Moje ime je Milan Račić. Moja je obitelj odselila u Kanadu kad sam imao 8 godina. Nismo govorili engleski i cijeli smo život preselili u 7 kovčega.
Prvu noć u Torontu proveli smo u hotelu Walker House … u kojem je izbio požar.
Završili smo u restoranu gdje smo upoznali konobaricu iz Srbije koja nas je naučila prve riječi na engleskom jeziku – “ham and eggs” – što smo jeli za svaki obrok tijekom iduća dva tjedna, dok nismo naučili još riječi.
OVISNOST
Ostali smo u Torontu. Moji su se roditelji zaposlili, a s vremenom su oboje pokrenuli vlastita poduzeća. Moja sestra i ja odrasli smo ondje. U Kanadi sam završio studij ekonomije pa prava pa magisterij prava. Moja je obitelj išla u hrvatsku crkvu – Crkvu naše Gospe, Kraljice Hrvata na Croatia Streetu. Doma smo govorili hrvatski. Jeli smo hrvatsku hranu. Bio sam u vezama s Hrvaticama.
Jedna me bivša djevojka jednom prilikom pitala zašto sam svake godine morao u Hrvatsku na ljetovanje. To joj je malo išlo na živce. Rekao sam joj da odlazim u Hrvatsku „napuniti dušu“.
Nisam je oženio… oženio sam Amerikanku koja je na to rekla: „I, kad putujemo?“ I doista smo doputovali 2006. godine. Zato je ova godina za mene svojevrsna obljetnica – predstavlja 10 godina mojeg života u Hrvatskoj.
Otkako znam za sebe, bez obzira na to gdje sam tada radio i živio – u Torontu, Winnipegu, Montréalu, San Antoniu, Münchenu ili Washingtonu – prve vijesti koje sam čitao kad bih sjeo za računalo bile su vijesti iz Hrvatske. Vidim da vas dosta kima glavom, znate o čemu pričam.
Naša ljubav prema ovoj zemlji uistinu dolazi do izražaja, zar ne? Hrvati su strastveni ljudi. Primijetite da sam rekao „Hrvati“, a ne „Hrvati iz dijaspore“. Hrvati iz dijaspore imaju hrvatske putovnice. Glasamo na izborima. Ovdje nasljeđujemo zemlju. Govorimo hrvatski. Svi smo u ovoj prostoriji Hrvati, nije bitno živimo li u Vancouveru ili u Varaždinu. Hrvati smo duhom, umom i tijelom.
To je način na koji razmišlja dijaspora.
Dakle… otprilike u vrijeme kada je HDZ počeo gurati Tihomira Oreškovića iz Vlade, u Večernjem listu je osvanuo tekst naslovljen Hrvati u Kanadi u šoku.
To me nije iznenadilo.
Jer taj šok uključuje sljedeća pitanja –
Zašto nas ne vole?
Zašto nas ne cijene?
Zašto ne vide da im želimo i možemo pomoći?
Odgovori na ova pitanja nisu ugodni, ali prije svega nam je potrebno malo iskrenosti kako bismo došli do srži problema. Jer predugo krivimo jedni druge za probleme u našem odnosu. A kao i u slučaju mnogih drugih disfunkcionalnih veza, u određenoj su mjeri krive obje strane.
Krenimo prvo od onoga što mi govorimo o hrvatskoj braći i sestrama iza zatvorenih vrata.
Govorimo stvari poput: Prekrasna zemlja… šteta zbog ljudi…
Govorimo: Ne vole nas jer su ljubomorni.
Govorimo: Ne vole nas jer imamo novca.
Govorimo: Ne vole nas jer nisu obrazovani i ne razumiju zapadnjački svijet.
Istina je da su neki Hrvati ljubomorni na dijasporu… neki ne razumiju svijet izvan Hrvatske i tomu slično, ali definitivno nisu svi takvi. No mislim da je dio negativnosti koju percipiramo posljedica krivog pristupa koji su usvojili neki Hrvati iz dijaspore u odnosu na svoju braću u Domovini. Vodio sam međunarodna preuzimanja firmi čije smo poslovanje morali preokrenuti i najgluplja stvar koju možete učiniti jest reći lokalnim ljudima – ljudima čije stavove želite promijeniti – da su glupi. Time si praktički cementirate vrlo tešku, ako ne i nemoguću tranziciju. Ali to je upravo ono što su neki od nas učinili. Ponašali smo se kao da nam je život u inozemstvu osigurao posebne moći i sposobnosti. A neki su se od nas vratili u Hrvatsku i ponašali kao kreteni. Možemo identificirati tri kategorije kretena koji su sabotirali zdrav odnos Hrvata u dijaspori i Hrvata u Hrvatskoj.
