Indium News

Svi znamo kako prepoznati dobroga vođu

21/03/16

(Milan A. Račić, Večernji List, 21.03.2016) • Vodstvo nije samo riječ ili pojam o kojemu se raspravlja na poslovnim konferencijama ili piše u Harvard Business Reviewu. Deloitte je proveo istraživanje i došao do sljedećeg zaključka: ulagači više cijene poduzeća koje imaju snažno i stručno vodstvo. Radi se o razlici od 35%. Da, 35%! Njihovo istraživanje prikladnog naziva „The Leadership Premium“ (Premium vodstva) pokazuje da su ulagači spremni platiti 15.7% više od prosjeka za dionice poduzeća s jakim vodstvom, kao i da će slična poduzeća okarakterizirana slabim vodstvom platiti čak 19.8% manje od prosjeka. Razlika osobito dolazi do izražaja kod manjih poduzeća gdje dobro ili loše vodstvo u kratkom vremenskom periodu više dolazi do izražaja. Veća poduzeća su poput supertankera pa je teže primijetiti kad skrenu s putanje, a još ih je teže vratiti na pravi put, bez obzira na kvalitetu skipera. Manja su poduzeća općenito podložnija promjenama pa kvaliteta vodstva ima daleko veći utjecaj.

Zatim imamo Hrvatsku – našu državu, naša poduzeća i naše komplekse – gdje favoriziramo vođe prema poslušnosti ili vezama umjesto da razmatramo njihove sposobnosti. I sam sam tome posvjedočio – svi članovi stranaka plješću govorima predsjednika stranaka poput majki na koncertima svoje osnovnoškolske djece, no to ne znači da njihova djeca dobro sviraju svoje instrumente. Svi znamo kako prepoznati dobroga vođu, test je jednostavan. Samo se treba zapitati: vjerujem li ovoj osobi kada govori, djeluje li kao da imaju razrađen plan, bismo li je slijedili? Zaista je jednostavno i ne treba vam doktorat iz političkih znanosti, psihologije ili menadžmenta kako biste to razumjeli. Vodstvo nema veze s posrednicima – sve se svodi na sposobnost direktnog i smislenog povezivanja sa pristalicama.

Rezultati studije koju je proveo Deloitte osobito su bitni za Hrvatsku jer se radi o malenoj zemlji u kojoj osim nekolicine iznimaka, stvaramo, vodimo i radimo za manja poduzeća (u globalnom smislu). Svi smo svjesni da su nam potrebne reforme, ali reforme se ne svode samo na rezanje natrulih dijelova. Reformama također moramo ugraditi kvalitetu. Premijer Orešković odabran je jer su relevantni ljudi smatrali da će tako osigurati premium vodstva za Hrvatsku, no kako sada stvari stoje, sve objektivno ukazuje na to da nam je cijena pala. Ista su pitanja postavili i u Moody’su: vjerujemo li Oreškoviću i njegovom timu, smatramo li da imaju plan i trebamo li potaknuti ostale da mu ukažu povjerenje? Odgovor je bio ne, ne i ne. Drugim riječima, Orešković i njegov tim pali su na prvom pravom ispitu vodstva. Nadajmo se da se ovaj trend neće nastaviti jer nam je potrebno da ostale ispite polože.

Vjerujem da bi Orešković bio zaista dobar za Hrvatsku kad bi stavio naglasak na istinsko vodstvo – kroz svoje postupke, odabir i očekivanja od članova svojeg tima, ali i kroz svoja očekivanja vezana za Hrvatsku i hrvatska poduzeća. Da sam na njegovom mjestu, govorio bih o našem problemu s vodstvom i zagovarao revoluciju u čitavom hrvatskom društvu. Pokazao bih vrata netalentiranima i poslušnicima, doveo bih dinamične i istinski nadarene. Promjena vodstva je relativno jeftina, ali bi nam mogla donijeti tih 35% dodatne vrijednosti u poduzećima i samoj zemlji, a takva bi dobit prometnula Oreškovića u heroja.

Tekst © Večernji List d.o.o.

Usredotočimo se na stvaranje vrućih radnih mjesta umjesto zamrznutih privilegija

21/02/16

(Milan A. Račić, Večernji List, 09.02.2016) • Nikada nisam čuo za „zamrznut“ posao dok nisam došao u Hrvatsku. Poslovi su obično žarišta, a ne hladne točke. Na engleskom jeziku govorimo „imam posao“, dok na hrvatskom govorimo „imam radno mjesto“. Razlika seže dalje od same sintakse. Američki je koncept posla operativan: radim nešto, proizvodim nešto… Dio sam procesa koji stvara dodatnu vrijednost i plaćaju me za moj trud. U Hrvatskoj se radno mjesto definira kao mjesto koje donosi beneficije tom zaposleniku – to može, ali ne mora biti povezano s proizvodnjom ičega vrijednoga.

Bivši predsjednik Ivo Josipović nedavno se vratio na svoje staro radno mjesto kao predavač na Pravnom fakultetu. Njegova je pozicija bila zamrznuta dok je bio predsjednik. Nekadašnji SDP-ovi ministri odmrznuli su svoja mjesta u Saboru nakon poraza na posljednjim izborima. U međuvremenu, ministri u novoj Vladi HDZ-a i Mosta zamrznuli su svoja mjesta u Saboru i prepustili svoje privilegije drugima dok ih ne budu spremni ponovno odmrznuti.

Postanem ogorčen kad vidim da naši političari tretiraju mjesta u Saboru kao osobno vlasništvo. Koliko god volimo prozivati političare zbog sebičnosti, oni su produkt naših prioriteta – nas kao naroda. Oni na svoja mjesta u Saboru gledaju kao na minijaturna osobna prijestolja koja mogu svojevoljno koristiti, prosljeđivati i vraćati. Ne gledaju na njih realistično kao na instrumente dobroga upravljanja Hrvatskom.

Naši umirovljenici inzistiraju na tome da im mirovine ne smiju biti smanjene jer su ih zaradili statusom – a ne svojim doprinosom mirovinskom fondu. Naši partizani odlučni su u namjeri zadržavanja statusa koji im je dodijelio Tito, bez obzira na činjenicu da je većina onih koji su još uvijek živi tijekom rata bila premlada za značajan doprinos. Mnogi veterani našeg Domovinskog rata ljubomorno gledaju na status dodijeljen partizanima i traže isti „dignitet“ – što se ponovno pretvara u poseban status s pripadajućim privilegijima. Zadržavamo neproduktivne radnike na državnoj platnoj listi jer ih status u sindikatima štiti od otkaza – to nije zbog njihovog iznimnog rada ili zato što su nezamjenjivi.

