Indium News

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 20.3.2017)  Ako ste vjerovnik Agrokora, sigurno niste sretni. Vaša potraživanja danas vrijede manje nego u trenutku kada ste Agrokoru novac pozajmili. Činjenica da ćete naposljetku dobiti suvlasnički udio u koncernu ne pruža osobitu utjehu. Kanadski umirovljenici, koji su također vjerovnici Agrokora, htjeli su ostvariti pristojan povrat ulaganja, a dobit će komad ozlijeđenog maloprodajnog diva iz Hrvatske. Dioničari Sberbanka također imaju razloga za nezadovoljstvo, unatoč predodžbama teoretičara zavjere. Njihov je rejting nedavno porastao upravo zato što su kreditne agencije došle do zaključka da su im dani loših kredita postali stvar prošlosti. Kao sve banke, Sberbank se bavi pozajmljivanjem novca te ostvarivanjem povrata cjelokupnog iznosa uz kamate. Bez obzira na ishod restrukturiranja Agrokora, sumnjam da će itko od vjerovnika uspjeti u cijelosti povratiti svoje ulaganje.

Agrokorovi dobavljači nisu sretni. Njima Agrokor duguje ogromne iznose za proizvode koji su odavno isporučeni. Obitelj Todorić ima razloga za deprimiranost zbog mogućnosti gubitka kontrole nad dinastijom koju su desetljećima gradili. Naposljetku, naša se Vlada boji i uplitanja i stajanja po strani. Kako smo završili u situaciji koja je Hrvatsku dovela u stanje općeg nezadovoljstva?

Agrokor je dosegnuo ovu veličinu jer se svaka od naših Vlada složila (barem prešutno) da Agrokor može odugovlačiti s isplatom potraživanja dobavljačima i državi pod uvjetom da nema otkaza. U praksi je ta situacija funkcionirala kao dodatno jeftino ili čak besplatno kreditno gorivo koje je pogonilo drastičan rast. Zaposlenici kojima je, ruku na srce, još prije 20 godina trebalo predložiti druge pravce u karijerama zadržali su radna mjesta i protestirali nad niskim plaćama dok je Agrokor rastao preko svih razumnih dimenzija. Međutim, sve kad-tad dođe na naplatu. Ili, preciznije rečeno, Agrokorova je cica konačno došla na kolica. Agrokorov su „račun“ platili porezni obveznici i dobavljači. Iako se nekima takav aranžman čini kao idealna opcija, upravo on predstavlja početak Agrokorova kraja. Poput razmažena djeteta koje smo hranili slatkišima, Agrokor je postao predimenzioniran i trom – a naposljetku ga je pregazila agilnija konkurencija.

Mnoge naše velike privatne tvrtke rasle su pomoću sličnih Vladinih darovnica u vidu odgode naplate poreza, državnih ugovora i ulaganja, ili pak nasilnog sputavanja konkurencije na „njihovom“ tržištu. Ovakve su indirektne olakšice poremetile tržišnu ravnotežu, neprirodno povećale favorizirana poduzeća te rušile domaću konkurenciju koju su sputavale namještene tržišne igre. Stalno slušamo da „trebamo jaka hrvatska poduzeća koja će se moći uhvatiti u koštac s invazivnim stranim poduzećima“. Međutim, ova su čudesna hrvatska poduzeća gotovo bez iznimke implodirala umjesto da postanu elitni odredi koji će nam pomoći da zaštitimo domaće tržište te da osvojimo strana tržišta.

Istina koju nitko ne želi čuti jest da smo smrtno voljeli ova poduzeća. Ta će nam „ljubav“ ponovno doći na naplatu u bliskoj budućnosti, dok strani ulagači nonšalantno budu popunjavali novonastalu prazninu na maloprodajnom tržištu. Poduzećima moramo omogućiti rast, promjene i propast. To je jedini način da izgradimo istinski otpornu poslovnu Hrvatsku koja će moći izaći na kraj s bilo kim, u bilo kojem trenutku.

Copyright Večernji List 2017

Image Credit: Botox Barbie

---

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 6.2.2017)  Možemo kupiti INA-u i platiti visoku cijenu za oslabljenu tvrtku bez prostora za rast – ali sa mnogo prostora za korupciju. Ako smo baš odlučili da nekako moramo potrošiti 30 milijardi kuna, ima i boljih opcija.

