(Milan A. Račić, 21.07.2016) 52 dana prije idućih izbora, u sjeni 20 milijardi kuna duga koji moramo vratiti u 2017. godini te bez ikakvih strukturnih reformi “reformističke” Vlade u odlasku, naša je nacionalna pozornost usmjerena na bitne stvari – recimo, na sadržaj tanjura premijera Oreškovića tijekom odmora u Vladinoj vili.
Tihomir Orešković i njegov račun za hranu posve su nebitni. Za to postoji mnogo razloga. Orešković bi mogao biti izvrstan ministar financija, ali mu za poziciju premijera i pokretača vala reformi u Hrvatskoj nedostaju vizija, karizma te komunikacijske vještine. Problem je i u tome što Orešković baš i ne razumije ovu zemlju, što nije nužno odraz njegovog „stranog“ podrijetla, nego više odraz njegovog nedostatka interesa za ovu zemlju prije no što je postao premijer. Naposljetku, za nadolazeće je izbore Orešković posve nebitan jer je sam donio takvu odluku te izjavio da se neće kandidirati. Zašto je onda sadržaj Oreškovićeva računa za hranu bitna informacija uoči izbora?
Ako zbrojite sve troškove Tihomira Oreškovića, Zorana Milanovića, Jadranke Kosor i Ive Sanadera za vilu od 2008. godine, radi se o ukupnom iznosu od 940,946 kn. Tijekom perioda od 7 i pol godina prosječni troškovi za svaki šestomjesečni period iznose 125,459 kn – što otprilike odgovara i iznosu koji je potrošio Tihomir Orešković. Tijekom tog istog perioda od 7 i pol godina, čiji se početak poklapa s početkom naše duge recesije, naš se javni dug povećao za 165 milijardi kuna. Međutim, umjesto da brinu o računici našeg javnog duga, naši političari, kao i mnogi od nas, svoju pažnju usmjeravaju na račun za hranu. Ne vidimo šumu od jednog malog, jadnog drveta.
Odat ću vam tri tajne. Prva je da me ne zanima koliko je Orešković potrošio u toj vili i rado bih tijekom tih godina platio i 9 milijuna kuna za premijere koji rade svoj posao – za premijere koji reformiraju ovaj disfunkcionalni sustav, umjesto pozajmljivanja dodatnih 165 milijardi kuna kako bi sustav održali na životu. Ne zanimaju me ni njihovi automobili, automobili njihovih ministara ili minute koje su proveli na svojim mobitelima – sve dok svoj posao obavljaju odgovorno. John Foster Dulles jednom je prilikom izjavio: „Mjera uspjeha nije težina problema s kojim se suočavate, bitnije je radi li se o istom problemu s kojim ste se suočili prošle godine“. Ako je to mjera uspjeha, onda naši premijeri podbacuju, podbacuju i podbacuju, a to nema veze s njihovim ručkom. Ne zanimaju me njihovi obroci, njihova odjeća, njihovi satovi, cipele i mobilni telefoni – zanima me kakvi su vođe, koliko su vjerodostojni te kakve rezultate postižu – a isto bi trebalo zanimati i vas.
Naša je zemlja usred duboke krize vodstva koju neće riješiti usredotočavanje na nebitne detalje, što nas dovodi do druge tajne. Samo su četiri pitanja bitna za vođenje Hrvatske danas – vjerodostojno vodstvo, tim kojemu možemo ukazati povjerenje, uvjerljiv program te hrabrost za donošenje promjena – a o nijednoj od tih stvari danas ne vodimo javni dijalog. Ne vjerujem da se radi o slučajnosti. Naše se vodeće stranke drže svojih riječi i ne fokusiraju se na Drugi svjetski rat. Međutim, jeste li čuli ikakvu kritiku kvalitete Milanovićevog tima koji je ostvario užasne rezultate tijekom prošlog mandata koji, sudeći po aktualnoj krilatici, žele reprizirati? Kako će ovaj „pobjednički tim“ ojačati likovi poput Stipe Gabrića Jamba? Preostala su još samo 52 dana, kako glasi program SDP-a? Jeste li naišli na analize razloga što ključni HDZ-ovi igrači donose tako loše odluke, što ne razumiju odluke koje sami donose – ili naprosto lažu o svojoj ulozi u donošenju istih? Jeste li vidjeli novi program HDZ-a? A gdje je MOST? Hoće li oni ikada odrasti i predstaviti vjerodostojan program koji se neće zasnivati na teatralnom populizmu poput ovjerene izjave Bože Petrova, „reforme pečata“ i ograničenja ministarskih putnih i telekomunikacijskih troškova?
Ne čujete ništa o stvarnim problemima jer vas stranke usmjeravaju na nebitne populističke tričarije poput Oreškovićevog računa za vilu, što nas dovodi do posljednje tajne vezane za ovu „aferu“. Smiješno niske plaće za pozicije premijera i ključnih ministara te usredotočavanje na trivijalne probleme poput hrane, putnih i telekomunikacijskih troškova njih i njihovih obitelji samo će dovesti do toga da će kvalitetni kandidati takve pozicije zaobilaziti u širokom luku, što je možda i cilj čitave ove predstave. Populizam ne zna za prošlost, a ni za budućnost… samo nam može donijeti još klaunova.
(Tekst © Večernji List)
Image Credit: irq506
