Indium News

Govor | Drugi Hrvatski Iseljenički Kongres | Šibenik 01.07.2016

01/07/16

Moje ime je Milan Račić. Moja je obitelj odselila u Kanadu kad sam imao 8 godina. Nismo govorili engleski i cijeli smo život preselili u 7 kovčega.

Prvu noć u Torontu proveli smo u hotelu Walker House … u kojem je izbio požar.

Završili smo u restoranu gdje smo upoznali konobaricu iz Srbije koja nas je naučila prve riječi na engleskom jeziku – “ham and eggs” – što smo jeli za svaki obrok tijekom iduća dva tjedna, dok nismo naučili još riječi.

OVISNOST

Ostali smo u Torontu. Moji su se roditelji zaposlili, a s vremenom su oboje pokrenuli vlastita poduzeća. Moja sestra i ja odrasli smo ondje. U Kanadi sam završio studij ekonomije pa prava pa magisterij prava. Moja je obitelj išla u hrvatsku crkvu – Crkvu naše Gospe, Kraljice Hrvata na Croatia Streetu. Doma smo govorili hrvatski. Jeli smo hrvatsku hranu. Bio sam u vezama s Hrvaticama.

Jedna me bivša djevojka jednom prilikom pitala zašto sam svake godine morao u Hrvatsku na ljetovanje. To joj je malo išlo na živce. Rekao sam joj da odlazim u Hrvatsku „napuniti dušu“.

Nisam je oženio… oženio sam Amerikanku koja je na to rekla: „I, kad putujemo?“ I doista smo doputovali 2006. godine. Zato je ova godina za mene svojevrsna obljetnica – predstavlja 10 godina mojeg života u Hrvatskoj.

Otkako znam za sebe, bez obzira na to gdje sam tada radio i živio – u Torontu, Winnipegu, Montréalu, San Antoniu, Münchenu ili Washingtonu – prve vijesti koje sam čitao kad bih sjeo za računalo bile su vijesti iz Hrvatske. Vidim da vas dosta kima glavom, znate o čemu pričam.

Naša ljubav prema ovoj zemlji uistinu dolazi do izražaja, zar ne? Hrvati su strastveni ljudi. Primijetite da sam rekao „Hrvati“, a ne „Hrvati iz dijaspore“. Hrvati iz dijaspore imaju hrvatske putovnice. Glasamo na izborima. Ovdje nasljeđujemo zemlju. Govorimo hrvatski. Svi smo u ovoj prostoriji Hrvati, nije bitno živimo li u Vancouveru ili u Varaždinu. Hrvati smo duhom, umom i tijelom.

To je način na koji razmišlja dijaspora.

Dakle… otprilike u vrijeme kada je HDZ počeo gurati Tihomira Oreškovića iz Vlade, u Večernjem listu je osvanuo tekst naslovljen Hrvati u Kanadi u šoku.

To me nije iznenadilo.

Jer taj šok uključuje sljedeća pitanja –

Zašto nas ne vole?

Zašto nas ne cijene?

Zašto ne vide da im želimo i možemo pomoći?

Odgovori na ova pitanja nisu ugodni, ali prije svega nam je potrebno malo iskrenosti kako bismo došli do srži problema. Jer predugo krivimo jedni druge za probleme u našem odnosu. A kao i u slučaju mnogih drugih disfunkcionalnih veza, u određenoj su mjeri krive obje strane.

Krenimo prvo od onoga što mi govorimo o hrvatskoj braći i sestrama iza zatvorenih vrata.

Govorimo stvari poput: Prekrasna zemlja… šteta zbog ljudi…
Govorimo: Ne vole nas jer su ljubomorni.
Govorimo: Ne vole nas jer imamo novca.
Govorimo: Ne vole nas jer nisu obrazovani i ne razumiju zapadnjački svijet.

Istina je da su neki Hrvati ljubomorni na dijasporu… neki ne razumiju svijet izvan Hrvatske i tomu slično, ali definitivno nisu svi takvi. No mislim da je dio negativnosti koju percipiramo posljedica krivog pristupa koji su usvojili neki Hrvati iz dijaspore u odnosu na svoju braću u Domovini. Vodio sam međunarodna preuzimanja firmi čije smo poslovanje morali preokrenuti i najgluplja stvar koju možete učiniti jest reći lokalnim ljudima – ljudima čije stavove želite promijeniti – da su glupi. Time si praktički cementirate vrlo tešku, ako ne i nemoguću tranziciju. Ali to je upravo ono što su neki od nas učinili. Ponašali smo se kao da nam je život u inozemstvu osigurao posebne moći i sposobnosti. A neki su se od nas vratili u Hrvatsku i ponašali kao kreteni. Možemo identificirati tri kategorije kretena koji su sabotirali zdrav odnos Hrvata u dijaspori i Hrvata u Hrvatskoj.

Prvoj kategoriji pripadaju „pozeri“. To su oni koji su radili ili rade fizičke ili uslužne poslove u Kanadi, Njemačkoj, Australiji ili Americi, koji su se po povratku u Hrvatsku počeli ponašati kao da su velike face. Nema dvojbe da su mukotrpno radili, ali su radili jednostavne poslove, nisu vodili investicijske banke na Wall Streetu – i onda su se vratili u Hrvatsku i počeli bahatiti i razmetati novcima. A kada ih pogledate, ZNATE da nemaju pokrića za takvo ponašanje. Hrvati koji su ostali u Hrvatskoj vrlo lako mogu nanjušiti takve tipove, baš kao i bilo tko od nas. Budite iskreni: da se netko tako ponaša prema vama, kako biste reagirali?

Zatim imamo „napuhance“ koji su se pojavili na sceni s pričama o velikim poslovnim pothvatima i uspjehu u inozemstvu, koji su odlučili „pokazati svojima u rodnom kraju kako se to radi“. Samo što su nekako putem do Hrvatske uspjeli izgubiti svoju moć rasuđivanja. Otvorili su tvornice ili pokrenuli poduzeća u svojim selima ili krajevima iz sentimentalnih pobuda i pogodite što se dogodilo? Propali su, baš kao što je i bilo za očekivati.

Naposljetku imamo „licemjere“ koji su na sav glas pričali protiv korupcije, ali su bez ikakvih dvojbi radili kao Rimljani u Rimu. Nažalost, takvih „patriota“ je mnogo i sami poznajete neke od njih.

Nakon dvadeset i pet godina nezavisnosti i dalje nismo ništa bliže pronalasku zajedničkog jezika.

Barem ne još.

Mi Hrvati tako često radimo protiv sebe.

Naša povijest predstavlja za nas i blagoslov i kletvu. Opirali smo se okupaciji toliko puta i naučili smo premostiti sustave vlasti svojih okupatora. To je bio naš način preživljavanja. Ali dijaspora ne predstavlja stranu invaziju koju treba suzbiti. Ne mora vam ići matematika da znate da je bolje raspolagati timom od 8 ili 9 milijuna ljudi te njihovim zajedničkim sredstvima nego timom od 4,3 milijuna ljudi te njihovim sredstvima. Radi se o jednostavnoj matematici i o osnovama upravljanja resursima. Čak i ako izuzmemo iz jednadžbe međusobne sličnosti i krvne veze, integracija resursa iz diaspore itekako utječe na rast i blagostanje.

Već sam 10 godina ovdje i mogu reći da sam, otkako pišem i govorim o promjenama u Hrvatskoj, upoznao veliki broj predanih ljudi koji žele svijetlu budućnost za ovu neobičnu zemlju – bez obzira na političke prilike i vlastitu lokaciju.

Volim pobjeđivati, a mi stalno gubimo. Kako onda možemo pobijediti? Tako da prokopamo put kroz stoljeća ukorijenjenog autodestruktivnog ponašanja. Moramo se riješiti uzoraka ponašanja koji nas ubijaju.

Da bismo pobijedili, potrebna nam je transparentnost. Potrebna nam je jednostavnost. I potrebna nam je vjerodostojnost.

TRANSPARENTNOST – ogolimo se

Transparentnost je ovih dana vrlo popularan izraz. Baš dobro zvuči, zar ne? Lako je pričati o njoj, ali provesti tu ideju u djelo ipak je malo teže.

