Indium News

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić)

„Žao mi je, gospodine, no to nije moguće“.

Mislim da sam ovu rečenicu slušao po 10 puta dnevno dok sam 1999. godine radio u Münchenu. Moji zahtjevi nisu bili neizvedivi. Tražio sam stvari poput: „Mogu li, molim Vas, dobiti svoje čisto rublje do večeras“? – „Žao mi je, gospodine, to nije moguće. Donijeli ste rublje u 9:11, a primamo ga do 9 ujutro“… „Mogu li, molim Vas, dobiti još jedno piće“? – „Žao mi je, gospodine, no to nije moguće, zadnje runde točili smo prije 3 minute“. U poslovnom svijetu, pitao bih: „Možemo li složiti jedan standardni ugovor za prodaju zrakoplova koji ćemo koristiti diljem svijeta“? – „Žao mi je, to nije moguće, potreban nam je zasebni njemački ugovor“. Moji uljudni, no neumoljivi bavarski domaćini tu su frazu stalno imali na jelovniku.

Prošli tjedan ponovno sam se našao u Bavarskoj. Nasmijao sam se kad sam na recepciji postavio pitanje mogu li dobiti glačalo i dasku za glačanje u svoju sobu. Šarmantna djevojka odgovorila mi je: „Žao mi je, gospodine, no to nije moguće, taj je odjel zatvoren“. Bilo je to kao da sam sreo starog prijatelja. Tako sam nosio blago izgužvanu košulju na večeru s klijentima jer na recepciji nisu mogli otključati ormar – i telepatski sam hvalio svoju ženu što se sjetila izglačati košulju prije nego što sam krenuo na put.

Nemojte me krivo shvatiti. Volim Bavarsku. Cijenim njihov ponos i samostalnost. Saznao sam da u bavarskom gradu koji sam posjetio, koji broji 35.500 stanovnika, živi i 1500 inženjera ugradbenih računalnih sustava – preko 4% ukupne populacije koja se posvetila stvaranju sadržaja suvremenog svijeta. I ne samo to – Deggendorf, staromodni grad smješten usred poljoprivredne regije – predstavlja centar za ugradbene računalne sustave te opslužuje 70% svjetskog tržišta! Stanovnici žive u malom tradicionalnom mjestu i prate korak s dinamičnom, konkurentnom suvremenom ekonomijom… to je pravo ostvarenje sna o lederhosen i laptopima.

Bavarska je dugo bila poput nekog rukavca. Danas predstavlja sjedište nekih od najvažnijih međunarodnih tehnoloških tvrtki. To je izvrsno. No još je zanimljivija činjenica da je ova transformacija provedena uspješno, a Bavarska nije prodala dušu. Bavarska je i dalje bavarska. Ondje nitko nije odrezao vlastite korijene kako bi Bavarska postala suvremena. Održali su jaku radnu etiku, prepoznali vrijednost malih i srednje velikih poduzeća te su shvatili značaj znanja – tehnologija je samo predstavljala novi teritorij.

Strategija lederhosen i laptopa u Bavarskoj funkcionira besprijekorno, no čini se da u Hrvatskoj nije tako. Mala, no glasna hrvatska manjina koja promovira modernizaciju naših sustava uporno tvrdi da to možemo postići samo ako se odreknemo svojih temeljnih uvjerenja, kulture i tradicije. Umjesto da se osjećamo kao da nam naša jedinstvena kultura daje stabilnost, prosječni se Hrvat osjeća ugroženo i zato se instinktivno hvata za poduzeća, sustave i političke stranke koje propadaju u očajničkom pokušaju očuvanja „nečega“ čak i kad te stvari nemaju veze s našom kulturom ili tradicijom. Čini se da stanovnici Bavarske znaju nešto što mi još nismo spoznali – uz jaku tradiciju lakše je organizirati i upravljati velikim promjenama. Veliko drveće ima i jake korijene. Slabi korijeni znače da će i sve što naraste iznad zemlje biti tanko, slabašno i šuplje.