Popravimo školski sustav – Naša djeca napuštaju škole praktički usred zimske noći i neprestano mijenjaju raspored jer nemamo dovoljno škola. Neke škole muku muče čak i s WC daskama, sapunom i toaletnim papirom, a programe za napredne ili djecu s posebnim potrebama mogu samo sanjati. Ne treba nam INA – trebaju nam škole u kojima će naša djeca moći pohađati nastavu unutar normalnog rasporeda u isto vrijeme s dovoljno mjesta za pohranu stvari kako bi izbjegli svakodnevno tegljenje pretrpanih torbi poput malenih deva. Još bi bolje bilo pokrenuti program koji bi promovirao izvrsnost u radu nagrađivanjem najboljih 25% profesora i učitelja bonusima te isplatom otpremnina za najlošijih 25%. Isto bi trebalo učiniti i s ravnateljima. Brzo bi se iznenadili napredkom onih 50% u sredini.

Popravimo sveučilišni sustav – Ne treba nam INA – treba nam sustav izvrsnosti koji će nagraditi 25% najboljih sveučilišnih predavača a oprostiti se od najlošijih 25%. S obzirom da pčele vole med, trebalo bi nagraditi stručnjake čiji su radovi objavljeni u najpoznatijim međunarodnim stručnim tiskovinama. Ako vaš rad objavi neki od 15 najpoznatijih stručnih časopisa dobivate 15.000 kn kroz program „15 za 15“. I ne samo to, budžetom od 40 milijuna kuna godišnje mogli bismo osigurati dolazak 200 gostujućih profesora s najboljih svjetskih sveučilišta. Ulaganje od 60 milijuna kuna godišnje za stipendije privuklo bi 3,000 najbistrijih studenata iz čitavog svijeta. Njihova izvrsnost bi pozitivno utjecala na naše institucije, a njihove bi veze otvorile vrata za našu industriju na stranim tržištima.

Dajmo našim manjim gradovima šansu za opstanak – Ne treba nam INA. Treba nam suvremena željeznica kako bismo bolje povezali unutrašnjost i veće gradove. Zagorje, Moslavina, Bjelovar, Slavonija i unutrašnjost Dalmacije mogu biti predivna mjesta za život, ali ti dijelovi Hrvatske odumiru zbog loše integracije. Izgradimo pruge i privatizirajmo usluge kako bismo mogli posvjedočiti reanimaciji naših manjih zajednica. Pritom bi programom „50 za 50“ nagradili lokalne vlasti koje troše manje od 50% svojih budžeta na plaće bonusom u iznosu od 50% budžeta namijenjen isključivo poticajima za razvoj lokalne privrede.

Razminirajmo Hrvatsku – Ne treba nam INA. Jednostavno dovršimo ovaj proces u roku od tri godine i točka.

Osigurajmo razvoj hrvatskih tehnoloških firmi – Ne treba nam INA. Treba nam budžet od 200 milijuna kuna godišnje kroz narednih 5 godina za poticaje tvrtkama koje se bave visokom tehnologijom te godišnje postižu promet od preko 500.000 eura. Profesionalni tim bi vodio fond a svaka tvrtka bi dobila iznos identičan onome koji su sami prikupili od ulagača.

Potaknimo ulaganja u Hrvatskoj – Ne treba nam INA. Smanjimo poreze za sva poduzeća na 12% i točka.

Postoji još stotinu drugih načina ulaganja od kojih bismo dugoročno imali više koristi nego od kupovine INA-e. Izbor je jednostavan: ili ćemo preusmjeriti vjetar u hrvatska jedra i naoružati je za buduće izazove ili ćemo Hrvatsku opteretiti još jednim politički kontroliranim utegom. Znam što političari žele… a što želite vi?

Copyright Večernji List 2017

---

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 28/11/2016) Robert Senior, predsjednik Uprave jedne od vodećih svjetskih agencija za oglašavanje, Saatchi & Saatchi, nedavno je za Wall Street Journal izjavio: „Izbori [u SAD-u] sada će odvratiti liberalnu elitu od propagiranja uzvišenog koncepta ‘pretvaranja svijeta u bolje mjesto’ na prizemljeniji pristup poput ‘recite mi što ćete učiniti za mene’“ (Advertisers Search for Middle America). Njegova izjava djeluje kao da ima smisla ako ignorirate žestoko patronizirajući ton. Zagriženi pobornici Hillary Clinton možda nisu ni svjesni uvredljivosti te izjave za većinu glasača i potrošača. No bez obzira na to jeste li toga svjesni, ova izjava ukazuje na opće stavove demokratske elite te povezanih industrija. Predvidjeli su uvjerljivu pobjedu svojeg kandidata, međutim, njihovi nespretni pokušaji opravdavanja konačnog ishoda izbora samo povećavaju štetu jer ističu njihov loše maskirani prezir prema glasačkom tijelu.