Poseban status u košnici funkcionira jer ga nemaju svi – ima ga samo matica. Što se dogodi košnici kada matice tvore većinu? Naša žudnja za posebnim statusom i privilegijima koji nemaju veze s našim produktivnim i objektivno vrijednim radom čini srž naših ekonomskih problema.

Strani ulagači traže lokacije gdje mogu osigurati razmjerno inteligentnu radnu snagu uz minimum birokratskih i drugih poteškoća. Umjesto toga nudimo im razmjerno inteligentnu radnu snagu s pogrešno posloženim prioritetima. Pritom im ispostavljamo i račun za milijune povlaštenih statusa koje smo dodijelili u proteklih 70 godina. Stariji su ljudi sanjali o statusu i mnogima se taj san ostvario. Njihova djeca nemaju takvih iluzija jer znaju da je riznica ispražnjena. Međutim, oni su svjesni i činjenice da ih je naša sklonost potraživanju posebnog statusa i dovela u sadašnji nezavidni položaj. Ukoliko sveučilište sasvim dobro funkcionira bez određenog profesora pet godina, upitno je koliko je taj profesor zapravo potreban – bez obzira na to o kome se radi. Isto tako Saboru ne treba zastupnik koji je četiri godine bio odsutan. Usredotočimo se na stvaranje vrućih radnih mjesta umjesto zamrznutih privilegija.

Tekst © Večernji List d.o.o.

If you like this post please share it.

The original column was published in Croatia’s leading newspaper Večernji List and can be read here. The English version was picked up by LinkedIn as one of their featured Pulse posts in the Global Trade and Company Culture sections. You can read it here – Let’s Start Focusing on Creating Hot Jobs Instead of Frozen Privileges.

Skrivanje reformi IFO instituta koštalo je HDZ pobjede na izborima

08/02/16

(Milan A. Račić, Večernji List, 27.01.2016) • HDZ bi pobijedio na izborima da su prihvatili plan reformi IFO instituta kao svoj ekonomski plan umjesto pokušaja prikrivanja istog. I ne samo to – isto se može reći i za SDP. Reforme IFO instituta uopće nisu radikalne i blaže su od onih koje su predlagali naši domaći analitičari. Da ih je bilo koja stranka prihvatila, Hrvatska ne bi imala „rupu u reformama“ koju je popunio Most.

Analiza IFO instituta počinje uz iskrenu, objektivnu, ali i brutalnu procjenu trenutne situacije u Hrvatskoj prikladnog naziva „Iznimni izazovi“. Njihov dokument predstavlja jasan, jezgrovit, gotovo klinički opis bolesne države u koju bi malo ulagača uložilo, a kamoli da joj posuđuju novce. „Uz visoku stopu nezaposlenosti, prenapuhan i neučinkovit javni sektor, neisplative sustave za socijalnu pomoć i drastičan odljev mozgova, ne iznenađuje da Hrvatska ostvaruje loše rezultate po širokom spektru kriterija, od javnog duga preko natjecateljskog duha do lakoće poslovanja. Ne treba posebno naglašavati da ovako više ne mogu dalje“. Ipak, autori plana uvidjeli su ono što naše dominantne političke stranke još uvijek naizgled nisu u stanju pojmiti – „čini se da je spremnost hrvatskog naroda na prihvaćanje promjena dosta izražena“. Možda se radi o solidnoj pretpostavci koju potvrđuje naš izborni rezultat na već drugim izborima u nizu.

Analitičari IFO instituta s pravom ističu da nema smisla pokušavati održati status quo – to nije upalilo dosad i nije vjerojatno da će upaliti u budućnosti. Tako samo dodatno opterećujemo Hrvatsku. To ne ulijeva ni povjerenje u specifične čarobne mjere koje bi mogle riješiti sve naše probleme, a duboko u sebi znamo da su svi oni u pravu. Također se ističe da je iskustvo Europske unije pokazalo da sredstva iz fondova Europske unije nisu čarobni svenamjenski lijek, nego kratkoročni ekonomski poticaj, dok su dugoročni rezultati direktno povezani s našom sposobnošću uspješne apsorpcije takvih sredstava – što ovisi o kvaliteti naših institucija te ljudi koji za njih rade. Infrastrukturni projekti koje financiraju EU fondovi stimulirat će našu ekonomiju, ali utjecaj neće biti značajan u usporedbi s dugoročnim utjecajem koji bi imale reforme naših institucija i razvoj samih ljudi. Ukratko, ako date državi most, ona će ga koristiti, ali ako naučite državu financirati i samostalno graditi mostove, ona će sama premostiti mnoge izazove u budućnosti. Kao što sam već rekao i kao što ističu analitičari IFO instituta, ovu ćemo bitku dobiti ili izgubiti zbog komunikacije – o neizbježnosti i preporučljivosti provođenja takvih reformi te prednosti koje nas čekaju s druge strane.

Reforme

Reforme koje predlaže IFO institut nisu ništa revolucionarno. Sve su ih već predložili ili su o njima raspravljali razni hrvatski ekonomisti, analitičari i političari. Razlike su zanemarive, a preporuke IFO instituta su u većini slučajeva manje drastične nego one koje predlaže većina drugih analitičara. Razlika u pristupu IFO instituta i naših političkih stranaka svodi se na pitanje opsežnosti: IFO institut predlaže sveobuhvatan pristup (jer su naši problemi međusobno povezani), dok naše političke stranke imaju problema s usredotočenjem na konkretne probleme i tek se tu i tamo posvećuju raznim konkretnim problemima.