Mislim da transparentnost u nama budi gole, humane osjećaje. Vjerujemo ljudima koji su transparentni. Vjerujemo tvrtkama koje posluju transparentno – koji jasno navode cijene, politiku i slično. Vjerujemo transparentnim političarima – ali takve ovdje jednostavno ne pronalazimo. Transparentnost podrazumijeva ogoljenost – podrazumijeva da se ne skrivate iza titule, iza stranačke pripadnosti, iza auta ili skupog odijela. Znači da ste vi jednostavno vi, zajedno sa svojim iskrenim idejama i namjerama.

Kako da se onda ogolimo u Hrvatskoj?

U hrvatskom društvu postoji duga povijest tajnovitosti. Pomogla nam je da preživimo Osmansko Carstvo, Austro-Ugarsku, Mlečane, Mađare i komuniste. Ta nam je karakteristika pomogla dok smo bili pod opsadom – ali nas sad kad smo slobodni guši.

Nije lako biti tajnovit. Tajnovitost crpi mentalnu energiju. Tajnovitost uzima mnogo vremena, a ništa se konkretno ne postiže – izuzev odgode istine. Ovoj je zemlji potrebna drastična doza transparentnosti. A taj lijek mora doći s vrha. Ne možemo ga crpiti s dna. Hrvatskoj je očajnički potrebno vodstvo koje nas može povesti u novu eru transparentnosti. Jer samo transparentna kultura može graditi temelje povjerenja. Povjerenje pobjeđuje korupciju. Povjerenje je magnet za ljude i ulaganja.

Rekao sam da će nam jednostavnost pomoći da pobijedimo. Jednostavnost je mlađa sestra transparentnosti.

Kada sam bio kandidat za ministra gospodarstva, moj je plan za ministarstvo sadržavao sljedeći Einsteinov citat:

Ako nešto ne možete jednostavno objasniti, znači da ni sami to ne razumijete dovoljno dobro.

To je filozofija misli sažeta u 15 riječi – a ne njih 1.000.

Predstavio sam svoj dvojezični plan za ministarstvo na 5 stranica i zamolio prijatelja za komentar. Izjavio je sljedeće: „Milane, plan je savršen, ali bojim se da će im zvučati prejednostavno“.

Ova zemlja pati za kompleksnim stvarima. Sve je puno oblaka neprobojne kompleksnosti koji često prikrivaju nesposobnost i lošu prosudbu. Duljina se izjednačava s dubinom, a obično je baš suprotno.

Ali jednostavnost nije žrtva. Ne radi se o vježbama iz patnje, nego o načinu sažimanja onoga što je uistinu bitno. Jednostavnost možemo usporediti s laserskim fokusom, razumijevanjem i ogoljenjem.

Kao odvjetnik uvijek sam sumnjičav prema stvarima koje bi trebale biti jednostavne, ali nisu. A osobito sam sumnjičav prema ljudima koji nepotrebno kompliciraju stvari.

Zato trebamo vjerovati u transparentnost i graditi jednostavne sustave. Neprestano se žalimo na hrvatsku Vladu… ali to bi moglo značiti da u cijelosti premošćujemo Vladu. Zapamtimo KISS pravilo (keep it simple, stupid): umjesto potrage za rješenjem od strane institucija, sami trebamo postati rješenje. Jednostavnost često znači izbacivanje posrednika iz priče, a dobar se dio hrvatske ekonomije oslanja na posrednike, što nije uopće produktivno.

VJERODOSTOJNOST – ili se iskažite, ili umuknite

Ako smo iskreni, transparentni, na jednostavan način predstavljamo svoje planove – i onda uistinu ispunimo obećanja – to znači da smo vjerodostojni. Vjerodostojnost je posljednja i vjerojatno najvažnija točka za ovu hrvatsku priču jer u Hrvatskoj nedostatak vjerodostojnosti predstavlja ogroman problem i za unutarnje i za vanjske odnose. Što se tiče unutarnjih odnosa, uopće ne vjerujemo da će nam naši vođe reći istinu ili ispuniti obećanja jer su nam dugo i često lagali. Što se tiče vanjskih odnosa, ako nemamo povjerenja u vođe, nećemo ga imati niti u državne institucije, što znači da će nas racionalni ulagači izbjegavati u širokom luku. Nije bitno je li ulagač John Smith iz Bostona ili Ivan Šimić iz Mississauge – takvi su ulagači prijeko potrebni Hrvatskoj. Međutim, racionalni ulagači zahtijevaju vjerodostojnost.

IZAZOV

Mislim da je važna činjenica o kojoj trebamo promisliti nakon ove konferencije sljedeća: i Hrvate u dijaspori i Hrvate u Hrvatskoj i vlasnike hrvatskih poduzeća i strane ulagače, bez obzira na njihovu nacionalnost, muče isti problemi.

Ekonomsko-politički model na kojemu smo ustrajali tijekom proteklih 25 godina naprosto ne funkcionira. Dokazi su stanje hrvatske ekonomije, naš nedostatak nade, nedostatak stranih ulagača te činjenica da se dijaspora – dakle, ljudi koji su na neki način ovisni o Hrvatskoj – ne vraća u Hrvatsku. Htio bih istaknuti da svi imamo iste probleme i sve nas sputavaju iste stvari – a svi bismo imali koristi od istih rješenja. Ne postoji čarobni štapić koji će Hrvatsku pretvoriti u zemlju nade, pravde i prilika; možemo samo učiniti ono što je prijeko potrebno.

Ključna podjela u Hrvatskoj nije između ljevice i desnice, između sekularnih i religioznih Hrvata, ili između Hrvata iz dijaspore i Hrvata koji žive u Hrvatskoj. Ključna je podjela između onih koji žele učiniti Hrvatsku boljim mjestom i onih koji ne dijele takve interese.

Na čijoj ste vi strani?

Šibenik, 1.srpnja 2016

Image credits: Račić obitelj, 1973, Tore Skifjeld, Glass Angel

Brexitom prije svega gubimo na vremenu

29/06/16

Want it in English?

(Milan A. Račić, 28.6.2016) Zvona za uzbunu zvone u Londonu, Bruxellesu, Berlinu, i Zagrebu. Brine nas Brexit, ali razlozi za brigu su pogrešni. Panika nas hvata od pomisli da će se stanjiti iznosi iz fondova Europske unije koji se poput bujice trebaju sliti u škrinje naše Vlade. Strahujemo da će mobilnost unutar Europske unije kakvoj smo se nadali postati stvar prošlosti. A blijedi i mogućnost priključivanja Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije Europskoj uniji. Ovi problemi ne ulijevaju nadu, ali pravi problem za Hrvatsku – i jedino što bi nas doista trebalo brinuti – jest vrijeme.

Od rata je prošla 21 godina. Tri su godine prošle otkako je Hrvatska postala zemlja članica Europske unije. Prošlo je 7 mjeseci otkako smo izglasali reformističku Vladu. Međutim, u našem domu i dalje vlada nered. Imali smo nekoliko godina nevjerojatne ekonomske sreće – nezapamćeno niske kamate i samouništenje naše najveće konkurencije u turizmu. Taj smo nalet sreće iskoristili kao pur pjenu kako bismo začepili goleme rupe u našem oronulom ekonomskom modelu dok izbjegavamo značajne strukturne reforme. Sada nam ponestaje i vremena i sreće.

Ekonomije Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije neće se urušiti. Njihov će rast vjerojatno biti usporen, dok će funta i euro izgubiti na vrijednosti. Nedvojbeno je da će s vremenom pronaći zajednički jezik, ali ovo stanje neizvjesnosti utjecat će na kreditni rejting Ujedinjenog Kraljevstva i zemalja članica Europske unije, uključujući i Hrvatsku. Engleska središnja banka i Europska središnja banka dodatno će smanjiti kamate i pumpati još više novca u sustav kako bi pokušale doskočiti stezanju ekonomije. Strategija smanjivanja kamata bit će pod ogromnim pritiskom jer će dovesti do dodatne devalvacije funte. Pritom je moguć porast inflacije, a s obzirom na dosadašnja iskustva – ta strategija neće pokrenuti ekonomiju Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije. Što će se zatim dogoditi? Kamate će porasti, a naš će kreditni rejting stagnirati ili dodatno pasti.