Politička i medijska „elita“ tvrdi da njihovu politiku pokreće prosvijećena i nesebična osviještenost, dok prosječnog glasača motiviraju neznanje, osobni interesi i pohlepa: „Recite mi što ćete učiniti za mene“. To nema smisla jer se većina potrošača i glasača slaže oko toga da želi bolji svijet, razlika je samo u tome što ne prihvaćaju svi definicije takvoga svijeta kojeg nameću mesijanski fanatici koji ih pokušavaju popraviti. Svi ljudi žele nadu, pravdu i bolje prilike, ali usvajanje mladunčadi tuljana i uvođenje transrodnih wc-a nalaze se na dnu ljestvice prioriteta kad jedva spajate kraj s krajem, nemate posao i ne možete osigurati ugodnu egzistenciju svojoj obitelji. To ne znači da su ti ljudi nepismeni divljaci – racionalni su i odgovorni.

Međutim, malo se američkih medija, agencija za oglašavanje i političkih stratega posvećuje problemima ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. No ipak, takvi principijelni „svjetlonoše učtivosti“ kuju svoje dobronamjene planove da osvijeste te prosječne ljude i pritom rade velike probleme.

Svrha oglašavanja nije omalovažavanje ljudi. Svijet oglašavanja zaboravio je kako pridobiti ljude i pozitivno utjecati na njih. Teoretičari prodaje tvrde da je jedan od najboljih načina povećavanja šansi za prodaju uvjeravanje kupaca da su vam simpatični. Ključ leži u tome da takav dojam bude iskren. Kad ste zadnji put posvjedočili kampanji koja je ukazivala da je prosječan glasač dobar, marljiv i pomaže da stvorimo bolju zemlju? A ako ste je i vidjeli, je li prosječan glasač uistinu predstavljao prosjek – po spolu, rasi, obliku – ili je zadovoljavao arbitrarne kriterije raznolikosti? Prvo predstavlja stvarnost i stvara vezu s publikom, a drugo nameće iluziju stvarnosti za koju neki odbor smatra da bi bila bolja za globalno društvo. Slika tima koji predvodi Azijka, a sastoji se od Hispanoamerikanaca, Afroamerikanaca i bijelaca koji popravljaju hidrant na ulici u siromašnoj četvrti u koju bijelac godinama nije kročio, kao ni žena na čelu tima koji se bavi fizičkim poslovima, a još manje Azijatkinja, neće ostaviti dojam ni na koga osim na šefove agencija za oglašavanje koji se nalaze na sigurnoj udaljenosti.

Svrha oglašavanja i politike jest povezivanje i uspostavljanje povjerenja. Bill Clinton toga je bio svjestan i osvojio je dva mandata; Hillary Clinton toga nije svjesna i izgubila je tri puta. Vrlo je jednostavno, gospodine Senior.

Večernji List 2016

Image Credit: Psychology Today, 6/9/2011

---

---

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 21.11.2016)  Je li ljevica bolesna? U Hrvatskoj je SDP izgubio izbore koje je nedvojbeno trebao dobiti, s obzirom da su im protivnici implodirali četiri mjeseca prije izbora. U SAD-u je Hillary Clinton porazio potpuni autsajder, unatoč ogromnoj medijskoj podršci i financijskoj potpori. Kada vas superioran i jak protivnik pobijedi, trebate mu čestitati. Ali kada vas pobijedi nedvojbeno slabiji protivnik, i dalje mu trebate čestitati, a zatim se trebate pogledati u ogledalo i zapitati se zašto gubite. Ljevica se voli predstavljati kao stranka „Naroda“, ali narod se s tim očito nije poistovjetio.

SDP trenutno bira novo vodstvo, a američki će Demokrati uskoro učiniti isto. Treba nam zdrava ljevica kako bismo imali zdravu desnicu i obrnuto. Evo kako je to po meni moguće postići.

1. Prestanite patronizirati ljude

Prosječan hrvatski, američki ili neki drugi glasač u većini zemalja ne predstavlja neispravno ljudsko biće kojemu je potreban remont. Možda su glasači prosječno inteligentni, ali tako je s mnogim ljudima, a upravo je ta prosječna inteligencija dovela čovječanstvo do faze u kojoj se trenutno nalazimo. Možda nisu savršeno svjesni svoje povijesti, ali znaju je dovoljno dobro da budu svjesni da se ne moraju sramiti svojih predaka koji su izgradili zemlju po kojoj sada pljuje dobar dio ljevice. Možda nemaju savršene obitelji, ali svjesni su njezine vrijednosti i ograničenja – samo je ne žele zamijeniti državom koja će ih dadiljati. Bill Clinton pogledao je narod i zaključio: „Mogao bih se dobro provesti s ovim ljudima“. Hillary Clinton i Vesna Pusić pogledale su taj isti narod i pomislile: „Kakva mizerna stvorenja, zašto nisu više nalik meni“? Taj se narod dobro proveo s Billom i odbio je Hillary i Vesnu.

