(Milan A. Račić, 3.5.2017) Drugi svjetski rat završio je 1945. godine, a hrvatski rat za nezavisnost završio je 1995., međutim, bitka za indoktrinaciju naše djece i dalje traje. Moja je obitelj postala potencijalna kolateralna žrtva te bitke u listopadu, kada je moje najstarije dijete upisalo prvi razred osnovne škole. Dotad smo se poput voajera mogli smijati otužnom stanju naših sustava, uključujući i onaj obrazovni. Međutim, naše je najstarije dijete sada talac tog sustava, a uskoro će mu se pridružiti i ostalih četvero. Mi nismo jedini taoci ovog sustava, taoci su i stotine tisuća druge djece i obitelji, tisuće predanih učitelja, a vjerovali ili ne, i stotine dobrih obrazovnih administratora.
Prije upisivanja prvog razreda osnovne škole u Banja Luci, otac mi je objasnio da će učitelji govoriti loše stvari o Hrvatima i vjernicima. S obzirom da smo pripadali objema kategorijama, savjetovao mi je da slušam i upijam „točne“ odgovore, ali da ne vjerujem svemu što ću čuti.
Njegov je pristup nastavi matematike bio posve drugačiji. Uputio me da pozorno pratim nastavu i pišem zadaću. Kad bih pogriješio, ispisao bi za mene dodatnih 50 zadataka. Za svaki netočan odgovor nakon toga, postavio bi novih 5 zadataka. Bio je uporan unatoč mojim (povremenim) suzama i nakon nekog vremena više nisam griješio. Ustrajao je dok mi je objašnjavao matematiku jer je matematika bila objektivna.
Dva plus dva je četiri, a ne kreacionizam ili rodno neutralni wc.
Organizirao je obiteljski otpor komunističkoj indoktrinaciji jer je bila očito subjektivna i destruktivna. Stotine milijuna obitelji diljem bivših komunističkih država organizirale su slične tipove obiteljskog otpora sustavnoj indoktrinaciji.
Zbog toga sam se bojao škole… uvijek sam se osjećao kao da smo mi neprijatelji i mrzio sam taj osjećaj, iako sam oduvijek bio dobar učenik. Kad je moja kći prošle godine upisala prvi razred, nadao sam se da se neće tako osjećati – htio sam da se zabavi, stekne nove prijatelje, uči… nisam htio da osjeća otpor. Kada moja supruga izrazi zabrinutost zbog školskog sustava ja joj govorim da uvijek možemo pružiti otpor kao što su to činile generacije prije nas. Oboje smo visokoobrazovani i dovoljno smo uporni da nadvladamo utjecaj bilo kojeg sustava. No zabrinjavajuće je što uopće moramo razmišljati o tome.
Obrazovni sustav u Hrvatskoj više nije alat srpskih, austrijskih, mletačkih, ugarskih ili osmanskih državnih ustroja koji nam nastoje nametnuti svoje ideje te potlačiti i vladati našim narodom. To je sada naš obrazovni sustav, no čini se da se ne možemo riješiti potrebe da potlačujemo i vladamo – u ovom slučaju nad našim političkim neprijateljima i njihovoj djeci. Svrha obrazovanja je edukacija, a ne potlačivanje. Obrazovni sustav trebao bi stvarati marljive, kreativne ljude čvrste kralježnice koji se ne boje izazova. Sviđalo se to nekome ili ne, obrazovni sustav počinje i završava u obiteljskom domu.
Obrazovni sustav ne bi se trebao kositi s obiteljskim temeljima – o kakvim god temeljima se radilo – i nipošto ih ne bi trebao rušiti.
Jučer je 20.000 ljudi prosvjedovalo u korist kurikularne reforme. Podržavam njihovu želju za promjenama. Međutim, mislim da bi protest bio puno produktivniji da je održan tri dana nakon izbora, a ne tri dana prije izbora. Prošlogodišnji se protest puno više usmjerio na rušenje Karamarkove/Oreškovićeve Vlade nego na obrazovne reforme. Tempiranje ovogodišnjeg protesta – netom prije drugog kruga lokalnih izbora, u trenutku dok je još neizvjesno hoće li Vlada premijera Plenkovića uspjeti održati većinu… nažalost ima iste političke konotacije. Kažem nažalost jer vjerujem da bi organizatori poslali dobru poruku u korist stvarne obrazovne reforme i stvaranja konsenzusa da su samo pomaknuli protest na datum nakon izbora. Osim tempiranja protesta, mislim da prosvjednicima promiče poanta transformacije obrazovnog sustava. Toliko su fokusirani na promociju vlastite predodžbe kurikuluma i „odabranog“ tima za koji tvrde da je jedini u stanju provesti reformu da im potpuno promiče što je točno potrebno učiniti kako bi obrazovni sustav uspješno funkcionirao. Od istih slabosti pate i njihovi protivnici.
Obrazovanje je sustav. To je ljudski administrativni sustav kojemu je krajnji cilj osiguravanje konačnog proizvoda – obrazovane djece. Baš kao što je i Agrokor poslovni sustav kojemu je krajnji cilj osiguravanje profita za dioničare Agrokora. Svi znamo da je Agrokor u velikim problemima i da možda neće opstati. Zamislite da novi povjerenik najavi da će „spasiti“ Agrokor promjenom ponude kave iz Francka u Barcaffe te da će dobavljač mesa umjesto PIK Vrbovca biti Gavrilović. S obzirom na sve što nam je poznato o strukturalnim problemima Agrokora, vjerujete li da bi takav potez išta promijenio? Naravno da ne. Čak i kada bi Agrokor promijenio 1.000 proizvoda, krajnji rezultat ostao bi isti. Isti dobavljači. Isti menadžeri. Iste prodavaonice. Isti zaposlenici. Isti dug. Drugim riječima, nova roba u starom sustavu. Ništa se ne bi promijenilo.
Naš je obrazovni sustav dobio više nego dovoljno vremena i sredstava da se dokaže i svejedno se pokazalo da ne funkcionira. Nikakvi površinski zahvati to neće promijeniti. Inzistiranje na kurikularnoj reformi u trenutku kad nam je potreban čitav novi sustav je poput „spašavanja“ Agrokora novim proizvodima dok sve drugo ostaje isto. Najbolji kurikulum na svijetu neće promijeniti baš ništa ako ne funkcionira sustav koji provodi taj kurikulum. To je nemoguća misija koja će samo dodatno podijeliti narod. To je šteta jer većina ljudi koja podržava prosvjed zaista želi bolji sustav, a njihova energija i dobre namjere neće uroditi plodom. Isto možemo reći i za njihove protivnike.
Svi zaslužujemo pobjedu u bitci za reformu obrazovnog sustava, a možemo pobijediti samo ako je ne pretvorimo u rat. Moramo se fokusirati na prijeko potrebne izmjene, a ne na zahvate koji će najviše uzburkati političko more. Sustav se mijenja mjerenjem uspjeha i otključavanjem njegova potencijala. Taj potencijal možemo otključati nagrađivanjem najboljih, najkreativnijih i najposvećenijih učitelja i administratora. Taj potencijal možemo otključati uključivanjem roditelja u obrazovnu reformu bez rušenja temelja koje oni grade u obiteljskim krugovima. Taj potencijal možemo otključati ako prigrlimo privatne inicijative poput Croatian Makersa koji su imali velik utjecaj na naše STEM područje. Taj potencijal možemo otključati ako prestanemo trošiti energiju na pedagoške trendove i političke igre i umjesto toga se usredotočimo na popravljanje pismenosti i ispitnih rezultata.
Copyright Večernji List 2017