Možemo samo nagađati što će se dogoditi s Ujedinjenim Kraljevstvom i Europskom unijom, ali na to ne možemo utjecati. Međutim, možemo pretpostaviti da će pojačani pritisak na kreditni rejting i kamatne stope negativno utjecati na hrvatsku ekonomiju. Ali na to itekako možemo utjecati ako se dobro pripremimo za nadolazeće izazove. HDZ je u stanju šoka, nemaju vođu ni smjer. Stranka trenutno pokušava održati kontrolu nad promjenama na vrhu bez mnogo unutarnjeg nereda, odnosno bez značajnih izmjena u članstvu, programu i na vrhu stranke. SDP je već obavio takvu „promjenu bez promjena“ i sada sjedi sa strane i čeka da nas ponovno povede nikamo. MOST je u kratkoročnom uzletu, ali je bio ključni element Oreškovićeve besciljne kampanje „ostanite mirni i nastavite voditi“ koja nije urodila reformama.

Brexit je zapalio fitilj Hrvatske. Imamo tri mjeseca da sve dovedemo u red. Ako dotad ne budemo imali vjerodostojnog vođu, tim i strategiju za provođenje strukturnih reformi bez odgode, ponestat će nam vremena i ponovno ćemo skliznuti u recesiju, a riskiramo i nemogućnost otplate dugova te još intenzivniji val odlaska mladih Hrvata. Naši vođe moraju prestati razmišljati o Ujedinjenom Kraljevstvu, Europskoj uniji i svima ostalima te se fokusirati na sređivanje situacije u vlastitom domu, gdje njihove odluke nešto doista i znače.

(Tekst © Večernji List)

Image Credit: esvee.co.uk

Hrvatski princ političke disrupcije

23/06/16

Want it in English?

(Milan A. Račić, 22.6.2016) Donekle je suzdržan, donekle ima samopouzdanja…makar tako izgleda. Za televiziju progovara u kratkim rečenicama i jasno je da pred kamerama nije na domaćem terenu. Uživo je pristupačan i zanimaju ga tuđa mišljenja. Dobar je promatrač, ali nije prirodni govornik. Karakteristike koje sam prepoznao čim sam upoznao Božu Petrova upravo su one zbog kojih je dobar psihijatar – jer psihijatar koji govori više od pacijenta i jest pacijent. Međutim, Božo Petrov kao vođa… to je već teže pitanje.

MOST je obećao mnoge stvari koje nije ispunio. Obećali su strukturne reforme, ali smo dobili dvije beznačajne: ukidanje pečata i rezanje troškova ministara. Prva je simbolična i bit će potrebno izmijeniti još desetak zakona kako bi promjene stupile na snagu – što znači da smo i dalje na istom. Druga je reforma primjer površnog populizma koji će uštedjeti malo proračunskog novca.

MOST je obećao da će ljude birati prema stručnosti, ali smo samo dobili drugačije upakirane stranačke poslušnike i provincijske rodijake predstavljene kao „stručnjake“. Hrvatskoj je deklarativnih stručnjaka dosta. U ranim su fazama demonstrirali lošu procjenu izborom Ivana Lovrinovića koji je unio nered i borio se za propale ideje. Zatim mu je MOST de facto dao moć veta u svojem Nacionalnom vijeću, zbog čega Vijeće više nije moglo samostalno donositi odluke. Naposljetku se pokazalo da je savez toksičan za MOST, a Lovrinović nije uspio osigurati dodatne glasove i okrenuo se protiv svojeg tima.

MOST je obećao iskrenost, ali uporno je predstavljao svoju koaliciju s HDZ-om kao produktivnu i uspješnu, unatoč tome što je svima bilo jasno da je istina daleko od toga. Zbog svega navedenog podrška MOSTu drastično je opala: u jednom je trenutku iznosila tek trećinu podrške dobivene na izborima.

Unatoč neuspjesima MOSTa, dugujemo Boži Petrovu određenu dozu zahvalnosti. Politika kao odraz društva otkriva da proživljavamo tri krize: krizu vodstva, krizu hrabrosti i krizu sposobnosti. Naklonjeni smo narcisoidnim osobnostima i brkamo agresivnost i moć. Uzmite u obzir Tomislava Karamarka. Radi se o čovjeku koji druge rijetko gleda u oči i na čijem licu nikada nismo vidjeli osmijeh, ali je na konferenciji za tisak na kojoj je HDZ najavio da želi srušiti sada već bivšeg premijera djelovao gotovo razdragano. Na trenutke se doista i smijao, kao da je premijerov pad razlog za slavlje. Sociopatsko veselje nije karakteristika poželjnog vođe.

Baš kada smo pomislili da Božo Petrov i njegov MOST padaju u zaborav, „mršavi klinac nesigurna glasa“ je prepoznao blef zlostavljača, ali i naš vlastiti. Mnogi od nas, kao i ja sam, smatrali su da je MOST dobra ideja koja je tragično završila. MOST je od veljače do svibnja 2016. godine bio predmet ismijavanja, kao i sam Petrov. Nevjerojatno, ali pored MOSTa je i Živi zid počeo nalikovati na ozbiljnu stranku. Međutim, kada je vrag odnio šalu, Božo Petrov se suprotstavio zlostavljaču i odabrao izbore umjesto kapitulacije, unatoč činjenici da je riskirao gubitak mjesta u Saboru.

Narod se umorio od MOSTa i Bože Petrova, a dobar dio toga osjećaja proizlazi iz dojma o MOSTu kao grupi nezrelih provincijalaca koji samo drže moralne prodike. Dio ove percepcije je točan, ali mislim da i njima i samima sebi dugujemo objektivniji pregled njihova utjecaja na hrvatsku politiku.

Božo Petrov je vođa koji djeluje kao da se na toj poziciji ne osjeća ugodno. Ne znam leži li razlog u tome što Petrovu nedostaje liderski gen ili u tome što nije siguran da on to želi biti. Možda je u pitanju kombinacija ta dva faktora. Petrov nije govornik po prirodi i to je dobro iskoristio prije izbora. Njegov očiti nedostatak iskustva i iskrenost pomogli su da proda MOST glasačima kojima je bilo dosta slatkorječivih šarlatana.

Petrov nije vođa kojega krasi sposobnost sagledavanja šire slike ili vizije. Međutim, naša uska politička slika toliko je zatrovana da je njegov naglasak na pročišćavanju svakodnevnog načina funkcioniranja možda za sada i dovoljan. Božu Petrova također se osuđuje zbog sporog donošenja odluka, ali po onom što sam ja vidio imam dojam da on zapravo odluke donosi poprilično brzo. Organizacijska struktura MOSTa je previše klimava i raspršena da bi bilo moguće brzo donositi odluke. Kao javno lice organizacije krivi ga se za ovu usporenost.

Međutim, po meni je njegova najveća slabost moć rasuđivanja. Ivan Lovrinović, Drago Prgomet, struktura MOSTa i drugi značajni problemi koji su redom nastali zbog lošega rasuđivanja razvodnili su utjecaj koji je MOST mogao imati. Vođe preuzimaju odgovornost za dobro i zlo u svojim domenama utjecaja. Međutim, s obzirom da odluke MOSTa donosi misteriozno Nacionalno vijeće, ispada da Petrov zapravo nikada nije kriv ni za što. Međutim, sudjelovao je u osmišljavanju organizacijske strukture i stoga je odgovoran za njezine nedostatke.

Njegove su glavne prednosti kao vođe uvjerljiv nastup i iskrenost. Kada su te karakteristike izražene (kao u periodu prije izbora te ponovno tijekom posljednja dva tjedna) komunikacija mu dobro ide i popularnost MOSTa raste. Kada nisu očite i kada ponavlja PR parole pripremljene u Metkoviću (kao tijekom prvih pet mjeseci ove Vlade i prije početka HDZ-ove hajke na Tihomira Oreškovića), ostavlja dojam slaboga komunikatora i popularnost MOSTa drastično opada. Petrov nije „blagoslovljen“ sposobnošću uvjerljivog laganja poput Zorana Milanovića, Ive Sanadera ili pak Nikole Grmoje.