2. „Tolerancija“ nije oružje

Tolerancija je sposobnost ili spremnost prihvaćanja postojanja stavova ili oblika ponašanja s kojima se pojedinci ne slažu ili ih ne vole. Tolerancija nije religija, nije svojstvena isključivo jednoj grupi ili pojedincima i nipošto nije palica. Ljevica već desetljećima propovijeda toleranciju, ali ne ukazuje je onima koji se ne slažu s ljevičarskim idejama i politikom. Što je još gore, kada je suočena s dostojnim neprijateljima, ljevica bez odgode objavljuje rat umjesto formiranja politika i argumenata kojima će ih razoružati, a zatim koriste „palicu netolerancije“ kako bi napali protivničke aktere, njihove stranke, religije i tvrtke. To nije metoda kojom se služe tolerantni ljudi. Tolerancija je dobra i našem je društvu prijeko potrebna, ali tolerancija ne predstavlja oruđe demonizacije svojih neprijatelja. Narod je toga svjestan i krajnje je vrijeme da to osvijeste i ključni političari ljevice.

3. Predstavljate ili narod ili interesne skupine

Ljevica ne može tvrditi da predstavlja narod, a zatim promicati strategije posebnih interesnih skupina. Većina ljudi glasa za vas iz dva jednostavna razloga: 1) jer razumijete njih i njihove probleme i 2) jer obećavate riješiti njihove probleme. To je vrlo jednostavno, ali iz nekog razloga i dalje je nedokučivo većini aktualnih političara ljevice. Važno je poštovati razumna prava manjina, ali to dugoročno ne može biti temelj vaše političke platforme, baš kao što je dužnost izvršnog direktora tvrtke koja ima većinskoga dioničara da zaštiti prava svih dioničara dok prati okvirni plan koji je donijela većina. U protivnom manjinski vlasnici vode tvrtku, što poništava prava većinskih vlasnika, kao što je trenutno slučaj u INA-i. Takva je situacija dugoročno destruktivna i za tvrtku, i za većinske dioničare, a i za manjinske dioničare jer tvrtka tako gubi na vrijednosti. Isti se princip može primijeniti na države.

4. Vodstvo je iznad pozitivne diskriminacije

Vodstvo se ne dodjeljuje. To nije privilegij koji se dijeli uokolo po kvotama. Ili ste dobar vođa ili niste. Ljevica je predugo percipirala vodeće pozicije kao pravo koje je nužno podijeliti grupama članova prema arbitrarnoj formuli poštenja. „Sada trebamo ženu“, „Trebamo vidljivog pripadnika manjine“, itd. Ne, potreban vam je vođa, najbolji prirodni vođa iz vaših redova, bez obzira radi li se o muškarcu ili ženi, pripadniku manjine, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Kvalitetnog vođu ne možete glumiti – ne dugoročno, ne tijekom kriznog perioda.

5. Zaštitite stvarna prava radnika

Prava radnika započinju s radnim mjestom. Ako nemate radno mjesto, nema tih radničkih prava koja će vam pomoći dok sjedite nezaposleni i demotivirani. Vođe ljevice moraju se ostaviti svojih zastarjelih predodžbi vezanih za ekonomiju. Nema konflikta između radne snage i kapitala. Uspješne tvrtke pokreću novac, vodstvo, ozbiljan rad, kreativnost i timski rad. Kapital je samo jedan od pet temeljnih elemenata. Besmisleno je i okrutno plašiti svoje potencijalne glasače pričama o tome kako ih krupni kapital želi uništiti. Krupni kapital ne može opstati bez ljudi, bez obzira radi li se o zaposlenicima ili potrošačima. Stoga se usredotočite na načine na koje možete pomoći zaposlenicima i ulagačima da izgrade snažne tvrtke koje će doprinijeti uspostavljanju stabilne ekonomije. Tako se dobivaju izbori.

6. Iskažite poštovanje prema svojoj domovini

Nastojite postati vođe svoje zemlje, a ne neke druge zemlje ili imaginarne unije prosvijećenih zemalja. Preci vaših glasača teškom su mukom stvarali zemlju koju sada želite voditi. Imajte poštovanja prema svemu što su učinili i stvorili. Naravno da uvjeti nisu idealni, ali ova je zemlja opstala kroz povijest unatoč mnogim neprijateljima te predstavlja temelje na kojima želite graditi. Odnosite se prema našoj zemlji s poštovanjem. Ako niste uistinu ponosni na svoju zemlju, ne biste je trebali voditi.