Medijska je pažnja dosad bila usmjerena na predloženu novčanu reformu, preciznije, na prijedlog smanjenja vrijednosti kune za realnih 7% (nominalnih 13%) u periodu od 7 do 13 godina – to je 1% godišnje. IFO institut ne predlaže novi režim tečaja razmjene, nego lagano ubrzavanje aktualne godišnje devalvacije od 0.5% prije intervencije. To bi učinilo hrvatske izvozne proizvode malo primamljivijima na međunarodnom tržištu, dok bi se uvoz i naš životni standard lagano pogoršali te bi se smanjile prednosti posuđivanja novca u stranim valutama. IFO institut se ovdje malo pozabavio igrom riječi i marketingom jer se radi o novom režimu tečaja razmjene – udvostručavanje naše prihvatljive stope devalvacije, ali promjena je dovoljno suptilna i što se tiče pozitivnih i što se tiče negativnih strana da bismo se mogli izvući uz tvrdnje da se zapravo ništa nije niti promijenilo. Ne bismo smijenili guvernera i ne bismo mu naređivali da devalvira kunu – on bi samostalno uvidio da je to dobra odluka. Europska unija ne bi lajala na nas, naši zajmodavci ne bi postajali nervozni, a našim građanima bi bilo nešto malo lošije. Međutim, povećavali bismo međunarodnu konkurentnost za 1% svake godine. Mislim da je ovaj prijedlog podigao više prašine nego što je trebao zbog nedavnih dramatičnih događaja vezanih za Ivana Lovrinovića iz Mosta. Nisam pobornik petljanja s tečajnim listama kako bi se riješili strukturni problemi jer obično završite s nešto jeftinijom ekonomijom koju muče isti strukturni problemi. Osobito me nervoznim čini ideja korištenja takvih metoda u nediscipliniranim društvima poput našega jer se takve ideje lako rasklimaju, a lagana devalvacija lako se pretvori u lavinu. Zvuči odlično, ali mnogo toga ovisi o tome čija ruka drži skalpel te koliko je ta ruka mirna.

Jedan od prijedloga koji su privukli moju pozornost jest uvođenje različitih minimalaca za različite industrije, što ima puno smisla u nekim od naših najnestabilnijih industrija. Također sam se iznenadio kada sam pročitao da Hrvatska i nije toliko drugačija od ostalih zemalja Europske unije što se tiče neravnoteže između visine plaća u javnom i privatnom sektoru. Međutim, u Hrvatskoj je jaz mnogo izraženiji za slabo plaćene poslove i moramo ga smanjiti. To bi moglo djelomično objasniti dugoročni nedostatak konkurentnosti Europske unije u usporedbi s SAD-om i drugim tržištima.

Druge reforme prate sličan uzorak: ponašajte se racionalno, budite odgovorni, učinite Hrvatsku privlačnom stranim ulagačima, osigurajte veću dinamičnost tržišta rada, trošite samo ono što zaradite, neka vaši ljudi postignu svoj maksimum, mudro raspolažite sredstva, radite malo više, budite malo fleksibilniji i uvrstite budućnost u svoje planove. Iskreno, bilo mi je malo neugodno dok sam čitao prijedloge. Osjećao sam se poput zločestog djeteta kojemu prodiku drži ljubazan stariji ujak: „Hrvatska, znaš da možeš bolje“ – i zaista možemo.

Dokument IFO instituta zaključuje se uz dvije napomene: 1) njihove bi prijedloge trebalo smatrati cjelovitim paketom jer se probiranjem reformi neće postići željeni rezultati, i 2) provođenje reformi ima svoju političku cijenu. „Ono što Hrvatskoj treba jest hrabro vodstvo koje se može suočiti s neminovnom dolinom političke smrti s kojom se povezuju sve ozbiljne reforme. Samo tako se zemlja napokon može probuditi iz nemirnog sna koji sanja već sedam teških godina“. Mudar savjet.

Protivnici reformi odbijat će ih jer izbjegavaju „dolinu političke smrti“. Čudi me odabir tako dramatičnih riječi u zaključku poprilično razboritog prijedloga. Čeličenje vodstva HDZ-a za bitku na ovaj način – „neprijatelja je mnogo, ali pobijedit ćemo ih uz izvrsno vodstvo“ – samo daje protivnicima reformi prekrasan alat kojim će moći nasrnuti na Vladu. HDZ je trebao zadržati pravo izmjene dokumenta prije objave studije kako bi doradili kulturološke nijanse jer bi im se ovo moglo obiti o glavu. Drugi, udruženi napad na reforme doći će iz redova vladajuće koalicije kao i izvana i pokušat će eliminirati određene reforme iz programa kako se određene grupacije ne bi osjećale ugroženo. Ne mogu reći da se slažem s apsolutno svim prijedlozima, ali i dalje podržavam paket. I za nas i za buduće naraštaje bilo bi loše da odustanemo od reformi ili da ovaj paket pretvorimo u švicarski sir nadmudrivanja u javnoj politici. Upravo zbog takvog pristupa danas i imamo probleme kakve imamo i tako ništa nećemo riješiti. Držite se, Oreškoviću – čini se da su naši ljudi hrabriji nego naši lideri.

Tekst © Večernji List d.o.o.

Moj plan za hrvatsko Ministarstvo gospodarstva: Osiguravanje rasta

15/01/16

Prošloga sam tjedna intervjuiran kao kandidat za ministra gospodarstva u novoj hrvatskoj Vladi. Čast mi je biti kandidatom za takvu poziciju. Rečeno mi je da svaki kandidat treba pripremiti plan za Ministarstvo od 5 točaka, a za izradu plana imao sam 48 sati. Moj je plan uključivao sljedeće elemente koje smatram ključnima za budućnost Ministarstva, bez obzira na to tko će biti izabran za poziciju ministra.

1. Hrvatskoj je očajnički potrebna nova vizija kako bi se građani pokrenuli. Ako ne promijenimo smjer u kojem se krećemo, naša će ekonomska budućnost biti poput naše prošlosti. Potrebna nam je vizija bolje verzije Hrvatske gdje smo razboriti, odgovorni i mudro iskorištavamo ukazane prilike. Hrvatska mora postati zemlja nade, pravde i prilika, a to je moguće uz pravo vodstvo. Posao je novog Ministarstva gospodarstva da osigura rast i omogući pretvaranje ove vizije u stvarnost – a to možemo učiniti izbavljenjem privatnog sektora iz okova jer „plima podiže sve brodove“ (JFK, 1963.).

2. Ne postoji čarobni štapić kojim ćemo jednim pokretom izliječiti posrnulu ekonomiju. Procvat u Hrvatskoj nije izostao zbog jedne ključne loše odluke, već zbog čitavog niza loših odluka – čitav naš pristup bio je pogrešan. Lijek predstavlja promjena perspektive zasnovana na izvrsnom vodstvu uz odgovoran i racionalan pristup upravljanju našim gospodarstvom.