Prije tri mjeseca napisao sam sljedeće: „Svi znamo kako prepoznati dobroga vođu, test je jednostavan. Samo se treba zapitati: vjerujem li ovoj osobi kada govori, djeluje li kao da imaju razrađen plan, bismo li je slijedili?“

Hrvatska vrijedi 35% više!

U slučaju Bože Petrova, mislim da bi mnogo Hrvata odgovorilo da mu ponovno vjeruju, nakon pet mjeseci dvojbi. Mislim da bi većina također s pravom zaključila da on i njegova stranka još nemaju legitiman plan za našu zemlju. I naposljetku, najvažnije je pitanje – hoće li ga glasači slijediti? To prije svega ovisi o tome kojega ćemo Božu Petrova gledati tijekom narednih nekoliko mjeseci. Smatram da je u svojoj srži Petrov čovjek od riječi, ali politika je igra kompromisa. Kompromisi podrivaju svačiji osobni integritet u određenoj mjeri, osim ako ste osobito pažljivi, a takvih je ljudi malo. Moći ćemo procijeniti koliko je politikanstvo utjecalo na MOST promatranjem Bože Petrova. Hoće li to biti onaj dobar komunikator sa integritetom, ili onaj loš komunikator sa daljinskim PRom?

Božo Petrov i MOST trebaju biti itekako zahvalni HDZ-u. Ostavili su dušu negdje na putu između Metkovića i Zagreba i bio je potreban HDZ-ov brutalni napad na Vladu, njezine institucije i dostojanstvo kako bi je ponovno pronašli. Bez obzira na to volite li MOST ili ne, nedvojbeno je da su znatno uzdrmali hrvatsku političku scenu. Nitko nije govorio o reformama dok MOST nije počeo inzistirati na njima. Nitko nije razotkrio SDP-ovu i HDZ-ovu glad za moći na način na koji je to učinio MOST. Nitko nije inzistirao na idealima i integritetu kao Petrov i njegov tim (bez obzira na to jesu li ostali pri tome). Nitko drugi nikada nije tako ogolio HDZ. I nitko prije njih nije uspio navesti Katoličku Crkvu da ozbiljno promisli o svojoj podršci suvremenom, disfunkcionalnom HDZ-u. Ovo su tektonski pomaci do kojih je došlo u manje od godinu dana.

MOST nam možda nije donio obećane reforme, ali su pokrenuli promjene. Božo Petrov možda neće postati naš kralj reformi, ali je za sada nedvojbeno naš princ političke disrupcije.

(Tekst © Večernji List)

Image Credit: Giuseppe Milo

Ne napuštaju svi ravnicu

13/06/16

Want it in English?

(Milan A. Račić, 13.6.2016) Moja supruga Amerikanka izjavila je da voli Slavoniju. Prije tjedan dana posjetio sam Osijek u pratnji svojeg malog, šesteročlanog plemena. Ondje sam kao panelist sudjelovao na konferenciji o konkurentnosti lokalne samouprave. Konferencija je održana u općini Jagodnjak. Od ukupno 2.000 stanovnika, manjine čine 68% populacije, a sama je općina među najsiromašnijima u Hrvatskoj. Jagodnjak nije osobit po svojim problemima – visoka stopa nezaposlenosti, staro stanovništvo, depopulacija, itd. Sve su to simptomi pothlađene ekonomije. Ono po čemu jesu jedinstveni jest njihova misija: žele postati konkurentniji umjesto da se zadovoljavaju ostacima. Pogled na raspored otplate nacionalnog duga tijekom idućeg desetljeća otkriva da općina Jagodnjak, kao ni ostale općine u sličnoj situaciji, nikad neće dobivati više državne pomoći nego sada. Upravo suprotno – mogu samo očekivati smanjenje razine državne pomoći tijekom nadolazećih godina. Izuzeci poput sredstava iz fondova Europske unije nisu dovoljni za dugoročne promjene. Možete izgraditi cestu. Možete izgraditi i školu. Međutim, kad se u roku od tri godine isprazni kasica (a to će se i dogoditi), svi će se ponovno žaliti na tešku situaciju.

Općina Jagodnjak već se odrekla nekih parafiskalnih nameta za poduzeća kako bi bila privlačnija ulagačima. Sada žele smanjiti lokalne poreze na dohodak, ali već pet mjeseci čekaju na zeleno svjetlo Ministarstva financija. To su kreativna i ostvariva rješenja za ovu malu zajednicu, a i korak u pravom smjeru za sve zajednice. Iskreno, smatram da Jagodnjak pokazuje razinu samostalnosti koja će morati postati standard za sve općine i gradove koji žele uspješno prebroditi nadolazeću kreditnu krizu. Cjelokupna politika u konačnici je lokalna. Nitko osim Hrvata neće spasiti Hrvatsku. Isto tako nitko osim vas i vaših susjeda neće spasiti vašu zajednicu. Ako uistinu želimo reducirati problem napuštanja manjih zajednica te opseg lokalne administracije, moramo dati općinama poput Jagodnjaka priliku da se natječu za investicije kako bi osigurali rast i profit. Ali hrvatski sustav nije jedini problem – Europska unija mogla bi postati najveća prepreka za provedbu ovakvih promjena. Suprotno zdravom razumu, Europska unija preferira i dopušta subvencije za pogođene regije, ali se protivi smanjenju porezne stope u tim istim regijama. Ovakva sklonost socijalnoj pomoći umjesto osiguravanja porezne konkurentnosti dobro objašnjava kontinuirani pad konkurentnosti Europske unije. Hrvatskim su zajednicama potrebna trajnija rješenja od socijalne pomoći.

Slavonija i Baranja me impresioniraju. Sada navijam za Jagodnjak, malenu općinu za koju donedavno nisam ni znao. Navijam za vlasnike rustikalnog prenoćišta u kojem je odsjela moja obitelj – radi se o ljudima koji su uspjeli izgraditi jedno od ugodnijih mjesta koja sam posjetio. Navijam za svojeg prijatelja, neupitnu zvijezdu svjetske tech scene, koji je središte svoje međunarodne tvrtke smjestio u Osijek. Želim reći da postoje stvarni znaci života u regiji koju su mnogi otpisali. Slavonija i Baranja uopće nisu mrtve! Postoji mnogo hrabrih ljudi koji odlučuju ostati na ravnici i ondje grade bolju budućnost. Ne boje se izazova i nisu u strahu od globalne konkurencije i odbacivanja propalih političkih i ekonomskih modela. Taj mi je dio Slavonije najdraži.

(Tekst © Večernji List)

Image Credit: Ewitsoe, Igor Herceg

Obnova desnice: 7 teza za novi HDZ

10/06/16

Want it in English?

(Milan A. Račić, 10.6.2016) Ukoliko se HDZ uskoro ne promijeni, nestat će. Nestanak je možda malo drastičan izraz, a možda i nije. Ako obično glasate za drugu stranu, možda ćete pozdraviti HDZ-ov gubitak političkog značaja. Međutim, budite svjesni cijene. Za demokraciju su potrebne funkcionalne, kontrastne i vitalne suprotstavljene sile. Jednostranačje je izvrsno ako razmišljate točno kao i „pobjednik“; međutim, ono predstavlja tiraniju za milijune drugih građana.

Kao glasač desnog centra širom otvorenih očiju svjestan sam da se HDZ suočava s istim problemom kao i američki republikanci. Toliko su se dugo borili protiv određenih pitanja da su zaboravili za što se oni zauzimaju. „Mi nismo komunisti“, „Mi nismo izdajice“, „Mi ne uništavamo obitelj“, itd. Deklarativno HDZ sebe opisuje kao „središnju stranku hrvatskog naroda s jasnim programskim ciljevima, koja zastupa interese građana…“ HDZ je nekada predstavljao jezgru hrvatskog političkog života, ali HDZ to više nije i stranka već godinama nema jasno definiran program. Što se tiče zastupanja interesa građana, čini se da je jedina zadaća HDZ-a danas održavanje nepopularnog predsjednika stranke na političkom životu. Nije neophodno biti u trendu, ali uz imidž štemera i zlovoljne čelnike današnji HDZ jednostavno nije privlačan velikom dijelu građana Republike Hrvatske. Najvažnije je da bez jasnog i pozitivnog samoopredjeljenja – mi predstavljamo ovo, učinit ćemo ovo, sagradit ćemo ovo – HDZ prestaje biti magnet za mlade i obrazovane koji su nužna životna snaga za obnovu politike i članstva svih stranaka. Netko u Hrvatskoj moći će bolje zastupati desnicu, bio to HDZ ili netko drugi.