Prvoj kategoriji pripadaju „pozeri“. To su oni koji su radili ili rade fizičke ili uslužne poslove u Kanadi, Njemačkoj, Australiji ili Americi, koji su se po povratku u Hrvatsku počeli ponašati kao da su velike face. Nema dvojbe da su mukotrpno radili, ali su radili jednostavne poslove, nisu vodili investicijske banke na Wall Streetu – i onda su se vratili u Hrvatsku i počeli bahatiti i razmetati novcima. A kada ih pogledate, ZNATE da nemaju pokrića za takvo ponašanje. Hrvati koji su ostali u Hrvatskoj vrlo lako mogu nanjušiti takve tipove, baš kao i bilo tko od nas. Budite iskreni: da se netko tako ponaša prema vama, kako biste reagirali?
Zatim imamo „napuhance“ koji su se pojavili na sceni s pričama o velikim poslovnim pothvatima i uspjehu u inozemstvu, koji su odlučili „pokazati svojima u rodnom kraju kako se to radi“. Samo što su nekako putem do Hrvatske uspjeli izgubiti svoju moć rasuđivanja. Otvorili su tvornice ili pokrenuli poduzeća u svojim selima ili krajevima iz sentimentalnih pobuda i pogodite što se dogodilo? Propali su, baš kao što je i bilo za očekivati.
Naposljetku imamo „licemjere“ koji su na sav glas pričali protiv korupcije, ali su bez ikakvih dvojbi radili kao Rimljani u Rimu. Nažalost, takvih „patriota“ je mnogo i sami poznajete neke od njih.
Nakon dvadeset i pet godina nezavisnosti i dalje nismo ništa bliže pronalasku zajedničkog jezika.
Barem ne još.
Mi Hrvati tako često radimo protiv sebe.
Naša povijest predstavlja za nas i blagoslov i kletvu. Opirali smo se okupaciji toliko puta i naučili smo premostiti sustave vlasti svojih okupatora. To je bio naš način preživljavanja. Ali dijaspora ne predstavlja stranu invaziju koju treba suzbiti. Ne mora vam ići matematika da znate da je bolje raspolagati timom od 8 ili 9 milijuna ljudi te njihovim zajedničkim sredstvima nego timom od 4,3 milijuna ljudi te njihovim sredstvima. Radi se o jednostavnoj matematici i o osnovama upravljanja resursima. Čak i ako izuzmemo iz jednadžbe međusobne sličnosti i krvne veze, integracija resursa iz diaspore itekako utječe na rast i blagostanje.
Već sam 10 godina ovdje i mogu reći da sam, otkako pišem i govorim o promjenama u Hrvatskoj, upoznao veliki broj predanih ljudi koji žele svijetlu budućnost za ovu neobičnu zemlju – bez obzira na političke prilike i vlastitu lokaciju.
Volim pobjeđivati, a mi stalno gubimo. Kako onda možemo pobijediti? Tako da prokopamo put kroz stoljeća ukorijenjenog autodestruktivnog ponašanja. Moramo se riješiti uzoraka ponašanja koji nas ubijaju.
Da bismo pobijedili, potrebna nam je transparentnost. Potrebna nam je jednostavnost. I potrebna nam je vjerodostojnost.
TRANSPARENTNOST – ogolimo se
Transparentnost je ovih dana vrlo popularan izraz. Baš dobro zvuči, zar ne? Lako je pričati o njoj, ali provesti tu ideju u djelo ipak je malo teže.
Mislim da transparentnost u nama budi gole, humane osjećaje. Vjerujemo ljudima koji su transparentni. Vjerujemo tvrtkama koje posluju transparentno – koji jasno navode cijene, politiku i slično. Vjerujemo transparentnim političarima – ali takve ovdje jednostavno ne pronalazimo. Transparentnost podrazumijeva ogoljenost – podrazumijeva da se ne skrivate iza titule, iza stranačke pripadnosti, iza auta ili skupog odijela. Znači da ste vi jednostavno vi, zajedno sa svojim iskrenim idejama i namjerama.
Kako da se onda ogolimo u Hrvatskoj?
U hrvatskom društvu postoji duga povijest tajnovitosti. Pomogla nam je da preživimo Osmansko Carstvo, Austro-Ugarsku, Mlečane, Mađare i komuniste. Ta nam je karakteristika pomogla dok smo bili pod opsadom – ali nas sad kad smo slobodni guši.
Nije lako biti tajnovit. Tajnovitost crpi mentalnu energiju. Tajnovitost uzima mnogo vremena, a ništa se konkretno ne postiže – izuzev odgode istine. Ovoj je zemlji potrebna drastična doza transparentnosti. A taj lijek mora doći s vrha. Ne možemo ga crpiti s dna. Hrvatskoj je očajnički potrebno vodstvo koje nas može povesti u novu eru transparentnosti. Jer samo transparentna kultura može graditi temelje povjerenja. Povjerenje pobjeđuje korupciju. Povjerenje je magnet za ljude i ulaganja.