3. Komunikacija će ili podići ili srušiti ovu Vladu. Nova će Vlada postići uspjeh samo ukoliko bude u stanju uspješno prenijeti i prodati svoju viziju i daljnje mjere sljedećim grupacijama: 1) hrvatskim glasačima, 2) hrvatskim poduzećima, 3) međunarodnim ulagačima te 4) agencijama za kreditni rejting i međunarodnim institucijama.

4. Pravi pristup je „bez puno mudrovanja“ (KISS – keep it simple, stupid). Hrvatski problemi nisu tako strašni kao što nas uvjeravaju – ne ako zaista želite provesti reforme. Uz Einsteinov poznati citat: „Ako nešto ne možete jednostavno objasniti, to znači da ni sami ne razumijete“, dodao bih i da to onda ne možete ni prodati.

Plan koji sam poslao možete pogledati ovdje (kliknite na sliku).

Ukoliko ne izmijenimo svoj identitet, naša će budućnost biti poput naše sadašnjosti

13/01/16

(Milan A. Račić, Večernji List, 11.01.2016) Detaljno sam pisao o hrvatskom nedostatku vizije i negativnom utjecaju te činjenice na našu ekonomiju, administraciju i polet. Ideja o viziji na udaru je kritika, nerijetko i s pravom, jer je previše „prazna“ i jednostavna. Istini za volju, tako sam i sam razmišljao kada sam bio mlađi: smatrao sam da je to hrpa gluposti. Ipak, najbolje sam rezultate postizao kada su moji treneri, učitelji i šefovi imali jasnu viziju onoga što možemo postati – i kada su je bili sposobni prenijeti. Vizija je najbolje oruđe za inspiraciju koje vas tjera da idete korak dalje, bez obzira na to radi li se o sportskoj momčadi, učionici ili poduzeću. Također, nije dobro zapostaviti potencijal koji ima vizija kada razvijate državu.

Hrvatsku stvarnost predstavljaju političke podjele, cinizam, besciljnost i loši rezultati. Mnoga su naša mišljenja podijeljena, ali vjerujem da nas se većina slaže da bi nam bilo bolje kada bi država postigla zdrav ekonomski razvoj, kada bi bilo manje političkih podjela te kada bismo se više usredotočili na budućnost, uz uvažavanje prošlosti. S obzirom da smo trenutno u procesu novoga početka (nakon što smo uglavnom protratili svojih prvih 25 godina), zapitao sam se kako bi naša budućnost trebala izgledati. Kakva bi vizija hrvatske budućnosti bila idealna kombinacija da postanemo – bogatiji narod i privlačnija turistička i investicijska destinacija? Jednostavno rečeno, kakva bi vizija najviše doprinijela rastu naše zemlje?

Odgovor na to pitanje započinje našim problemima: našim cinizmom, negativnom demografskom slikom, našom nesposobnošću privlačenja značajnih i dugoročnih ulaganja, strahom od promjena i strahom od budućnosti. Postoji izreka koja glasi: „Zagrebite površinu većine cinika i otkrit ćete razočarane idealiste“. Nismo se ovakvi rodili, već smo izgubili vjeru u dobro koje pobjeđuje zlo, u altruizam koji pobjeđuje sebičnost te u mukotrpan rad koji donosi uspjeh. Naši mladi visokoobrazovani stručnjaci ne napuštaju zemlju jer mrze svoj rodni kraj, nego zato što nemaju nade u budućnost bolju od onoga što su proživjeli njihovi roditelji. Stranci ne odustaju od ulaganja u Hrvatsku jer nas mrze, već zato što vide birokraciju koja ih koči te radnu snagu koja ih nekada želi izigrati. Kada složite ove dijelove slagalice, postaje jasno da je Hrvatska zemlja bez nade u kojoj nema pravde, a prilike su ograničene na pojedince s dobrim političkim vezama. Kako ijedan političar može „prodati“ tu viziju mladoj osobi pred diplomom ili racionalnom ulagaču? To nije moguće – i upravo je u tome naš problem.

An optimal Mental Picture of what an organization or country wants to achieve over time … an optimal desired future state.

Ukoliko ne izmijenimo svoj identitet, naša će budućnost biti poput naše sadašnjosti. Druga je opcija definiranje nove vizije za Hrvatsku – naše bolje verzije u kojoj smo razboriti i odgovorni te mudro koristimo mogućnosti koje nam se pružaju. Nova Hrvatska mora biti mjesto nade, pravde i prilika – mjesto koje naši mladi neće poželjeti napustiti, mjesto gdje će graditi budućnost i uspješnu zemlju. To su tri jednostavne ideje, ali čini se kao da smo tisućama kilometara udaljeni od njihove provedbe. Međutim, nije tako. Ova vizija može postati naša stvarnost, ali vrijeme za promjene je danas.

Tekst © Večernji List d.o.o.

Hrvatska je odabrala menadžera da obavi posao psihijatra

06/01/16

(Milan A. Račić, Večernji List, 04.01.2016) Hrvatska nije suočena samo s ekonomskom, proračunskom ili strateškom krizom – muče je svi navedeni problemi zajedno s duboko ukorijenjenim psihološkim problemima. „Mehanički“ problemi u načinu na koji se Hrvatska organizira mogu se teoretski razriješiti reformama, ali te reforme neće biti uspješne ukoliko se osoba odabrana za mjesto premijera mora nositi s desetljećima negativne psihologije koja je njegovala cinizam, davanje prednosti osobnim interesima te kratkovidnost među ljudima. Dosadašnji nedostatak djelotvornog vodstva stvorio je specifičnu bezvoljnost koja hrani našu disfunkcionalnu ekonomiju i gigantski birokratski aparat. Krivnja zbog činjenice da nikada nismo otišli dalje od razgovora o tome kako promijeniti zemlju nabolje leži upravo u nesposobnosti naših vođa da inspiriraju ili prošire domenu mogućega. Naša kriza je u svojoj srži kriza vjere. Želimo promjene nabolje, ali ne vjerujemo svojim liderima a ni sebi.

Hrvatska je sada odabrala menadžera iz velike korporacije da obavi posao psihijatra i za sve nas bitno je da on uspije. Evo što mora učiniti u prvih 100 dana vlasti kako bi pokrenuo stvari.