1. U suvremenim demokracijama nema „ključnih“ stranaka

Ne samo da je HDZ, stranka nekomunista, apsorbirala komuniste u svoje redove, nego je pritom i prihvatila komunistički diskurs i folklor. Komunistička partija bila je ključ stvaranja bivše Jugoslavije; HDZ je bio ključ stvaranja Hrvatske. U oba slučaja, stranke su svoj „ključni“ status prihvatile kao plašt umjesto da ga prikladno definiraju kao povijesnu fusnotu. „Ključnost“ je nužno kontinuirano definirati na glasačkim mjestima, ona ne smije biti tek deklarativna. HDZ-ov identitet ključne stranke doima se politički korisnim, međutim, u praksi predstavlja samo uteg. Srednjoškolski je kapetan nogometne momčadi možda bio bitan u prošlosti, ali ako i dalje priča o tome 25 godina kasnije, svima će brzo dosaditi. O ključnim strankama svake četiri godine odlučuju glasači i taj status ne traje zauvijek.

2. Dosta je politike straha

Ljude nije teško ustrašiti, no to je jeftin prečac do glasova. Ponekad ta strategija i upali, međutim, s vremenom postaje sve teže ponoviti inicijalni uspjeh. Raspirivanje straha u politici nipošto nije ograničeno na desnicu. Tim se oruđem služe stranke koje ne znaju ponuditi dobar razlog da glasamo za njih. Raspirivanje straha pokazuje da vaša stranka
nema jasno definiran identitet, da ne demonstrirate svoje umijeće komunikacije te da nemate boljeg načina da pokažete da možete voditi narod. Upravo u tome i jest poanta. Ideja je da se bojite nečega (što god to bilo) i da vam se ukazuje na to tko je krivac (jer mobiliziranje uplašene gomile odgađa teška pitanja – ali samo privremeno). Zastrašivanje ljudi također izvrće vaš vlastiti identitet. Ne možete tvrditi da ste neustrašivi branitelj prava hrvatskog naroda ako se bojite svega: komunista, Srba, kapitalista, Europske unije, GMO-a, medija, itd. Ili ste lav koji riče ili ovca koja bleji. Ne možete biti ovca koja riče.

3. Dobro bi došla mala škola šarma

Najlakše je utjecati na ljude ako im se svidite. Međutim, naši vođe (i lijevi i desni) kao da se trude biti antipatični. Ako vas ljudi vole, vjerovat će vam i slušat će vas. Kao i mnoge druge životne lekcije, većina ljudi tu društvenu istinu usvoji još u osnovnoj školi. Kako su onda naši politički čelnici zaboravili na taj detalj? Ako želite izgraditi uspješnu stranku, nije dovoljno privući članove s osobnim interesima koji žele opljačkati i poharati zemlju i njezine institucije, nego trebate privući predane članove koji zemlju žele poboljšati. Dobrim je članovima stalo do pozitivnog imidža stranke jer ne žele težak posao obavljati u društvu loših ljudi. Šarm privlači kvalitetnije članove, a istovremeno proširuje bazu glasača i povećava njihovu odanost. Šarm je ujedno i jedan od najboljih obrambenih mehanizama. Protivnici će dvaput razmisliti o napadanju popularnih čelnika jer se takvi napadi rijetko isplate.

4. Birajte vođe, a ne gubitnike

Hrvatska ima velik problem s kvalitetnim čelnim ljudima, a taj problem počinje od naših političkih stranaka. Jasno je da su, dok smo bili potlačen narod, naši vrhovni gospodari bili skloniji slabim vođama. Međutim, to ne objašnjava zašto smo svojevoljno tijekom posljednjih 25 godina nastavili održavati isti uzorak negativne selekcije. Kvalitetni vođe dijele zajedničke ključne karakteristike, bez obzira na kulturološke razlike. Oni mogu definirati i prenijeti neodoljivu viziju budućnosti, znaju kako zadobiti povjerenje i ne boje se preuzeti odgovornost. Veliki vođe spašavaju svoj narod, a ne obrnuto.

5. Učite ekonomiju

Europska pučka stranka (EPP), kojoj pripada i HDZ, želi osigurati „uspješnu Europu promocijom slobodne tržišne ekonomije uz socijalnu osviještenost“. HDZ ne može odlučiti želi li promovirati slobodno tržište ili ipak želi da država nastavi upravljati ekonomijom. U stvarnosti se HDZ ipak drastično priklanja državnom upravljanju ekonomijom koju dodatno začinjava obilnom dozom rodijačkog kapitalizma koji pogoduje prijateljima, rođacima i netalentiranim stranačkim poslušnicima. Rezultat toga je da stranački poslušnici žive odlično, za razliku od naše države. Mnogim članovima stranaka desnog centra primamljiva je ideja ekonomskog nacionalsocijalizma koji promiče još višu razinu državne intervencije pod krinkom „zaštite strateških nacionalnih interesa“. Sve više Hrvata postaje svjesno istinske prirode ovakvih ekonomskih modela: radi se o iznimno neučinkovitom prisvajanju državne imovine od koje koristi ima tek šačica stranačkih čelnika te članova njihovih obitelji i sindikata. Ovakav ekonomski model doveo je Hrvatsku do bankrota. Krajnje je vrijeme da ga naše stranke desnog centra odbace i prihvate istinski slobodnu tržišnu ekonomiju uz socijalnu osviještenost.

6. Budite pravi domoljubi

Desnica dramatično progovara o domoljublju kao da se radi o velikoj tajni do koje mogu doprijeti samo članovi stranaka. Domoljublje je prirodno i zdravo je za sve zemlje, ako se s njim ne pretjeruje. Međutim, domoljublje se ne mjeri mahanjem zastava, nego djelima. Pravi domoljubi ne kradu iz državnih firmi. Pravi domoljubi zapošljavaju najbolje kandidate, a ne članove svojih obitelji ili stranačke poslušnike. Pravi domoljubi ne varaju. Pravi domoljubi vide svoje domoljublje kao ponos, a ne kao način da osiguraju veće privilegije. Pravi bi se domoljubi istinski potrudili da reformiraju našu Vladu koja pripada u doba Bizantskog carstva.

7. Naučite učinkovito komunicirati

Hrvatska desnica neprestano ima problema s komunikacijom. U tom slučaju pomaže prenošenje zanimljivih informacija. Međutim, dečki i cure desnog centra vrište o pristranosti kad god se progovori o medijima, iako osobno smatram da glavnina problema leži upravo na njihovim plećima. Ako smatrate da imate nešto vrijedno spomena za reći, pobrinite se da vaša poruka bude prenosiva, lako pamtljiva i jednostavno sročena. Odličan politički proizvod je pola bitke u marketingu. Druga polovica se svodi na odabir najsposobnijih, najzanimljivijih i najpouzdanijih ljudi koji će prenijeti vašu poruku.

U poslovnom svijetu vrijednost konačnog proizvoda donosi zaradu. Iako su plodovi političkog rada drugačiji, put do stvaranja velike političke stranke ne razlikuje se. Moramo reanimirati hrvatski desni centar, s HDZ-om ili bez njega. Ljudi su važni. Moral je važan. Vjerodostojnost je važna. Suvremena demokracija promovira ove vrijednosti. Nažalost, bojim se da HDZ neće saslušati moje prijedloge, ali netko hoće – i uopće nije bitno radi li se o Konzervativnoj stranci, MOSTu, demokršćanima, liberalima ili nekoj drugoj političkoj opciji. Važno je samo da nas budu u stanju pogledati u oči i da im možemo vjerovati.

