Want it in English?
(Milan A. Račić, 9.8.2016) Moja supruga, Amerikanka, naziva Donalda Trumpa „siledžijom“. Moram se složiti. Ona se ne može načuditi njegovoj popularnosti i utjecaju. Ipak mislim da se bolje razumijem u psihologiju nego ona. Slogan Trumpove kampanje, „Ponovno uzdignimo Ameriku“, obraća se milijunima ljudi čiji su dani ispunjeni poslom, obiteljskim obvezama te njihovim zajednicama; koji kipe u tišini zbog gotovo svakodnevne paljbe uvreda njihove inteligencije i njihovih vrijednosti koje im upućuje glasna i moćna šačica pripadnika elite.
Činjenica je da ne možete unedogled nazivati nekoga idiotom – kad-tad će vam uzvratiti. Trumpovi pristalice osjećaju dozu zadovoljstva zbog njegovih politički nekorektnih izjava. To zadovoljstvo polako se pretvara u porast podrške Trumpovim ludim idejama, poput one o izgradnji velikog zida koji bi držao Meksikance podalje od SAD-a. Europljanima je čitava situacija možda komična, ali ne bi trebala biti. Isti je psihološki princip austrijskim populističkim desničarima (FPO) gotovo osigurao pobjedu na izborima u svibnju (s 49.7% glasova) uslijed katastrofalnog odnosa Europske unije prema izbjegličkoj krizi. Odjednom ovo više nije smiješno. Mnoge je zatekao ishod Brexita – ostali su u čudu jer im nije bilo jasno zašto bi se narod okrenuo protiv projekta kojega podržavaju „svi koji imaju mozak“. Iako bi najlakše bilo okriviti stariju populaciju za rezultat, nisu oni krivi. Kriva je ljudska priroda.
Grupni identitet i odanost prirodne su ljudske odlike. Dugoročno je nesmotreno poricati ih ili suzbijati. Suzbijanje onoga što Ameriku čini jedinstvenom ili onoga što Hrvatsku čini jedinstvenom kako bismo živjeli „u zajednici“ s planetarnom braćom i sestrama s jedne je strane čista fantazija, a s druge je posve uvredljivo. A kada uvrijedite dobar dio stanovništva nazivanjem doprinosa njihovih predaka stvaranju nacije anakroničnim, dobit ćete drastičan i pretjeran ispravak.
Problem nije u tome je li oblik domoljublja kakav propagiraju Trump, Slobodarska stranka Austrije i UKIP prikladan ili ne. Stvar je u tome da će glasači, ukoliko velike stranke ignoriraju njihove legitimne probleme, dati priliku bilo kome tko će ih saslušati i progovoriti o njihovim frustracijama. Osnovni problem ove opcije predstavlja činjenica da „bilo tko“ u pravilu baš i nije najbolji izbor za političko vodstvo – kako za nezadovoljne glasače, tako i za naciju. Drugi je problem u tome što frustracija predstavlja užasan temelj za kvalitetan politički pokret. Takvi su temelji klimavi, lomljivi i nestabilni, a to baš i ne vodi do dobro promišljenih promjena. Tako ćete na čelu države dobiti nekoga poput Zdravka Mamića, što nikome neće donijeti ništa dobro.
U redu je biti ponosan Amerikanac, Britanac, Estonac ili Hrvat. To je pozitivno i zdravo. Ponos na svoju zemlju jednako je prirodan kao i ponos na svoju obitelj. Nije bitno što pripadnici vaše elite imaju za reći o tome, nisu u pravu – stoga, promijenite svoju elitu. Ali ne budite nesmotreni. Ne dopustite da vas vaša frustracija i nedostatak kvalitetnih predstavnika vaših interesa dovedu do „bilo koga“ tko će tvrditi da zastupa vaše interese. Vaša će se situacija popraviti dobrom politikom, a ne bijesom. Nemojte da vas zavaraju „šuplji spasitelji“ – oni će dugoročno samo naštetiti vašim ciljevima i vašoj zemlji.
(Tekst © Večernji List)
Video Credit: HBO