1. „Prste k sebi!“

Tihomira Oreškovića već sada nazivaju pijunom Tomislava Karamarka. Pojedinci u HDZ-u i Mostu uvjereni su da će ga moći kontrolirati kako im bude odgovaralo. Međutim, Orešković mora partnerima dati nemilosrdnu ocjenu trenutne situacije, izazova koje ih čekaju u nadolazećim mjesecima te, najvažnije, naglasiti kakvo ponašanje očekuje od njih. Ukoliko ovaj eksperiment ne uspije, oni svi gube i SDP će se vratiti na vlast. Ovo je ogroman izazov za sve, osobito za HDZ, ali poticaj im je moć i politička relevantnost, a potencijalna kazna SDP. Ukoliko se Oreškoviću dogode bilo kakva podmetanja, trebao bi sve javno iznijeti i odstupiti s vlasti. Bez jasno definiranog mandata i bez prave podrške iz HDZ-a i Mosta, Tihomir Orešković neće imati nikakve šanse za uspjeh i u tom bi se slučaju trebao vratiti u Amsterdam ili Kanadu.

2. Jasna vizija o budućoj slici Hrvatske

Hrvatskoj već 20 godina nedostaje vizija, misija i strategija. Ljudi neće slijediti vođu koji ne može jasno definirati viziju o tome u kojem smjeru želi povesti Hrvatsku. Rezanje plaća, gubitak radnih mjesta, privatizacija i svi drugi oblici restrukturiranja su bolni, ali predstavljaju put prema željenom stanju. Orešković mora predstaviti uvjerljivu viziju Hrvatske – potkrijepljenu konkretnim potezima sa ciljevima koji su dostižni u relativno kratkom roku. Potreban mu je tim ljudi koji će ostaviti dojam da to može postići. Takvo što u Hrvatskoj nismo imali prilike vidjeti, ali bez toga nema naprijed.

3. Efikasna i dosljedna komunikacija

U Hrvatskoj izvrsno posluje industrija straha i histerije kojoj je osobni interes održavanje našeg disfunkcionalnog stanja i privilegija. Posvjedočili smo načinu na koji je ta industrija radila protiv Milanovićeve vlade – protesti protiv outsourcinga, koncesije na autoceste i reformi zdravstvenog sustava. Sada će se na čelu sila otpora naći povrijeđeni Zoran Milanović koji nema što izgubiti i nema nikoga tko će ga držati pod kontrolom, a pridružit će mu se i sindikati, neke nevladine organizacije te periferne stranke. Građani Hrvatske načelno podržavaju reforme, ali su prevrtljivi kada reforme utječu na njihove živote, prvenstveno jer su naši dosadašnji vođe imali jako loš način komunikacije: kada ne znate kamo vodite zemlju, teško je objasniti odabrani put.

Tihomir Orešković ulazi u bitku odnosa s javnošću nezapamćenih razmjera i možemo se samo nadati da se dobro pripremio. Najvažnije je izgraditi vjerodostojnost, a tu je loše krenulo, s obzirom da su razni izvori iz HDZ-a i Mosta medijima priopćavali posve različite planove. Vrijeme je da se tome stane na kraj jer buduća Vlada djeluje nekoordinirano, neusredotočeno, nepripremljeno i nedisciplinirano. Sva komunikacija o budućnosti mora poteći iz Ureda premijera. Vjerodostojnost i podršku Vladi moguće je graditi samo na jasnim, dosljednim i dobro objašnjenim temeljima. Osnovna poruka mora biti sljedeća: morali smo donijeti teške odluke, ove promjene su za opće dobro, pokušali smo imati milosti u provođenju, tražimo vašu podršku i idemo naprijed.

4. Priprema streljiva

Čak i uz najbolju viziju, ljude i komunikaciju na svijetu, teško je boriti se s hrvatskom inercijom. Orešković možda i ima vizije bolje budućnosti, ali mora upozoriti narod i na alternativnu ekonomsku situaciju koja nas čeka u 2016. i 2017. godini ukoliko nešto ne promijenimo. Ta situacija uključuje više poreze, niže mirovine, smanjen opseg zdravstvenih usluga, gubitak radnih mjesta i dodatan odljev mozgova. To je alternativa, a on je mora živopisno, razumljivo i dosljedno predstaviti. Svaki protest i blokiranje reformi trebalo bi suočiti s ovom anti-vizijom naše budućnosti: „Ukoliko se protivite reformama, protivite se i boljoj budućnosti, a ta tama izgleda ovako“.

5. Izbavljenje privatnoga sektora iz okova

Orešković mora izazvati privatni sektor na djelovanje. Mora smanjiti porezni i administrativni teret privatnoga sektora, ali mora inzistirati i na tome da privatni sektor postane aktivniji u izgradnji umjesto u kukanju – treba se usredotočiti na izvoz, proširenje stranih tržišta, spajanje tvrtki te istraživanje i razvoj. Osobno bih donio sljedeće izmjene:

Smanjio bih potraživanja za 161 parafiskalni namet za 30% uz najavu dodatnoga reza od 20% u roku od 12 mjeseci. Popis od 161 parafiskalnog nameta bio bi revidiran i srezan na 50 nameta u roku od 18 mjeseci. Inzistirao bih na blokiranju uvođenja novih nameta u naredne četiri godine.
PDV bi se plaćao tek nakon što potraživanja sjednu na račun. Kazne za lažno predstavljanje nenaplativih potraživanja bile bi utrostručene.
Svi bi poslovni subjekti dobili sažetak regulatornih propisa koje moraju zadovoljiti u roku od 6 mjeseci. Od toga perioda nadalje, ove bi se informacije dobivale po osnutku poduzeća. Ovo jednostavno rješenje prenosi teret praćenja našeg regulativnog labirinta na birokraciju i u tom se slučaju vlasnici poduzeća više ne bi morali igrati pogađanja.
Inspekcije bi imale preventivnu prirodu. Ne bi bilo nametnutih kazni sve dok se ne izda prethodno spomenuti sažetak regulatornih propisa, osim u slučaju zdravstvenih i sigurnosnih propusta. Prvo bi se uručivala opomena s rokom od 60 dana za ispravljanje nepravilnosti. Drugo kršenje pravila dovelo bi do uručenja opomene s rokom od 15 dana, a treće kršenje bilo bi popraćeno kaznom.