Copyright Večernji List 2017

Image Credit: chrrristine

---

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račič)  Primijetio sam transformaciju hrvatskog poslovnog svijeta 2003. godine. Te je godine Hrvatska počela „nalikovati“ na suvremenu tržišnu ekonomiju. Sofisticirana odjeća, skupi auti, stil komunikacije itd. su sve više podsjećali na poslovne krugove u New Yorku, Münchenu i Londonu. Međutim, uz malo grebanja ispod površine, praznina je postajala očigledna.

Prazna odijela možda su prihvatljiva kad sve ide po planu ali ne dolaze u paketima s kičmama i dobrom prosudbom.

Veliki vođe rađaju se s potencijalom koji se razvija kroz iskustvo i mentorske odnose. S obzirom da je naša zemlja dugo imala strane vladare, naše se najbolji i najbistriji umovi dugo asimiliralo ili uništavalo. Baš kao što godinama selektivnog uzgoja bijelo stado ovaca možemo pretvoriti u crno, naše je redove talentiranih stanjila pozitivna selekcija. Danas se naše stado perspektivnih menadžera dodatno stanjuje negativnom selekcijom. Područje organizacijske znanosti objavilo je dosta knjiga o tendenciji prosječnih vođa da se okružuju slabićima kako bi zaštitili vlastiti ego i prikrili svoje nedostatke. Međutim, vođe kojima je prioritet stabilnost umjesto izvrsnosti uskraćuju talentiranim umovima priliku za razvoj, a posljedično dobar dio talentiranih napušta zemlju, čime se naše stado dodatno osiromašuje.

Ljudi su savjesni učenici svojih predaka. Mimikrija započinje u dnevnim sobama naših roditelja i ne prestaje do naše smrti. U suvremenoj Hrvatskoj mogli smo učiti iz tri osnovna modela „poslovnog vođe“ – nijedan od tih modela nije bio kvalitetan.

Prvo smo imali socijalističke menadžere. Uz par iznimaka, većina je mogla poslužiti kao studija negativne selekcije, jednoumlja i mediokriteta. Zatim su došli baruni razbojnici tranzicijskog perioda iz socijalizma u našu verziju rodijačkog kapitalizma. Ti su ljudi bili virtuozi kad je trebalo graditi carstava preko noći pomoću politike, veza, tuđeg novca, a ponekad i kriminala. Takvoj su paradi vodstva na kraj stali stranci koji su stigli u Zagreb s ciljem upravljanja lokalnim podružnicama velikih svjetskih poduzeća. Gledali smo ih kao utjelovljenja profesionalnosti, iskustva i uvida. Međutim, Hrvatska je sićušno tržište iz perspektive globalne ekonomije. Nitko ne šalje najbolje i najbistrije menadžere iz New Yorka ili Londona u Zagreb. Takva su poduzeća uglavnom slala ili sredovječne više menadžere kojima su promaknule promocije na važnijim tržištima ili mlađariju svježih diploma koji su u Hrvatsku dolazili po svoje prve pogreške. Takvi menadžeri B ili C klase predstavljali su blistava zapadnjačka svjetla koja su naši menadžeri u 2003. godini i kasnije pokušavali kopirati. Možda to i nije bilo tako strašno, ali uzori B i C klase nikad neće stvoriti prvorazredne menadžere.

Raspad Agrokora razotkrio je sustavne slabosti među hrvatskim menadžerima. Ljudi koji su nevjerojatno dobro plaćeni da zaštite interese ulagača zakazali su u kolosalnim razmjerima – prvo unutar tvrtke, a krug se odatle samo širi. Posljedice će se osjećati još godinama. Međutim, kriza Agrokora usmjerila je pažnju javnosti na nedostatke naših menadžera – a to je dobra stvar, ili bi to barem mogla postati. Uspjeh leži u maksimalnom iskorištavanju postojećih okolnosti, a iskustvo je nešto iz čega, ako smo savjesni učenici, možemo naučiti što NE trebamo činiti u budućnosti.