Večernji List 2016

Image Credit: Hope n Change Cartoons

---

---

Want it in English?

---

---

(Milan A. Račić, 14.11.2016)  Gotovo sve u životu predstavlja stvar izbora. Odabiremo se vjenčati jednom osobom umjesto druge. Odabiremo jednu struku umjesto ostalih… a u većini ekonomija odabiremo jednog poslodavca umjesto niza drugih. Na kraju dana ostaje nam zbroj ovakvih osobnih izbora i to je ono što nazivamo „životom“. Čak i kad okolnosti poput rata i prirodnih katastrofa – ili s pozitivne strane, djece – unesu nemir u naše pomno kultivirane živote, takve nas situacije ne oblikuju. Oblikuju nas naši odabiri.

Kad već pričamo o djeci, kakve biste odluke donijeli u njihovo ime? Biste li odabrali mizeriju godinama nakon diplome gdje naposljetku prihvaćaju bilo kakav posao koji znači da će primati redovnu plaću? Pretpostavljam da za svoju djecu ne želite živote neizvjesnosti u kojima podsjećaju na štakore u labirintu, gdje ih je strah demonstrirati (ili još gore, razvijati) svoje Bogom dane talente kako ih šef ne bi maltretirao te kako bi očuvali i taj jedan posao koji su teškom mukom dobili? A kakvu plaću želite svojoj djeci? Je li prosječna hrvatska plaća sasvim prihvatljiva za vaše dijete? Vrijede li vaša djeca samo 34% onoga što dobivaju njima slični u Njemačkoj ili 32% onoga što dobivaju Danci? Jer toliko vrijedi prosječna hrvatska plaća.

Odluke koje su u naše ime donesene jučer te odluke koje sami donosimo danas oblikuju budućnost naše djece. Ne mogu zamisliti nijednog roditelja koji bi suočen s ovakvim izborom odabrao da mu djeca žive kao zadrta sirotinja s ruba Europske unije; bez nade, bez pravde i bez prilika. Nitko pri zdravoj pameti ne bi svom djetetu poželio takav život.
Međutim, političke odluke koje „mi“ danas podupiremo pridonose stvaranju baš takve budućnosti za našu djecu. Živimo u čudnovatim vremenima jala i sitničavosti. Govorimo o stvaranju dinamične ekonomije i o zadržavanju naše najbistrije i najkvalitetnije populacije te njihovih poreza, dok istovremeno podržavamo politiku koja će ih nedvojbeno otjerati odavde.

Smanjenje maksimalne porezne stope na mjesečne prihode veće od 17.500 kn s 40% na 36% podiglo je mnogo prašine, ali ta maksimalna porezna stopa i dalje predstavlja prosječnu neto plaću u Danskoj. Čelnici SDP-a pogurali su ovaj apsurd još korak dalje te predložili maksimalnu poreznu stopu od 48% na nevjerojatno niske prihode od 15.000 kuna. SDP ne želi 10.000 bogatih obitelji u Hrvatskoj, a tako definiraju sve koji zarađuju više od 87% prosječne danske plaće. To je tipičan primjer kratkovidnog hrvatskog populizma, baziranog na jalu. Logika i suosjećanje dovode nas do pretpostavke da naša Vlada treba pokušati osigurati približavanje prosječne hrvatske plaće za svih 4.3 milijuna stanovnika Hrvatske prosječnoj plaći u Njemačkoj ili Danskoj, no umjesto toga, predlaže se kažnjavanje sretne nekolicine koja se već popela na 87% te plaće.

---

Tweet: Pametne ljude ne bi trebalo kažnjavati za pamet. 48% porez na primanja iznad 15,000 kuna je jeftini populizam #SDP. #HrabroNaprijed

---

Mudri ljudi donose mudre odluke. Mudre odluke stvaraju pametna društva. Pametna društva privlače ulagače. Ulagači zapošljavaju pametne mlade ljude koji će u budućnosti i sami raditi pametne stvari. To vam je jednostavan model uspješnih društava. Pametne ljude ne bi trebalo kažnjavati za pamet, ali to je upravo ono što podrazumijevaju ovakvi prijedlozi. Zato pametna djeca odlaze iz Hrvatske i doprinose pospješivanju ekonomija zemalja poput Danske ili Njemačke. A oni koji odluče ostati u Hrvatskoj time gube na svim poljima.

Večernji List 2016

Image credit: Rotkäppchen

---