Rekao sam da će nam jednostavnost pomoći da pobijedimo. Jednostavnost je mlađa sestra transparentnosti.
Kada sam bio kandidat za ministra gospodarstva, moj je plan za ministarstvo sadržavao sljedeći Einsteinov citat:
Ako nešto ne možete jednostavno objasniti, znači da ni sami to ne razumijete dovoljno dobro.
To je filozofija misli sažeta u 15 riječi – a ne njih 1.000.
Predstavio sam svoj dvojezični plan za ministarstvo na 5 stranica i zamolio prijatelja za komentar. Izjavio je sljedeće: „Milane, plan je savršen, ali bojim se da će im zvučati prejednostavno“.
Ova zemlja pati za kompleksnim stvarima. Sve je puno oblaka neprobojne kompleksnosti koji često prikrivaju nesposobnost i lošu prosudbu. Duljina se izjednačava s dubinom, a obično je baš suprotno.
Ali jednostavnost nije žrtva. Ne radi se o vježbama iz patnje, nego o načinu sažimanja onoga što je uistinu bitno. Jednostavnost možemo usporediti s laserskim fokusom, razumijevanjem i ogoljenjem.
Kao odvjetnik uvijek sam sumnjičav prema stvarima koje bi trebale biti jednostavne, ali nisu. A osobito sam sumnjičav prema ljudima koji nepotrebno kompliciraju stvari.
Zato trebamo vjerovati u transparentnost i graditi jednostavne sustave. Neprestano se žalimo na hrvatsku Vladu… ali to bi moglo značiti da u cijelosti premošćujemo Vladu. Zapamtimo KISS pravilo (keep it simple, stupid): umjesto potrage za rješenjem od strane institucija, sami trebamo postati rješenje. Jednostavnost često znači izbacivanje posrednika iz priče, a dobar se dio hrvatske ekonomije oslanja na posrednike, što nije uopće produktivno.
VJERODOSTOJNOST – ili se iskažite, ili umuknite
Ako smo iskreni, transparentni, na jednostavan način predstavljamo svoje planove – i onda uistinu ispunimo obećanja – to znači da smo vjerodostojni. Vjerodostojnost je posljednja i vjerojatno najvažnija točka za ovu hrvatsku priču jer u Hrvatskoj nedostatak vjerodostojnosti predstavlja ogroman problem i za unutarnje i za vanjske odnose. Što se tiče unutarnjih odnosa, uopće ne vjerujemo da će nam naši vođe reći istinu ili ispuniti obećanja jer su nam dugo i često lagali. Što se tiče vanjskih odnosa, ako nemamo povjerenja u vođe, nećemo ga imati niti u državne institucije, što znači da će nas racionalni ulagači izbjegavati u širokom luku. Nije bitno je li ulagač John Smith iz Bostona ili Ivan Šimić iz Mississauge – takvi su ulagači prijeko potrebni Hrvatskoj. Međutim, racionalni ulagači zahtijevaju vjerodostojnost.
IZAZOV
Mislim da je važna činjenica o kojoj trebamo promisliti nakon ove konferencije sljedeća: i Hrvate u dijaspori i Hrvate u Hrvatskoj i vlasnike hrvatskih poduzeća i strane ulagače, bez obzira na njihovu nacionalnost, muče isti problemi.
Ekonomsko-politički model na kojemu smo ustrajali tijekom proteklih 25 godina naprosto ne funkcionira. Dokazi su stanje hrvatske ekonomije, naš nedostatak nade, nedostatak stranih ulagača te činjenica da se dijaspora – dakle, ljudi koji su na neki način ovisni o Hrvatskoj – ne vraća u Hrvatsku. Htio bih istaknuti da svi imamo iste probleme i sve nas sputavaju iste stvari – a svi bismo imali koristi od istih rješenja. Ne postoji čarobni štapić koji će Hrvatsku pretvoriti u zemlju nade, pravde i prilika; možemo samo učiniti ono što je prijeko potrebno.
Ključna podjela u Hrvatskoj nije između ljevice i desnice, između sekularnih i religioznih Hrvata, ili između Hrvata iz dijaspore i Hrvata koji žive u Hrvatskoj. Ključna je podjela između onih koji žele učiniti Hrvatsku boljim mjestom i onih koji ne dijele takve interese.
Na čijoj ste vi strani?
Šibenik, 1.srpnja 2016
Image credits: Račić obitelj, 1973, Tore Skifjeld, Glass Angel