Copyright Večernji List 2017

Image Credit: Ankabankaboo

---

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 3.5.2017)  Drugi svjetski rat završio je 1945. godine, a hrvatski rat za nezavisnost završio je 1995., međutim, bitka za indoktrinaciju naše djece i dalje traje. Moja je obitelj postala potencijalna kolateralna žrtva te bitke u listopadu, kada je moje najstarije dijete upisalo prvi razred osnovne škole. Dotad smo se poput voajera mogli smijati otužnom stanju naših sustava, uključujući i onaj obrazovni. Međutim, naše je najstarije dijete sada talac tog sustava, a uskoro će mu se pridružiti i ostalih četvero. Mi nismo jedini taoci ovog sustava, taoci su i stotine tisuća druge djece i obitelji, tisuće predanih učitelja, a vjerovali ili ne, i stotine dobrih obrazovnih administratora.

Prije upisivanja prvog razreda osnovne škole u Banja Luci, otac mi je objasnio da će učitelji govoriti loše stvari o Hrvatima i vjernicima. S obzirom da smo pripadali objema kategorijama, savjetovao mi je da slušam i upijam „točne“ odgovore, ali da ne vjerujem svemu što ću čuti.

Njegov je pristup nastavi matematike bio posve drugačiji. Uputio me da pozorno pratim nastavu i pišem zadaću. Kad bih pogriješio, ispisao bi za mene dodatnih 50 zadataka. Za svaki netočan odgovor nakon toga, postavio bi novih 5 zadataka. Bio je uporan unatoč mojim (povremenim) suzama i nakon nekog vremena više nisam griješio. Ustrajao je dok mi je objašnjavao matematiku jer je matematika bila objektivna.

---

Dva plus dva je četiri, a ne kreacionizam ili rodno neutralni wc.

---

Organizirao je obiteljski otpor komunističkoj indoktrinaciji jer je bila očito subjektivna i destruktivna. Stotine milijuna obitelji diljem bivših komunističkih država organizirale su slične tipove obiteljskog otpora sustavnoj indoktrinaciji.

Zbog toga sam se bojao škole… uvijek sam se osjećao kao da smo mi neprijatelji i mrzio sam taj osjećaj, iako sam oduvijek bio dobar učenik. Kad je moja kći prošle godine upisala prvi razred, nadao sam se da se neće tako osjećati – htio sam da se zabavi, stekne nove prijatelje, uči… nisam htio da osjeća otpor. Kada moja supruga izrazi zabrinutost zbog školskog sustava ja joj govorim da uvijek možemo pružiti otpor kao što su to činile generacije prije nas. Oboje smo visokoobrazovani i dovoljno smo uporni da nadvladamo utjecaj bilo kojeg sustava. No zabrinjavajuće je što uopće moramo razmišljati o tome.

Obrazovni sustav u Hrvatskoj više nije alat srpskih, austrijskih, mletačkih, ugarskih ili osmanskih državnih ustroja koji nam nastoje nametnuti svoje ideje te potlačiti i vladati našim narodom. To je sada naš obrazovni sustav, no čini se da se ne možemo riješiti potrebe da potlačujemo i vladamo – u ovom slučaju nad našim političkim neprijateljima i njihovoj djeci. Svrha obrazovanja je edukacija, a ne potlačivanje. Obrazovni sustav trebao bi stvarati marljive, kreativne ljude čvrste kralježnice koji se ne boje izazova. Sviđalo se to nekome ili ne, obrazovni sustav počinje i završava u obiteljskom domu.

---

Obrazovni sustav ne bi se trebao kositi s obiteljskim temeljima – o kakvim god temeljima se radilo – i nipošto ih ne bi trebao rušiti.

