Want it in English?

Casa de Salamanca (Lima, 1973)

(Milan A. Račić, 31.10.2016)  Budućnost je u oblaku, tako barem kažu. Podjela tehnoloških resursa i dostupnost u svakom trenutku, sa svakog mjesta, sa svakog uređaja predstavlja našu budućnost, a nekima već predstavlja i sadašnjost. Kao član izvršnog odbora kupovao sam i prodavao poduzeća pomoću mobilnog telefona i prijenosnog računala dok sam bio na jedrenju. Vodio sam pregovore vezane za prodaju aviona za stolom ispred svojeg omiljenog bara u Münchenu dok su kupci sjedili u svojim uredima u Milwaukeeju, u Wisconsinu – barem pretpostavljam da su se nalazili ondje. U konačnici lokacija uopće nije bitna, bitno je da je posao obavljen. Iako se čini da naši pametni telefoni i računala konstantno traže pažnju, tehnologija nam istovremeno omogućava prethodno nepojmljivu razinu slobode.

Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio tijekom studija prava uopće nije imala veze s pravom. Ticala se Biblije i mudrog starog profesora iz Engleske. Dok nam je objašnjavao posljedice recentnih odluka vezanih za trust law, često je znao zastati kako bi napomenuo da imamo na umu citat iz Knjige Propovjednika: „Nema ništa novo pod suncem!“ Želio je istaknuti da te novosti i nisu tako nove i strane kako se činilo na prvi pogled, osobito uzmemo li u obzir čitavo ljudsko iskustvo.

Mnogo je pozadinske buke u našoj svakodnevici – na poslu, u medijima, čak i u našim domovima: „ova će tehnologija promijeniti sve“, „morate ovo učiniti kako biste preživjeli“, „ovaj će nas političar spasiti“, „ovaj će nas ministar uništiti“, itd. No malo se ovakvih predviđanja obistini; uglavnom završimo negdje na pola puta. Tehnologija utječe na nas, ali naši su životi uglavnom nepromijenjeni, dok nam političari uglavnom idu na živce, ali ostavljaju tek neznatne tragove u povijesti.

Tako je i s Oblakom – naš se poslovni svijet transformira, kao i način na koji upravljamo informacijama te način na koji se socijaliziramo, ali Oblak ne unosi drastične promjene među ljude i njihove temeljne potrebe. Ništa osobito novo se ne događa pod oblacima. I dalje nam je potrebna kvalitetna hrana i odjeća, udobne cipele, transport, sigurnost, krov nad glavom, ljubav i obitelj. Nećemo raditi goli pod oblacima, osim ako nam to baš odgovara. Kako to onda može utjecati na „stare“ industrije poput poljoprivrede, metalurgije, tekstilne industrije, kemijske industrije, čak i naftne industrije? Ove se industrije često negativno etiketira kao „zastarjele industrije“, što bi značilo da su staromodne i nekonkurentne te da nemaju budućnost. Međutim, osobno doživljavam taj epitet kao pozitivnu, a ne negativnu karakteristiku. Te su industrije dugovječne jer ispunjavaju temeljne ljudske potrebe. Te se potrebe nisu drastično promijenile – ono što se mijenja jest način na koji ih ispunjavamo. Sada imamo više opcija, više je konkurencije, razvoj se ubrzao, a kvaliteta se uglavnom povećala. Te „zastarjele industrije“ nalaze se na prekretnici: mogu nastaviti funkcionirati na isti način kao i dosad te polako odumrijeti ili mogu prigrliti mogućnosti koje nude nove tehnologije pa se transformirati i nastaviti ispunjavati temeljne ljudske potrebe. Jednostavno rečeno, mogu produljiti svoj vijek pod oblacima.

Večernji List 2016

Image Credit: Luis Siabala

Want it in English?

(Milan A. Račič, 28.10.2016) U svijetu globalizacije nije toliko bitno koliko brzo trčite – sve dok ste brži od konkurencije. Ovu činjenicu možemo primijeniti na čitav spektar ekonomske konkurentnosti – od minimalca preko obrazovanja do porezne politike. Nedavno smo dobili potvrdu ove činjenice: Svjetska banka objavila je novu inačicu svoje „Doing Business“ ljestvice prema kojoj je Hrvatska pala za četiri mjesta – ne zato što smo propustili djelovati ili zato što smo donijeli loše odluke, konkurencija je jednostavno učinila više i djelovala brže. Zato u kontekstu porezne reforme moramo odgovoriti na sljedeća pitanja: Krećemo li se u pravom smjeru i krećemo li se dovoljno brzo da prestignemo konkurenciju?

Zdravko Marić na mene ostavlja dojam kompetentnog i savjesnog stručnjaka. Čak bih se usudio reći da je on prvi „normalan“ hrvatski ministar gospodarstva. Pritom ne mislim na njegovo mentalno stanje, prošlost ili izgled, nego na čitav paket – vjerujem da bi se dobro uklopio kao ministar gospodarstva u većini normalnih, razvijenih zemalja. To je dobro ukoliko se želimo pridružiti tim normalnim, razvijenim zemljama. Sve u svemu, porezne reforme ministra Marića predstavljaju korak u pravom smjeru. Dokazao je da nam ne treba ministarstvo demografije. Ono ne doprinosi demografskoj slici. Demografskoj slici doprinose obitelji, a na njihovu odluku o broju djece utječu ekonomija (i dinamičnost iste), njihova neto plaća (porezna politika), socijalna pomoć (obiteljska i institucijska) te osobni prioriteti. Mnoge bi obitelji svoje treće dijete od 1. siječnja 2017. godine trebale nazvati Zdravko jer će upravo obitelji s više djece biti među najvećim dobitnicima nakon uvođenja porezne reforme. Oni će moći zadržati drastično veći dio svojeg teško zarađenog novca, a svaka je lipa bitna kad uzdržavate obitelj.