6. Poštujte porezne obveznike

Hrvatski porezni obveznici uzdržavaju državu i zaslužuju više poštovanja. Učinio bih sljedeće:

Podigao bih porez na igre na sreću za 40% i 80% tako prikupljenih sredstava preusmjerio bih na reduciranje poreza na dohodak. Preostalih 20% preusmjerio bih na formiranje fonda za prekvalifikaciju radnika iz javnog sektora koji ostanu bez radnih mjesta.
Na razinu pomoći za nezaposlene, umirovljene i invalide ne bi utjecali honorarni poslovi sve dok ta zarada ne premašuje 100% iznosa te pomoći.
Parafiskalni nameti za individualne porezne obveznike, uključujući i HRT-ovu pristojbu, bili bi bez odgode smanjeni za 20% te za dodatnih 10% u roku od 12 mjeseci.
Tehničke preglede za vozila stara manje od 6 godina bilo bi potrebno obavljati jednom u dvije godine. Cijena registracije vozila bila bi smanjena za 30% za one koji plate za dvije godine odjednom.
Uvođenje jednogodišnjeg pomilovanja za sve koji imaju neprijavljene i neoporezovane prihode u drugim zemljama, ako se plate svi porezi u Hrvatskoj. Nakon toga, oni koji još skrivaju prihode vani bi bili suočeni s porezima od 90% i dodatnim kaznama.
Saborskim zastupnicima plaća bi bila umanjena za 15% i izgubili bi 1% od svoje godišnje plaće za svaki dan izbivanja iz Sabora – osim ako su službeno spriječeni.
Inzistirao bih na pokretanju kriminalne istrage zbog navodnih dugoročnih krađa u Hrvatskim autocestama.
Rok za odgovor na sve upite poreznih obveznika bio bi 15 dana.

7. Prodaja Nove Hrvatske

Ove su promjene tek početak, ali predstavljaju temelje za zdravu i produktivnu radnu atmosferu dok istovremeno rasterećuju privatni sektor i porezne obveznike. Reforma naših temelja osigurava usredotočenost na bitne promjene umjesto kozmetičkih. Rasterećenje privatnog sektora dovelo bi do ekonomskog rasta, izgradilo bi pouzdanje u naše sposobnosti i dovelo do optimizma u razmišljanju o budućnosti, a smanjio bi se i naš strah od promjena. Nakon četiri godine destruktivnog vodstva, napokon bi u prvom planu bili rast i razvoj. Predložene bi promjene pomogle u prodaji vizije Nove Hrvatske poreznim obveznicima, čija je podrška prijeko potrebna kako bi u roku od 120 dana došlo do promjena u javnom sektoru.

Tekst © Večernji List d.o.o.

Teško nam je poštovati političare koji nas ne maltretiraju

29/12/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 28.12.2015) U trećem smo danu Božićnog slavlja i pitam se koju su bebu Hrvati našli kako spava u jaslicama ispod božićne jelke – Isusa ili Machiavellija? Prvi od njih predstavlja nadu i obećava iskupljenje grijeha; drugi predstavlja prepredenost, varljivost i stavljanje vlastitog interesa na prvo mjesto. Možda se čini čudno, ali u Hrvatskoj štujemo obojicu.

Ljudski arhetipi su obično jednostavni za shvatiti, no poklonici Machiavellija, čovjeka koji je napisao glavni manifest političke snalažljivosti i nemoralnosti, kao i brojna dijela poezije, naglasili bi da on nije bio toliko jednodimenzionalan – i bili bi u pravu.

Ljude privlače pozitivne poruke nade i primjeri hrabrosti i odanosti u teškim vremenima. Kad zaprosimo ženu, to ne činimo jer cijenimo njezine sposobnosti manipulacije i maltretiranja drugih. Isto tako, dame ne prihvaćaju našu prosidbu jer smo grubijani i skloni prijevari. Unatoč nesavršenostima koje su dio naše ljudskosti, većina nas se trudi provoditi život s pozitivnim ljudima koji pomažu u razvitku nas samih kao i naše zajednice. Ovo su racionalne odluke kojima želimo osigurati uspjeh sebi i svojoj obitelji. Dobra ženidba ne garantira dobar život, ali loš odabir životnog partnera gotovo sigurno garantira loš život.

No, kad govorimo o politici, svaki racionalni kriterij bacamo kroz prozor. Idealizam se predstavlja kao naivnost, hrabrost u držanju svojih uvjerenja kao tvrdoglavost, inzistiranje na principima kao dogmatičnost, a odbijanje igranja političkih igara na njihov uobičajen način kao nedostatak političke sposobnosti. Drugim riječima, teško nam je poštovati političare koji nas ne maltretiraju – poput društvene varijante sindroma zlostavljane žene. Političari koji ne žele manipulirati nama, ako uopće možemo vjerovati da takvi postoje, smatraju se gubitnicima.

Varanje nam može osigurati posao koji želimo, laganje nam može donijeti djevojku za kojom žudimo, ali nam takva djela oduzimaju djelić po djelić duše. Da stvarno mislimo da je dobro biti zao ne bismo se toga toliko sramili…ali se sramimo. Čak se i najveći lažovi, varalice i kriminalci u Hrvatskoj zaklinju na svoje poštenje i ljubav prema obitelji, domovini i bližnjima. Zašto? Zato što ne samo što moraju skrivati svoje stvarne radnje, nego što i sami sebe zavaravaju da zaslužuju sve što mogu dobiti, milom ili silom. Baš kao što nitko ne smatra sebe lijenim, isto tako nitko za sebe ne vjeruje da je zao. To možemo vidjeti svakodnevno – dovoljno da nas vrlo brzo učini jako ciničnima.

Racionalna je strategija podleći cinizmu u ciničnom društvu kao što je hrvatsko, barem kratkoročno. Međutim, to je veoma destruktivno na duge staze – kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini. Teško je pobjeći od cinizma, ali zaista nemamo drugog izbora ako želimo izgraditi Hrvatsku koja funkcionira bolje. Cinizam postoji svugdje, samo je pitanje koliko ćemo mu dopustiti da prevlada. Ja, vi i milijuni ˝malih˝ Hrvata određujemo koliko će on prevladati.

Pobjeda je važna, ali važan je i način igre

15/12/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 14.12.2015) Nisam namjeravao gledati borbu između Vladimira Klička i Tysona Furyja. Volim boks, ali mi je naporan „kličkovski“ način borbe – stil koji iskorištava tjelesne proporcije i duge ruke braće Kličko kako bi izbjegli sve rizike te klinčeve kojima drobe protivnike poput udava. Naravno, s obzirom na njihove urođene prednosti, radi se o mudroj taktici, ali to je borba bez duše i bez umjetnost. Takav stil borbe već deset godina puni džepove obitelji Kličko, ali obožavatelji boksa ne uživaju.