---

Jučer je 20.000 ljudi prosvjedovalo u korist kurikularne reforme. Podržavam njihovu želju za promjenama. Međutim, mislim da bi protest bio puno produktivniji da je održan tri dana nakon izbora, a ne tri dana prije izbora. Prošlogodišnji se protest puno više usmjerio na rušenje Karamarkove/Oreškovićeve Vlade nego na obrazovne reforme. Tempiranje ovogodišnjeg protesta – netom prije drugog kruga lokalnih izbora, u trenutku dok je još neizvjesno hoće li Vlada premijera Plenkovića uspjeti održati većinu… nažalost ima iste političke konotacije. Kažem nažalost jer vjerujem da bi organizatori poslali dobru poruku u korist stvarne obrazovne reforme i stvaranja konsenzusa da su samo pomaknuli protest na datum nakon izbora. Osim tempiranja protesta, mislim da prosvjednicima promiče poanta transformacije obrazovnog sustava. Toliko su fokusirani na promociju vlastite predodžbe kurikuluma i „odabranog“ tima za koji tvrde da je jedini u stanju provesti reformu da im potpuno promiče što je točno potrebno učiniti kako bi obrazovni sustav uspješno funkcionirao. Od istih slabosti pate i njihovi protivnici.

Obrazovanje je sustav. To je ljudski administrativni sustav kojemu je krajnji cilj osiguravanje konačnog proizvoda – obrazovane djece. Baš kao što je i Agrokor poslovni sustav kojemu je krajnji cilj osiguravanje profita za dioničare Agrokora. Svi znamo da je Agrokor u velikim problemima i da možda neće opstati. Zamislite da novi povjerenik najavi da će „spasiti“ Agrokor promjenom ponude kave iz Francka u Barcaffe te da će dobavljač mesa umjesto PIK Vrbovca biti Gavrilović. S obzirom na sve što nam je poznato o strukturalnim problemima Agrokora, vjerujete li da bi takav potez išta promijenio? Naravno da ne. Čak i kada bi Agrokor promijenio 1.000 proizvoda, krajnji rezultat ostao bi isti. Isti dobavljači. Isti menadžeri. Iste prodavaonice. Isti zaposlenici. Isti dug. Drugim riječima, nova roba u starom sustavu. Ništa se ne bi promijenilo.

Naš je obrazovni sustav dobio više nego dovoljno vremena i sredstava da se dokaže i svejedno se pokazalo da ne funkcionira. Nikakvi površinski zahvati to neće promijeniti. Inzistiranje na kurikularnoj reformi u trenutku kad nam je potreban čitav novi sustav je poput „spašavanja“ Agrokora novim proizvodima dok sve drugo ostaje isto. Najbolji kurikulum na svijetu neće promijeniti baš ništa ako ne funkcionira sustav koji provodi taj kurikulum. To je nemoguća misija koja će samo dodatno podijeliti narod. To je šteta jer većina ljudi koja podržava prosvjed zaista želi bolji sustav, a njihova energija i dobre namjere neće uroditi plodom. Isto možemo reći i za njihove protivnike.

Svi zaslužujemo pobjedu u bitci za reformu obrazovnog sustava, a možemo pobijediti samo ako je ne pretvorimo u rat. Moramo se fokusirati na prijeko potrebne izmjene, a ne na zahvate koji će najviše uzburkati političko more. Sustav se mijenja mjerenjem uspjeha i otključavanjem njegova potencijala. Taj potencijal možemo otključati nagrađivanjem najboljih, najkreativnijih i najposvećenijih učitelja i administratora. Taj potencijal možemo otključati uključivanjem roditelja u obrazovnu reformu bez rušenja temelja koje oni grade u obiteljskim krugovima. Taj potencijal možemo otključati ako prigrlimo privatne inicijative poput Croatian Makersa koji su imali velik utjecaj na naše STEM područje. Taj potencijal možemo otključati ako prestanemo trošiti energiju na pedagoške trendove i političke igre i umjesto toga se usredotočimo na popravljanje pismenosti i ispitnih rezultata.