(Tekst © Večernji List)

Image Credit: Suzette Lucas

(Mojih) šest istina o reformi školstva

30/05/16

Want it in English?

stem

(Milan A. Račić, 30.5.2016) Trenutno proživljavamo jednu od tjednih nacionalnih melodrama: ovaj put radi se o reformi školstva. Ja nisam pedagog. U prvom razredu jedna me učiteljica koja je odavno trebala promijeniti zanimanje proglasila „sporim“. Mrzio sam školu sve do onoga što u šali nazivam 22. razredom. Međutim, kad sam završio sa školovanjem, bio sam vlasnik tri diplome iz različitih područja. Moje obrazovanje, formalno i neformalno, traje čitav život. Bio sam i član uprava velikih međunarodnih korporacija. Sada sam otac četvero djece od kojih će najstarije za deset dana upisati prvi razred. Ono što želim istaknuti jest da dobro razumijem što konkurentne ekonomije očekuju od svojih radnika, a istovremeno mi je i osobno stalo do toga da hrvatski obrazovni sustav bude što bolji za našu djecu. Ovo su moje istine.

Istina #1: Morate biti spremni na sve

Budućnost dolazi bez obzira na to jesmo li mi za nju spremni ili ne. S određenom dozom sigurnosti možemo pretpostaviti da budućnost neće uključivati, primjerice, konjske zaprege, ali teško je reći kako će se stvari točno odvijati i kakvi će nam radnici biti potrebni 2039. godine, kad moja najstarija kćer bude dovršavala preddiplomski studij. Pretpostavljam da će većina, ako ne i sva moja djeca, doživjeti 2100. godinu. Zamislite kako će svijet tada izgledati. Naš je današnji zadatak planiranje smjernica za obrazovni sustav koji priprema učenike za poslove koji još ne postoje te korištenje tehnologija koje još nisu izumljene – kako bismo riješili probleme s kojima još nismo upoznati. Ne vidim smisao u pokušajima predviđanja budućnosti ili tehnologija budućnosti, ali postoje bezvremenski temelji. To je materijal o kojemu se u aktualnoj debati o obrazovnom sustavu povela rasprava, ali uvjeren sam da to nije i ne bi trebao biti naš ključni problem.

Pet razloga zbog kojih (još) nema hrvatske ‘Silicijske doline’

Istina #2: Nesavršen sustav ne može učiti savršen kurikulum

Nova se reforma školstva nažalost prometnula u još jednu ideološku raspravu. Pitam se jesu li obje strane promašile bit. Glavni hrvatski problem je provedba mjera, ne njihovo donošenje (imamo previše mjera). Naši javni sustavi za pružanje usluga u potpunom su rasulu, a obrazovni sustav predstavlja tek jedan od primjera. Ni najbolji svjetski kurikulum neće mnogo promijeniti ako ne funkcionira obrazovni sustav koji ga treba prenijeti. Nenad Bakić autor je izvanredne analize učinka naših škola utemeljene na podacima Državnog zavoda za statistiku i Eurostata u članku Hrvatsko školstvo u brojkama i može li reforma kurikuluma uspjeti? (Eclectica.hr). Kritiziranje obrazovnog sustava pomalo podsjeća na kritiziranje majčinstva – opasno je, ali statistika je poražavajuća. Broj osnovnoškolaca od 2000. godine do danas smanjen je za 21% zbog pada nataliteta, ali broj osnovnoškolskih učitelja porastao je za 22%. U istom periodu broj srednjoškolaca smanjen je za 13%, ali broj srednjoškolskih učitelja porastao je za 40%. U konačnici je omjer učenika i učitelja u Hrvatskoj pao s 14.9 na 9.7 u osnovnim školama (35%) i s 10.1 na 6.3 u srednjim školama (38%). Imamo 89% više učitelja prema učeniku nego Ujedinjeno Kraljevstvo, 47% više nego SAD, 46% više nego Irska, 34% više nego Njemačka i 20% više nego Slovenija. U racionalnom sustavu takav omjer trebao bi dovesti do boljih rezultata učenika. Međutim, to se u Hrvatskoj nije dogodilo. Najnovija PISA rang lista (2012.) pokazala je da je Hrvatska lošija od tih zemalja i od OECD prosjeka u matematici, čitanju i znanosti: dakle, u samim osnovama. Nimalo ne pomaže činjenica da je kvaliteta znanja naših učenika još slabija nego što ukazuju naši PISA rezultati. Otprilike 30% naših petnaestogodišnjaka postiže rezultate ispod razine 2 na PISA-inoj ljestvici za matematiku. Ako to nije dovoljno loše, situacija se dodatno pogoršava između 2006. i 2012. godine, unatoč rastu broja učitelja.

Istina #3: Superbrzi vlak ne može voziti po starim tračnicama

Pobornici statusa quo mogu tvrditi da brojke ne predstavljaju čitavu priču i u nekim slučajevima bili bi u pravu. Međutim, kao i s većinom naših reformi, brojke su u pravu jer smo se specijalizirali za reforme bez pravih promjena – za deklarativne ili kozmetičke reforme. Naše najbolje i najsvježije iskustvo s reformama obrazovnog sustava jest provođenje Bolonjskog procesa. Unatoč podršci studenata, roditelja, fakulteta, industrije, medija i Vlade, Bolonjski se proces prometnuo u neobjašnjivo razočaranje. Novi proces koji je ubrizgan u stari sustav pod istim vodstvom i uz identične kadrove postigao je jednako slabašne rezultate. Jedino što se doista promijenilo jest cijena.

Istina #4: Od smeća ne možete napraviti pitu

Strka oko kurikuluma samo je dimna zavjesa. Ako mislite da izmjene kurikuluma nailaze na otpor, pokušajte pokrenuti promjene samog sustava. Mnogim interesnim skupinama savršeno odgovara trenutno stanje – od sindikalnih preko poslovnih do političkih. Međutim, nemamo izbora. Ne postoji savršen sustav sa savršenim kurikulumom, ali sigurno postoje produktivniji sustavi od našega. Evo što bih ja napravio: prvo bih odredio tko su stvarni korisnici sustava, a zatim bih osmislio sustav u korist njima, a ne sustavu. Jezgru korisnika obrazovnog sustava čine učenici i njihovi roditelji te privatni i poslovni porezni obveznici koji financiraju sustav i služe se krajnjim proizvodom obrazovnog sustava: diplomiranim studentima. Ciljani korisnici sustava nisu učitelji, sindikati, izdavači školskih knjiga, posebne interesne skupine, Europska unija ili druge zemlje.

girl portrait

Zatim bih se fokusirao na pružatelje usluga – učitelje i nadzornike sustava (ravnatelji, administratori). Sustav ne funkcionira uspješno zbog novca, već zbog ljudi. Stoga trebamo privući najbolje mlade učitelje i zadržati najbolje iskusne učitelje i nadzornike. Sve koji se ne uklapaju u naše visoke standarde trebalo bi potaknuti da spoznaju u čemu su uistinu dobri jer svi imaju talente, samo ih trebaju osvijestiti. Dopunske aktivnosti koje nisu direktno povezane s obrazovanjem, poput čišćenja, knjigovodstva, prijevoza, prehrane, itd. trebalo bi prepustiti privatnim suradnicima. Sindikati i političke stranke podivljali bi suočeni s ovakvim promjenama, ali one su nužne ako želimo privući i adekvatno nagraditi najbolje predavače i administraciju. Bitno je imati izvrsne učitelje koji su dobro plaćeni, a to možemo postići samo ukoliko prethodno pročistimo sustav od desetljeća političkog namještanja pozicija.

Istina #5: Mark Zuckerberg diplomirao je psihologiju, ne programiranje

Mi očekujemo da će naše škole pripremiti studente za konkurentna globalna tržišta. No što to znači? To znači da želimo da naše škole proizvode studente koji će se moći ravnopravno natjecati za najbolje poslove u New Yorku, Silicijskoj dolini, u Londonu i Šangaju. Možda to zvuči kontraproduktivno u zemlji s ozbiljnim problemom odljeva mozgova, ali naprotiv – to je jedini način da se odljev mozgova spriječi. Naši će najbolji umovi nastaviti napuštati Hrvatsku u korist dinamičnijih ekonomija sve dok naša vlastita ekonomija ne postane dinamična. Jednostavno rečeno, naši mladi će odlaziti sve dok ne donesemo dašak Silicijske doline ili Londona u Hrvatsku, a to ne možemo bez radnika koji su takvim ekonomijama potrebni. Ako usporedimo najcjenjenije vještine među poslodavcima u SAD-u i našim najboljim tvrtkama, uočit ćemo brojne podudarnosti.