Sjedio sam u mraku i vrtio programe. „Hajde, pogledat ću rundu ili dvije“, pomislio sam, a naposljetku sam gledao do kraja jer nisam mogao odvratiti pažnju s ovog rasplesanog, klimavog šlampavca britka jezika. To je bila životna šansa Tysona Furyja i djelovao je kao da uživa u svakoj sekundi. Međutim, svejedno sam čekao da ga Kličko dokrajči. Samo – to se nije dogodilo. Fury ga je provocirao, čak je stavio ruke iza leđa u pozi koja je govorila „hajde, da te vidim“ dok je skakutao uokolo poput igračke. U jednom trenutku se čak činilo da će mu spasti hlače. Fury je potpuna suprotnost Kličku – međutim, ono što mu je nedostajalo u kontroli i finesama nadoknađivao je srčanošću i iznenađujućom gracioznošću.

Tim Kličko dominaciju je osigurao sustavom koji se zasniva na nenadmašnoj atletskoj formi, savršeno izvedenim pripremama i iznimnoj snazi, a sve pokreće multimilijunska promocija i produkcija. Ali tu nema duše. Njih ne zanima umijeće boksa. Pretvorili su ˝slatku znanost˝ boksa u organizacijski plan izgrađen oko ljudi kamenih lica koji su se često doimali poput čovjekolikih robota. To je formula za uspjeh i stvaranje financijskog diva koja više priliči tvrtkama poput Microsofta i General Electrica nego dečkima koji sanjaju o uspjehu dok prolijevaju znoj u oronulim dvoranama u sumnjivim kvartovima koje nastanjuju čudni tipovi zlatnih srca.

Svi znamo da stvarni svijet nije poput filmova i dobri ljudi nisu uvijek pobjednici, ali važno nam je da ponekad pobijede. Svi se možemo diviti savršenstvu, sirovoj snazi i besprijekornoj izvedbi bez iznimki, ali to nije ljudski i teško nam je dugoročno se poistovjetiti s takvim ljudima, a još nam je teže zavoljeti ih. Divimo se Microsoftu i kupujemo milijarde dolara njihovih proizvoda, ali potajno navijamo za male ljude, za start-upove koji konstantno plešu na granici uspjeha i propasti. Navijali smo za Apple kada su ih pogodili problemi jer volimo priče o iskupljenju s posrnulim junacima u glavnoj ulozi: unatoč svemu, njih i dalje pokreće strast. Poput Furyja, posrnuli junak Apple donio je uzbuđenje i dašak umjetnosti te se suprotstavio nemilosrdnoj dominaciji Microsofta. Neki s podsmijehom gledaju na važnost ljepote, zaigranosti i duše na tržištu, ali upravo ove karakteristike upućuju na ono najbolje u nama i koje privlače našu pažnju, bez obzira radi li se o boksu, dizajnu, tehnici ili politici.

Da, pobjeda je važna, ali važan je i način igre. Možemo zahvaliti nasmiješenom, rasplakanom i raspjevanom Tysonu Furyju što nas je podsjetio na ovu činjenicu. Svi smo na neki način smušeni i zagubljeni u vlastitim problemima. Važno je podsjetiti se da borba nije vrijedna truda ako ne možemo pjevati, plesati i plakati. Ponekad srce, duša i umjetnost pobjeđuju, barem dok ne dođe do revanša.

Vakuum moći u Hrvatskoj donjeo nam je osvježenje

01/12/15

Hrvatska već više od tri tjedna nema Vladu. Teoretski je imamo i vodi je Zoran Milanović, ali u praktičnom i psihološkom smislu, državu trenutno ne vodi nitko. Za mene ova promjena predstavlja dobrodošlo osvježenje. Uvijek smo imali nekoga tko se pretvarao da je zadužen za našu budućnost, ali ti ljudi nisu imali pojma kako nas voditi, a još su manje znali o tome kamo nas povesti. Znali su riješiti probleme članova svojih stranaka, ali nisu se mogli nositi sa 70 godina političke, ekonomske i moralne degeneracije. Nikada nismo imali nacionalnu razvojnu strategiju, održivu i dalekovidnu vanjsku politiku, planove za reforme, nacrte za pravdu ili program za povećanje nataliteta. Doslovno smo plutali na otvorenom moru, ali smo se pretvarali da nas netko usmjerava. Sada se više ne moramo pretvarati – nitko nije zaslužan za naše besciljno lutanje, a istina nas, kako to s istinom obično biva, istovremeno i oslobađa i straši.

Nedostaju li vam HDZ-ov Tomislav Karamarko i SDP-ov Zoran Milanović sa svojim svakodnevnim iznošenjem stavova o „presudnim nacionalnim pitanjima“? Obično su s nacijom dijelili trivijalne stavove vezane za pitanja poput ostanka Radimira Čačića u Odboru INA-e prije odlaska u zatvor – ili su izmišljali probleme koji su podijelili društvo, poput znakova na ćirilici u Vukovaru. Obično su svoje prezentacije odrađivali smrtno ozbiljno, kao da im je sam Bog naredio da prenesu njegovu poruku narodu, a zapravo se radilo o egoističnom blebetanju. U posljednje vrijeme baš ih i ne vidimo, a još ih manje čujemo. Ova tišina zvuči divno.

Ni ministri se dugo nisu oglasili. Ne mogu reći da mi nedostaje Vesna Pusić i njezino egoistično propovijedanje o svjetskim problemima, iako svijet nije briga za njezino mišljenje. Ne nedostaju mi ni njene bahate izjave o povijesnom uspjehu ove Vlade. S obzirom na to kako je Vlada frizirala svoje „uspjehe“, gotovo sam očekivao da će Vesna Pusić u nekom trenutku izjaviti da se radi o najboljoj svjetskoj Vladi svih vremena te da joj zato treba prepustiti čelno mjesto UN-a. Ne nedostaje mi ni ministar Vrdoljak koji je u svaku rečenicu umetao riječ „strateški“, iako mu nije bilo jasno značenje te riječi. „Strateški smo uložili u nacionalnu tvornicu WC papira“ – strancima će ovo biti nevjerojatno, ali zaista je došlo do ovoga ulaganja. Međutim, sumnjam u stratešku vrijednost toga poteza.