Copyright Večernji List 2017

---

---

 

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 29.5.2017)  „Seljak dugo mora stajati na brdu otvorenih usta prije nego što u njih uleti pečena patka“, kaže stara kineska poslovica. Ta je poslovica ljude trebala potaknuti na djelovanje. U Hrvatskoj su neki uistinu imali slastan obrok koji je redovito letio u otvorena usta – zvao se Agrokor. Poljoprivrednici nisu morali uzgojiti najbolje voće i povrće kako bi ga prodali. Proizvođači hrane mogli su plasirati proizvode koje nisu bili u stanju plasirati nigdje drugdje. Konkurentnost nije bila bitna. Bilo je dovoljno stajati na brdu, igrati igru, a proizvodi bi se našli na policama Konzuma. Naravno, isplata je bila poslovično spora, ali su pečene patke 25 godina slijetale u otvorena usta.

Utjecaj kolapsa Agrokora na mala obiteljska imanja nije teško pretpostaviti. Malo je manje očito, međutim, da kolaps Agrokora također predstavlja priliku. Nikada nije postojalo bolje povijesno vrijeme za malene – malene zemlje, malena poduzeća ili male farme – no to neće puno značiti onima koji su naviknuti na Agrokorove patke.

OPG-ovi će se morati usredotočiti na uzgoj apsolutno najboljih mogućih proizvoda. Uz naše se domaće proizvode veže lokalna mitologija, pretpostavljamo njihovu superiornost. Problem s „mitski izvrsnim proizvodima“ leži u tome što takvi proizvodi privlače i „mitski visoke cijene“, no kad-tad morat ćete dati stvarni novac za svoju kuću i staviti stvarnu hranu na obiteljski stol za svoju stvarnu djecu. Ako vaši proizvodi nisu objektivno bolji, a kamoli najbolji, morat ćete prilagoditi ili svoja očekivanja ili svoje proizvode.

OPG-ovi morat će surađivati s ostalim mudrim proizvođačima visokokvalitetnih proizvoda. Neki se ljudi protive zadrugama, no vrijeme je da naučite živjeti s tim. Takve su pojave posve uobičajene na većini agrikulturnih tržišta. Ovdje ne govorim o zadrugama vaših djedova, gdje su glavešine iz Komunističke partije donosile „mudre“ odluke, nego govorim o visoko izbirljivim privatnim udruženjima istomišljenika koji žele stvoriti izvanredne proizvode, baš poput vas. Udružite se samo s najpredanijim, najbolje financiranim i najmudrijim OPG-ovima, jer vaš je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. To znači da vaši ujaci, ujne, nećaci, prijatelji i susjedi koji nisu dorasli zadatku mogu ostati bliski vašem srcu, ali savjetujem da ih držite podalje od svog posla.

Obiteljska poljoprivredna gospodarstva morat će početi koristiti više tehnologije. Danas više ne postoji izgovor da nemate najbolje i najažurnije informacije o svojim poslovnim pothvatima. Tehnologija vam omogućava ostavljanje digitalnog, marketinškog i distribucijskog traga koji nemjerljivo nadmašuje vašu fizičku veličinu. Možete sjediti na brdu u Zagorju, Slavoniji ili na Islandu i prodavati svoje proizvode čitavom svijetu, a mnoge obitelji poput vaše to već i rade.

I napokon, OPG-ovi morat će nadrasti svoja sela, regije i zemlju. Provedite svaki godišnji odmor u posjetu obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima diljem svijeta. Možda oni proizvode nešto što možete proizvoditi i vi. Možda rade nešto drugačije nego vi i njihove metode mogu vam biti korisne. Iznenadit će vas što sve možete naučiti. Svijet nije statičan, a to je istovremeno i predivno i strahovito. Međutim, promjena može biti unosna – ali samo za one koji su se voljni prilagoditi i djelovati.