Što se tiče PDV-a, Marić je još jednom zakoračio u pravom smjeru, a onda je zakoračio ustranu. Hrvatska pati od pretjeranog upliva politike u ekonomiju, a to se odražava u našim aktualnim disproporcionalnim stopama PDV-a. U prošlosti je bilo dovoljno okupiti određeni broj ljudi i pokrenuti demonstracije: uz dovoljnu medijsku pažnju, mogli ste eskalirati politički pritisak do točke gdje bi vaš posebni interes dobio smanjenu stopu PDV-a. To je možda bilo dobro za vas i vaše interesno područje, ali tako se porezni sustav dodatno komplicira, a pritom dolazi do diskriminacije te se nagrađuje sposobnost proizvodnje političke drame umjesto nagrađivanja proizvodnje vrijednosti za cjelokupnu ekonomiju. Državu treba voditi uz minimalnu količinu drame i gorčine te uz maksimalnu produktivnost. Ministar Marić hrabro je stao na kraj varijacijama u razinama PDV-a te uspostavio sustav s dvije razine, gdje će visoka stopa poreza od 2018. godine iznositi 24%, a niska 12%. Nekadašnja niska porezna stopa od 5% koja se primjenjivala na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, kino ulaznice i tiskovine bit će povećana i Marić će sigurno osjetiti pritisak interesnih skupina koje su imale koristi od ove niske porezne stope, međutim, jasno je da se radi o diskriminatornoj i zastarjeloj praksi. Ovaj popis iznimaka dokaz je našeg pogrešnog stava prema suvremenom životu i globalnoj ekonomiji. Ako knjige dobivaju poseban status, zašto ga ne bi dobila i prijenosna računala ili tableti? Ako tiskovine imaju poseban status, zašto ga ne bi imali i elektronski mediji? Ne možemo samo pričati o stvaranju suvremene ekonomije dok tvrdoglavo odbijamo prihvatiti nova pravila. Ugostiteljski i turistički sektor bjesne zbog povišenja svoje kamatne stope umjesto da budu zahvalni što su godinama ubirali desetke milijuna kuna dodatnog profita koji im je poklonjen kada je stopa PDV-a za njih prije nekoliko godina umanjena. Ta redukcija nije dovela do sniženja cijena usluga i povećanja konkurentnosti tih sektora – novac je jednostavno otišao iz ruku poreznih obveznika direktno u džepove vlasnika poduzeća u ugostiteljskom i turističkom sektoru. Nijedan poklon nije vječan, ni ovaj ne bi trebao predstavljati iznimku. Za ovakav je potez trebalo hrabrosti i ministar Marić zaslužuje pohvale. Međutim, ne slažem se s njim po pitanju redukcije maksimalne stope PDV-a na 24%. Ta promjena nije dovoljno velika da potakne povećanje potrošnje i odobrovolji javnost. Umjesto toga, nepotrebno će smanjiti državne prihode baš u trenutku kad su nužni zbog rezova drugih poreza i potrošnje.

Možda je najveća novost ovih reformi vezana za smanjenje poreza na dohodak s 20% na 12% za mala i srednje velika poduzeća i poljoprivrednike. Većina poreznih stručnjaka smatra da će se ovo smanjenje poreza odnositi na sva poduzeća kojima godišnji prihodi ne premašuju 3 milijuna kuna, bez obzira na njihovu pravno definiranu strukturu (bez obzira radi li se o društvima s ograničenom odgovornošću ili obrtima). U tom slučaju, Vlada je donijela promjenu koja će direktno potaknuti osnivanje novih malih poduzeća u svim sektorima od poljoprivrede do visoke tehnologije, što će dovesti do novog vala pozitivnih promjena u hrvatskoj ekonomiji. Šteta što ministar nije zadržao maksimalnu razinu PDV-a na 25%, a umjesto toga dodatno porezno olakšao poduzeća s prihodima koji premašuju 3 milijuna kuna godišnje. Iako je redukcija s 20% na 18% pozitivan pomak, to nije ogromna razlika koja bi glasno odjeknula među potencijalnim ulagačima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ako sve uzmemo u obzir, porezna reforma nove Vlade zaslužuje 4 za sadržaj te 3+ za hrabrost. Hrvatska toliko kaska za konkurencijom da si ne možemo priuštiti odugovlačenje s reformama. Najznačajniji val reformi gotovo bez iznimke dolazi tijekom prve godine mandata Vlade. S obzirom na geopolitičku i ekonomsku situaciju, možda se radi o zatišju pred buru i zato moramo maksimalno iskoristiti period naše relativne stabilnosti i rasta kako bismo pokrenuli konkretne promjene koje će povećati konkurentnost. Međutim, ovaj val hrabrosti nije pokrenuo ministar Marić, nego premijer Plenković. Ove promjene zajedno s drugim sličnim mjerama trebale bi biti dostatne za prometanje perspektive našeg rejtinga u pozitivan, ali neće biti dostatne za poboljšanje našeg kreditnog rejtinga. Poboljšanje perspektive odražava promjenu smjera u kojem napredujemo, ali samo konkretni rezultati mogu poboljšati naš kreditni rejting – a taj nas korak tek čeka.

Večernji List 2016

Image Credit: Jenny Sparks