10 VJEŠTINA KOJE POSLODAVCI NAJVIŠE CIJENE (via Forbes)

Timski rad (1), verbalna komunikacija (3), postavljanje poslovnih prioriteta (4) te sposobnost prodaje i utjecaj na druge ljude (10) direktno su povezani s dobrim odgojem – dobrim manirima, strpljenjem, kontrolom impulsa i općenito uzornim ponašanjem. Dakle, kurikulum počinje od roditelja. Ove vještine zajedno sa sposobnostima donošenja odluka (2), obrade informacija (5) te pisanja pismenih izvještaja direktno su povezane s klasičnim kategorijama društvenih znanosti – jezicima, književnošću i filozofijom. Sposobnost analize kvantitativnih podataka (6), tehničko znanje (7) i umijeće programiranja (8) predstavljaju srž STEM predmeta. Ove su vještine tražene, ali nisu na vrhu i ne dominiraju popisom. U konačnici se upravljanje uspješnim tvrtkama u bilo kojem sektoru povezuje s razvojem proizvoda, prodajom i marketingom, financijama, organizacijom i vodstvom. U takvim je slučajevima nužan širi spektar vještina od samih STEM predmeta. Steve Jobs, guru za proizvode, ne bi bio ni upola uspješan bez Steve Jobs-a, gurua za marketing i komunikacije.

Istina #6: Moramo se usredotočiti na temelje

Cilj obrazovanja jest stvaranje ljudi čvrsta karaktera koji marljivo rade, kreativno razmišljaju i koji se ne boje izazova. Ta vrsta obrazovanja počinje i završava kod kuće. Za sve ostalo, kurikulum bogat temeljima društvenih znanosti, matematike i znanosti naoružava učenike sposobnostima samostalnog učenja u učionici života, kroz rad i specijalizaciju. Iako se mnogi od nas neće sjećati matematičke svrhe broja π te je li Charlemagne bio pozitivac ili negativac, mentalna disciplina koju usvajamo kroz potragu za tim odgovorima služit će nas dobro zauvijek.

Image Credit: ˝Stems˝, Summer Lee

My PearlTrees

Na ovom koraku zapinju svi naši političari

30/05/16

Want it in English?

Lego Clowns

(Milan A. Račić, 30.5.2016) Vođa u modernom demokratskom sustavu ima mnogo manje moći nego što biste isprva pomislili. Bez obzira na to jeste li premijer ili gradonačelnik, sami ne možete napraviti mnogo više od obuvanja vlastitih čarapa ujutro. Vodstvo na visokim razinama zahtijeva umijeće utjecaja na ljude ili se ništa neće promijeniti. Drugim riječima, moć vođe odgovara njegovoj sposobnosti uvjeravanja drugih da slijede njegov plan – prvo glasanjem, a zatim podržavanjem predloženih izmjena. Međutim, hrvatskim vođama nedostaje takva moć uvjeravanja pa se umjesto toga oslanjaju na represivne i negativne mjere kako bi ostvarili svoje planove. Pretpostavljam da stranački poslušnici i dalje podržavaju takve tipove jer ih je strah da će biti preskočeni kada dođe red za nagrađivanje. Ne daj Bože da netko ne zaplješće „velikom vođi“. Ako pohvale izostanu, nećete se pomaknuti prema vrhu hranidbenog lanca; prigovorite i nedvojbeno se pomičete prema dnu. Posvetite pažnju unutarstranačkoj konkurenciji i odjednom je vrijeme da potražite novu stranku. Ako čelnici naših stranaka ne mogu potaknuti vlastite članove da im vjeruju bez oštrih disciplinskih mjera, kako nas ostale mogu navesti da im ukažemo povjerenje?

˝Uspješni su vođe u stanju podijeliti s drugima viziju ostvarive zajedničke budućnosti.˝

Potrebna je teška batina da osigurate red, ali vaša osobna veličina je ono što inspirira ljude da vam ukažu povjerenje. Na ovom koraku zapinju svi naši političari. Bez jasne slike o vlastitoj svrsi, naši vođe skrivaju vlastitu nesigurnost i ograničene vještine pod slojevima nedorečene komunikacije. Nedostaje im veličina. Kada cijelu karijeru izgradite na sitničavosti postajete sve manji, paranoičniji i gladniji. To je ubojita kombinacija.

Kao i u politici, u životu raspolažete ograničenim resursima koje morate posvetiti projektima pa stoga utvrđujete prioritete. Ako većinu svojeg vremena i energije utrošite na planove kojima je krajnji cilj kontrola ljudi koji bi vas trebali dobrovoljno pratiti, neće vam ostati dovoljno vremena za nacrte programa, sastavljanje izvrsnih timova i formiranje savezništva koje su nužne kako bi vaša stranka i zemlja uspješno proživjele teške promjene. U Hrvatskoj je ovaj problem uvijek aktualan, a povijest se neprestano ponavlja. Stalno su neki izbori, a dani kada su kandidati dobivali jasne mandate odavno su iza nas. Pobjednici izbora trebali bi formirati koalicije s potencijalnom konkurencijom, a zatim ih uvjeriti da zajedno pokrenu promjene. Međutim, to je nemoguće postići ako su stranački čelnici uglavnom nebitni i paranoični do te mjere da u svakom mračnom kutku vide prijetnju … a u Hrvatskoj ima mnogo mračnih kutaka.

Kada je pravo vrijeme da prestanemo biti kukavice?

Kako onda možemo osvijetliti takve mračne kutke? Jednostavno je: kada idući put budete glasali za čelnika stranke na bilo kojoj razini u bilo kojoj stranci, glasajte za kandidata koji razumije ograničenja provođenja sile i ucjene kao političkih alata. Glasajte za nekoga tko u sebi ne vidi potencijalnog diktatora (brutalnog slabića koji vodi ustrašene) ili grupnog facilitatora (slabića koji vodi ustrašene). Glasajte za motivatora, za nekoga tko može potaknuti druge na djelovanje prema ostvarenju zajedničkog cilja (snažnu osobu koja vodi motivirane). Uspješni su vođe u stanju podijeliti s drugima viziju ostvarive zajedničke budućnosti. Nepouzdani vođe su… nepouzdani. Ne morate biti vidovnjak da biste spoznali razliku.

Image Credit: seven13avenue

My Pearltrees

Ništa nije strateško kada je sve strateško

18/05/16

Want it in English?

Potatoes at Market

(Milan A. Račić, 16.5.2016) Hrvatska je 2002. godine očajnički trebala strana ulaganja i razvoj turizma. U to je vrijeme neki strani stručnjak izjavio da se Hrvatska mora „brendirati“. Unatoč tome što nismo bili sigurni što to znači, Hrvati su prihvatili potrebu za brendiranjem i uskoro su čak i kumice na placu razgovarale o „brendiranju“. To se nastavilo tijekom idućeg desetljeća i trajalo je sve dok se naša polupismena elita nije dohvatila novog stranog koncepta koji je jednako slabo shvaćen, ali je impresivno zvučao u kavanskim razgovorima: „strategija“. Strategija se proširila zemljom poput šumskog požara. Prošla je put od Vladinih ureda do kafića i uskoro je došla i do kumica na placu. Milanovićeva Vlada nije bila imuna na taj trend i uslijedile su reforme koje su proglašavane strateškima. Jedno od najvećih strateških postignuća Milanovićeve Vlade bilo je formiranje državne tvornice toaletnog papira. Da je barem u pitanju šala ili priča o Venezueli, ali nije. Idući korak bilo je proglašavanje 25.000 čistačica iz javnog sektora strateškom djelatnošću koju nije moguće privatizirati. Sada se veleumovi iza ovih strateških viceva glasno protive Vladinim ograničenim pokušajima provođenja privatizacije tvrdnjama da su te tvrtke… „strateške“. U tome im se pridružuju neki članovi vladajuće koalicije, velik dio medija i, što je najvažnije, kumice s placa. Problem je u tome što strategija postoji u njihovim ustima, ali ne i mozgovima.