Copyright Večernji List 2017

---

---

 

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 3.3.2017) Na dan proglašenja predstečaja (Chapter 11) 20 zaposlenika poharalo je prostoriju s promotivnim materijalom tvrtke. Ukrali su majice, kožne rokovnike, kemijske olovke i druge sitnice. Jedan je tip otrčao s televizorom iz sobe za sastanke. Ja sam im bio nadređeni, ali pokušaj njihova zaustavljanja nije imao smisla. Shvaćao sam psihološke procese koji su doveli do ove situacije. Članovi srednjeg i višeg menadžmenta doživjeli su potencijalni stečaj kao izdaju. Tisuće radnika u tvornicama dijelile su njihovu ogorčenost. Bez obzira na rang, svi su osjećali isti strah, bijes i nestanak smjernica. Tako izgledaju korporativni bankroti.

Ljudske su reakcije univerzalne. Zaposlenici očekuju da će njihove tvrtke biti tu i sutra, dobavljači očekuju svoje isplate, banke očekuju povrat svojih sredstava, a ulagači očekuju profit. Kad sva ta očekivanja iščeznu, zavladaju očaj, strah, a ponekad i bijes.

Ako danas prošetate Konzumom, primijetit ćete da su zaposlenici malo tiši, možda čak i malo nervozniji nego inače. Ni situacija kod Agrokorovih dobavljača vjerojatno nije ništa bolja. Nakon što su par dana demonstrirali izvanredno strpljenje, prošli su tjedan počeli potraživati ostvarivati svoja prava zapljene imovine te potraživati svoja sredstva. Ironično je što ovaj stampedo potraživanja znači da će većina dobiti tek dio onoga što im Agrokor duguje.

Agrokor su do ruba bankrota doveli loši menadžeri, popustljiva vlada te možda prevara. Preko ruba će ga gurnuti strah. Možda mislite da tvrtke završe u bankrotu kad im ponestane novca, no zapravo u bankrotu završe kad im ponestane tuđeg povjerenja. Novac je samo odraz spremnika povjerenja u tvrtku – ako je spremnik povjerenja pun, ima i novca, a kad se isprazni… vrijeme je za posljednje pozdrave. To je ono što se danas događa u Agrokoru. Zaposlenici ne vjeruju menadžerima, a više im ne vjeruju ni dobavljači. Dobavljači ne vjeruju jedni drugima. Zaposlenici i dobavljači ne vjeruju bankama, a vladi ne vjeruje nitko. Nedostatak povjerenja na svim razinama vodi u spiralu smrti, a time gube svi.

Bit će nevjerojatno teško postići da ljudi ponovno počnu vjerovati Agrokoru. Nitko ne voli neizvjesnost. Neizvjesnosti se može stati na kraj iskrenom, redovitom i dobro provedenom komunikacijom. Ljudi se boje nepravde, osobito u društvima gdje je za napredak važnije koga znate, nego što znate. Svima je jasno da će restrukturiranje zahtijevati žrtvu, ali nitko ne želi da razina žrtvovanja bude definirana nečijim rodbinskim vezama, poslovnim prijateljstvima ili političkim usmjerenjima… a tako to obično ide u Hrvatskoj. Strah od nepravde možemo ugušiti samo postavljanjem novih menadžera kojima će prioriteti biti objektivnost, profesionalnost te ono najvažnije – imunitet na pritisak raznih klanova. Ljudi se boje poraza, što je opravdan strah kod svakog restrukturiranja. Međutim, propast je praktički zagarantirana ako se ne osvrnemo na strahove koje donose neizvjesnost i nepravda. Tek kad se svi uključeni u restrukturiranje budu osjećali kao da im se servira istina – te da ih se sve jednako tretira – moći će ponovno steći povjerenje u tvrtku i vratiti se poslu uz novi osjećaj povjerenja te spremnost na suradnju.

Ništa od ovoga neće garantirati Agrokoru oporavak, ali bez toga Agrokor svoja vrata komotno može zatvoriti još danas.

Copyright Večernji List 2017

---

---