se bojite suočavanja s glasačima koji će glasati za vas u skladu s osobnom procjenom vaše političke platforme, mislim da ne zaslužujete priliku da vodite ovu zemlju, bez obzira radite li to sami ili u koaliciji.
(Tekst © Večernji List)
Image Credits: Steve Maskell