Prednost ovog ograničenog perioda bez Vlade ne leži samo u tišini, nego i u šokantnim izjavama koje slušamo i iz tabora SDP-a i iz tabora HDZ-a. Nakon što su više od 25 godina i jedni i drugi izbjegavali reforme, sada se natječu u tome koja će stranka gorljivije podržati strukturne reforme, barem deklarativno. I naposljetku, ali ništa manje važno: nakon što smo 25 godina bili gubitnici u pregovorima sa Srbijom, Slovenijom, Europskom unijom i svim ostalim interesnim skupinama, mogu prihvatiti čak i činjenicu da i MOST, i HDZ, i SDP koriste aktualne pregovore o formiranju nove Vlade kako bi trenirali novu generaciju stranačkih pregovarača koji dosad nisu pregovarali ni o čemu vrijednom spomena. Možda će neki od ovih početnika izrasti u iskusne pregovarače u domeni međunarodnih pitanja. Tako nam dobro ide da ne bi bilo loše produžiti ove pregovore. Ionako nemamo što izgubiti.

U hrvatskoj politici potrebno je izmijeniti percepciju onoga što je moguće

22/11/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 16.11.2015 – originalna verzija) „Politika je umjetnost mogućeg“ je citat koji se kod nas često čuje od izborne noći. Komentatori ga koriste za kritiku MOST-a, koji je HDZ-u i SDP-u predložio formiranje vlade nacionalnog jedinstva kako bi se provele reforme koje izbjegavamo 20 godina. Božo Petrov iz MOST-a optužen je za naivnost i, još gore, kukavičluk – jer nije odabrao ni lijevu (SDP) ni desnu (HDZ) ideologiju te s njom formirao Vladu. Jednostavno rečeno, MOST je optužen za previše idealizma da bi odabrali jednu od naših ideologija.

Međutim, moramo stati na loptu i porazmisliti o tome je li naša trenutna stvarnost vrijedna očuvanja. HDZ je vodio Hrvatsku 17 od proteklih 25 godina. Radi se o stranci koja je odgovorna za uspostavljanje političkog, administrativnog i ekonomskog modela koji se temelji na političkom klijentelizmu, korupciji i kvazi-socijalističkom ekonomskom upravljanju. HDZ je imao priliku za promjene u proteklih 6 godina, ali su jedine promjene bile kozmetičke prirode. HDZ je angažirao cijenjeni institut IFO kako bi osmislili plan za restrukturiranje hrvatske ekonomije, a onda nisu imali hrabrosti predstaviti plan široj javnosti u strahu od otpora među 200.000 članova stranke koji su navikli pelješiti zemlju nakon svake izborne pobjede. Na ovim izborima HDZ se dodvoravao svojim članovima više no što je mario za potrebe države. Nagrada za takav kratkovidan pristup stigla je u obliku de facto gubitka na izborima (rezultat je izjednačen), a pobjeda se doimala zagarantirano još prije svega 6 mjeseci.

Vlast SDP-a obilježena je vjerojatno najklimavijim performansom od svih naših dosadašnjih saziva Vlade u vrijeme kada nam je bila prijeko potrebna odlučna, hrabra Vlada koja razmišlja dugoročno, kako bismo premostili najdulju ekonomsku krizu u povijesti države. Dok je nekolicina ministara ulagala velike napore u sukobljavanje hrvatskog biračkog tijela pokušajima provođenja neželjenog socijalnog inženjeringa, veliki vođa Vlade i većina ostalih ministara drijemali su do prije 6 mjeseci, kada su se probudili i počeli trčati unatraške te nas sve povukli za sobom. Ova je Vlada dobila iznimnu podršku birača u provođenju reformi na početku svojega mandata, ali su naposljetku odlučili održati status quo kako bi zadržali pobornike koji su se, poput pobornika HDZ-a, hranili golemom administrativnom strukturom koju mi financiramo. I oni su za svoje postupke na ovim izborima nagrađeni izjednačenim rezultatom.

Realno gledano, i HDZ i SDP predstavljaju dobro organizirane političke strojeve koji su usmjereni na održavanje statusa quo koji zabija čavle u lijes naše zemlje. S druge strane, MOST je nešto lošije organizirana skupina entuzijasta i pridošlica s ograničenim iskustvom i uspjesima u lokalnoj politici. Međutim, oni su usredotočeni na poticanje prijeko potrebnih strukturnih reformi. MOST je daleko od savršenstva. Potrebno im je veće zajedništvo, jasnije definirana politika i odlučnije vodstvo s većim iskustvom. MOST mora odrasti kako bi maksimalno iskoristili dobivene mandate. Očajnički im je potreban vjerodostojan ekonomski program jer bućkuriš predstavljene ekonomske i poljoprivredne politike podsjeća na Jugoslaviju ’80-ih godina. Ne moramo ponovno proživjeti 1989. godinu. Hrvatskoj ne treba suvremeni Fikret Abdić i njegov Agrokomerc.

Smatram da ljudi iz MOST-a nisu očekivali ovakav uspjeh. Mislim da nisu spremni za odgovornost i nadu koji su im povjereni. S druge strane, HDZ i SDP su bili dobro pripremljeni za vlast kao i uvijek te su po običaju izbjegavali strukturne reforme koje štete njihovim osobnim interesima. Činjenica jest da su čelni ljudi HDZ-a i SDP-a preveliki egoisti. Poput razmažene djece odbijaju gledati dalje od sebe i ne mare za opću dobrobit ove zemlje. Prijedlog MOST-a za formiranje jedinstvene Vlade sa strankama koje suzbijaju vlastite ambicije i fokusiraju se na prijeko potrebne reforme zapravo je iznimno hrabar, a ne kukavički potez. Naša se stvarnost mora izmijeniti što prije, ako želimo doživjeti rast naše zemlje. Naša trenutna stvarnost znači prihvaćanje postojećeg stanja: u najboljem slučaju čekaju nas kozmetičke reforme. Bez obzira na boju, ostaje nam vodstvo koje oporbu doživljava kao političke i/ili društvene izdajice. Istina, MOST mora odrasti kao organizacija, ali moramo odrasti i mi kao nacija. Ne prihvaćam trenutnu situaciju u našoj državi kao nepobitnu životnu činjenicu, a ne biste je trebali prihvatiti ni vi. Hrvatska definitivno može – i mora – bolje od naše trenutne realnosti.