Hrvatska odavno ima problema sa strategijom, ali nije toga svjesna – jer strategiju nismo imali. Tijekom dugog perioda kada su Hrvatskom vladali drugi, naša ograničena vlast nije imala potrebu za razvijanjem strategije. Oni koji su razmišljali o strategijama odselili su u Beč, Veneciju, Budimpeštu ili Beograd. Malo ih je doživjelo hrvatsku nezavisnost, a nekolicina koja ju je poticala likvidirana je. Tako smo se našli u vakuumu strategije i vodstva. Kako da se odmaknemo od svoje protustrategije – naše panične obrane sustava koji nas oslabljuju do stvarnih i racionalnih strategija?

Odgovor leži u činjenici da moramo zaključiti gdje želimo vidjeti Hrvatsku za 20 godina, a zatim moramo osmisliti ciljeve koji će nas dovesti do ostvarenja te vizije. Drugim riječima, moramo osmisliti prilagođenu vrstu Maslowljeve hijerarhije potreba i preslikati je na nacionalnu razinu. Na dnu je opstanak. Naš je prvi prioritet opstanak našeg naroda, imovine i institucija. Kada to osiguramo, možemo se usredotočiti na zaštitu svojeg suvereniteta. To uključuje kontrolu nad vlastitim teritorijem, zaštitu našega gospodarstva i građana. Kada i to osiguramo, možemo se usredotočiti na zdravstvo, osobnu sigurnost i prosperitet, elemente koji otprilike označavaju društvenu „dobrobit“. Drugim riječima, nacionalna strategija mora se sastojati od koraka potrebnih za osiguravanje razumnih mjera preživljavanja i suvereniteta te osiguravanja dobrobiti nacije.

Kako postojanje državne tvornice toaletnog papira ili trajno neisplativog proizvođača gnojiva osiguravaju opstanak Hrvatske, njezin suverenitet ili dobrobit? I koji je strateški značaj postojanja 25.000 čistačica na našoj platnoj listi dok pokušavamo osigurati blagostanje na dinamičnom i konkurentnom međunarodnom tržištu? (© Večernji List)

Račić: Protiv privatizacije su oni koji štite vlastite interese

my pearltrees

Novac je najmanje važan faktor u trećem valu privatizacije u Hrvatskoj

04/05/16

Want this in English?

(Milan A. Račić, 3.5.2016) Privatizacija je riječ koja u hrvatskoj ima dosta negativne konotacije. No tko bi nam zamjerio sumnjičavost? Dva prethodna pokušaja, prvi koji je pokrenuo HDZ u devedesetima i zatim drugi koji je pokrenuo SDP nekoliko godina kasnije, više nalikuju na stranice istrgnute iz 50 nijansi korupcije, nego na legitimne procese prijenosa vlasništva s javnog sektora na privatni. Zbog percepcije neuspjeha u provedbi (bez obzira na to je li zaslužena), nedostatka stvarnog razumijevanja tržišne ekonomije te industrije histerije koja puca iz svih oružja kad god netko zaprijeti ukidanjem njihovih privilegija mnogi Hrvati burno reagiraju na sam spomen privatizacije. No ne mora biti tako.

Zagrebačka burza bila bi izvrsno sredstvo privatizacije poduzeća prodajom postojećih dionica i putem IPO-a. Ovo bi po meni trebao biti primarni način privatizacije. Procedura je transparentna, podiže vrijednost burze u svijetu te drastično povećava likvidnost i ˝free float˝ dionica na burzi. Ove bi izmjene prometnule Zagrebačku burzu iz virtualne u stvarnu burzu – onu koja ima budućnost. Međutim, kao Vlada ja ne bih platio provizije. Ovakva prodaja bi predstavljala ogroman poticaj – ne samo burzi, nego i dioničarima, brokerima i ulagačima. Već im poklanjamo svjetliju budućnost, ne moramo im pokloniti i desetke milijuna kuna provizije.

Što je s besplatnim dionicama ili sniženim cijenama dionica za zaposlenike, umirovljenike, branitelje i sve druge naše povlaštene grupe? NE – ja bi ovu prodaju postavio u jednostavne okvire: ako želite dionice, kupite ih; ako ih ne želite, nemojte kupovati. Čim se pojavi jedna privilegirana grupa poput branitelja ili umirovljenika, i druge grupe će si dati za pravo tražiti povlastice i ubrzo će nastati tipičan hrvatski nered. Jedina iznimka koju bih učinio je sljedeća: hrvatski građani i poduzeća koja su registrirana u Hrvatskoj do određenog datuma imala bi pravo kupnje dionica prva dva tjedna. Nakon toga bi dionice postale dostupne i ostatku svijeta.

S obzirom da se vjerodostojnost gradi svakim novim uspjehom, privatizacija bi trebala krenuti od najuspješnijih hrvatskih poduzeća. Ciljevi su privlačenje ulagača, podizanje cijene dionica i stvaranje pozitivne slike čitavog procesa. Ako krenemo od najproblematičnijih poduzeća, privući ćemo malo ulagača, cijene će ostati niske, a slika gubitnika preslikat će se i na ostatak procesa. Sve će to negativno utjecati na dojam o vrijednosti uspješnijih poduzeća kada na njih dođe red. Kod privatizacije prvi dojmovi igraju važnu ulogu. S obzirom da moramo pokazati da je ovaj val privatizacije drugačiji od prethodnih, osobito bih se potrudio da čitav proces objasnim glasačima. Ako je sve čisto i transparentno i ukoliko komunikacija bude uspješna, privatizacija će i ostaviti dojam čistog i transparentnog procesa.

Možemo znatno profitirati budemo li disciplinirani i iskreni u pripremama za treći val privatizacije. Ako ovaj posao dobro obavimo, osigurat ćemo porast kredibiliteta Zagrebačke burze i ubrzati rast naše ekonomije. I ne samo to – napokon ćemo stati na kraj političkim strankama koje upravljaju velikim dijelom hrvatskog gospodarstva isključivo u vlastitu korist. Pokazat ćemo svijetu – i što je još važnije, sami sebi – da nismo autodestruktivne budale. Novac je u ovoj situaciji doista tek šlag na torti. (© Večernji List)

Image credits: Summer Lee

Studio 4 (HRT) 28.4.2016

Račić: Protiv privatizacije su oni koji štite vlastite interese

Studio 4 (28.4.2016)

28/04/16

Trebamo što jednostavnija rješenja, da se ne može graditi maglu oko njih.

– Na pitanje kako gleda na privatizaciju državnih poduzeća rekao je: Mislim da je to odlično. Možda će zvučati čudno, ali po meni je u privatizaciji novac najmanje bitna stvar – koliko zapravo beneficija mi imamo od vlasništva nad tim tvrtkama? Samo stranke imaju koristi od njih. Sad kad Vlada ne funkcionira, slažu se u ideologiji a najveći im je problem tko će popuniti koju poziciju. Moramo nekako izvući stranke iz tih firmi. Neka se bave politikom, što je njihov posao, a neka ljudi koji znaju posao vode te firme. –

– Navodi i tri problema dosadašnje privatizacije. Lošeje izvedena, trakavice traju po 20 godina a i naš je problem što nikako ne idemo naprijed. Svađamo se oko 2. svjetskog rata, Domovinskog rata ili privatizacije. Tako ne možete zatvoriti knjigu i otvoriti novu, za budućnost. Drugo, puno političara ne razumije tržišnu ekonomiju. Treće imamo veliku industriju histerije. Puno ljudi ima privilegije i kad god se priča o privatizaciji oni skoče – to će nas upropastiti! A zapravo štite vlastite interese, tvrdi Račić. Bitni su zdravi temelji privatizacije, stavljanje u maksimalnu utilizaciju naših resursa. Potencijalno smo vrlo bogato društvo. –

– Pozitivna klima jedan je od najjačih pokretača au Hrvatskoj je dugo nema. Psihologija je okvir – treba imati plan i dobro ga iskomunicirati, objasniti ljudima što će se raditi i koje se teškoće očekuju, te okupiti tim ljudi koji to mogu izvesti. Inače od početka nemate šanse. U svijetu primjenjuju metodu KISS – keep it simple stupid – Einstein je rekao ako ne možete nešto jednostavno objasniti onda neznate o čemu govorite. Kod nas se vode stotine sati diskusija od ljudi koji neznaju bit problema. Trebamo što jednostavnija rješenja, da se ne može graditi maglu oko njih. Dugooračni uspjeh gradi se na malim uspjesima … –