Indium News

Koliko još svog života želite žrtvovati HDZ-u i SDP-u, strankama koje ne znaju upravljati?

02/11/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 02.11.2015) Jedva je primjetno, ali jednog jutra primjećujete naslage sala na svom trbuhu iznad pretijesnih hlača i odlučujete se na dijetu – ne želite da problem izmakne kontroli. Plan je sljedeći: s dijetom započinjete nakon Nove godine. Međutim, saznajete da vam se najbolji prijatelj ženi u veljači pa odgađate dijetu. Veljača je malo prije Uskrsa… zašto ne biste pričekali Uskrs i onda krenuli s dijetom koja će vam promijeniti život? Tada ste imali 69 kilograma, a sada, 20 godina kasnije i uz četiri broja veće hlače, imate 89 kilograma – i još niste krenuli na dijetu.

Nije se lako promijeniti, bez obzira radi li se o dijeti, potrazi za boljim poslom ili usmjeravanjem države u novom pravcu. Svi znamo da bismo se bolje osjećali/ bismo više zarađivali/ bismo ostvarili više ciljeva da se izvučemo iz kolotečine, ali svi vješto pronalazimo izgovore. „Prerano je“, „prekasno je“, „moj oveći trbuh i dalje je manji nego tuđi“. Prihvaćamo svoju otužnu sudbinu jer je naša i jer se bojimo nepoznatog, ali prije svega – jer nam se prvi korak prema promjenama čini kao nepremostiva planina. Čestitke, čovjek ste. Mi smo vrsta koja se opire promjenama – barem dok trenutna situacija ne postane nepodnošljiva. U međuvremenu nam ostaje sve manje vremena za promjene.

Htjeli mi to priznati ili ne, sami smo doveli Hrvatsku do stanja gdje više nema manevarskog prostora. Naš javni dug iznosi gotovo 300 milijardi kuna. Čak i ako ste nezaposleni, i vi dugujete 68 tisuća kuna od tog iznosa. A ako ste dovoljno sretni da u ovoj recesiji kakva se ne pamti imate posao, dugujete 188 tisuća kuna (podaci: LIPA, udruga poreznih obveznika). Čestitam! Ovaj velikodušni odljev vašeg novca neće nestati, a iznos će se i povećavati sve dok ne promijenimo način na koji vodimo državu. Trenutno godišnje kamate na naš državni dug iznose preko 11 milijardi kuna. To je tržišna vrijednost svakih od naših najvećih banaka – PBZ-a i Zagrebačke banke. Pitanje za sve koji su ogorčeni zbog prodaje naših banaka za „sitniš“ tijekom privatizacije glasi: što mislite o činjenici da svake godine dajemo jedan PBZ ili Zagrebačku banku, a pritom ništa ne dobivamo zauzvrat? Ako doista želite da hrvatski novac ostane u Hrvatskoj, kako možete podržavati ovakvo dijeljenje banaka kojemu svjedočimo svake godine? Vaš glas 11. studenog odlučuje želite li to nastaviti podržavati ili ne.

HDZ i SDP nisu sazreli u 25 godina. Koliko još desetljeća svojega života želite pokloniti strankama koje tek trebaju naučiti osnove odgovornog upravljanja? Koliko još banaka želite žrtvovati prije nego što oni pokažu da su ovladali osnovnim kompetencijama? Ne trate oni samo svoje živote i svoj novac – oni trate vaš život i kockaju se budućnostima vaših obitelji. Ako smatrate da je istinita Einsteinova često citirana izjava: „Ludost: raditi istu stvar iznova više puta i očekivati drugačije rezultate”, nema nam druge – moramo prihvatiti da smo ludi. Međutim, ludost je naš odabir na svakim dosadašnjim izborima.

Što se tiče ekonomskih rješenja, HDZ i SDP ove godine ne nude ništa više od političkih klišeja. Obećavaju brda i doline, a nemaju pojma i nemaju realističan plan provođenja tih ideja. Neke novije ili sekundarne stranke nude ozbiljnije ekonomske platforme, ali pate od nestabilnog ili plitkog vodstva. Ne pomažu im ni neki ljudi u njihovim redovima kojima u današnjoj politici i ekonomiji nije baš mjesto. Međutim, kao i kod svih netom pokrenutih organizacija, ostaje nada da će se mudrije među njima opametiti, dok će druge potonuti pod težinom svojih vlastitih megalomanskih ideja te nedostatkom samodiscipline. Toliko smo zastranili s puta normalne, funkcionalne ekonomije pod vodstvom stranaka koje su vodili „ljudi velikih usta bez hrabrosti“ (Nick Cave) da više nema brzog i jednostavnog rješenja koje će nas prometnuti u zdravu i dinamičnu zemlju. Međutim, sve počinje jednim ispravnim korakom: moramo pravim ljudima omogućiti da nas vode.

Ne postoji idealno vrijeme za promjene i ne postoje idealni timovi koji će ih pokrenuti. Ponekad je važnije imati dobru namjeru i dati svoj mali doprinos nego imati savršen tim u danom trenutku. Živimo u zemlji negativnih namjera – sklapamo ugovore, iako ih ne namjeravamo ispoštovati; ne zapošljavamo ljude zbog njihove stručnosti, već zbog njihovih veza; ulazimo u politiku bez namjere vođenja države prema boljitku. Možda je vrijeme da se usredotočimo na pozitivne namjere, ispravan pristup i stručnost, čak i ako se (zasad) ne radi o savršenom paketu.

Svi misle da Hrvati neće prihvatiti istinu

19/10/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 19.10.2015) Svi znaju da Hrvati ne mogu podnijeti istinu i da je to razlog što nas političke stranke i dalje uspješno hrane lažima. Kada smo posljednji put čuli istinu od državnih vođa?

Austrijanci su nam govorili da nećemo preživjeti bez njihove administracije – uspjeli smo. Talijani su tvrdili da nismo Hrvati – jesmo. Srbi su govorili da smo opasni dok su nas gazili – ali nismo.

Rekli su nam da kapitalizam podrazumijeva da stranački poslušnici uvijek „pobjeđuju“ na namještenim natječajima, ali na zdravim tržištima kapitalizam tako ne funkcionira. Rekli su nam da će uslijediti destabilizacija i propast ako procesuiramo nekadašnje komunističke službenike, ali druge zemlje su to učinile. I nisu samo preživjele, već i ojačale. Rekli su nam da HDZ podržava obitelji, ali propustili su napomenuti da HDZ podržava samo svoje obitelji. Rekli su nam da će Hrvatskoj trebati desetljeća da izgradi mrežu autocesta, ali smo uspjeli to napraviti brže. Naveli su cijenu i tvrdili da je nemoguće proći jeftinije, ali drugim zemljama je to pošlo za rukom. Rekli su nam da će Hrvatska propasti ako HDZ izgubi vlast, ali to se nije dogodilo. Rekli su nam i da se HDZ promijenio, ali čini mi se da samo oni sami primjećuju nekakvu razliku.

SDP je izrugivao hrvatsko domoljublje, a zatim se odao nostalgiji za Jugoslavijom – domoljublju za zombije. Predsjednik Mesić izjavio je da normalne zemlje dopuštaju stranim TV postajama uvid u predsjedničke sefove, ali bilo gdje drugdje ovakav potez bi se smatrao izdajom. SDP je tvrdio da nam je jedina nada stvaranje regije zemalja bivše Jugoslavije, međutim, naši susjedi koji nisu bili dio regije doživljavaju procvat, dok mi, pripadnici regije, i dalje tonemo. SDP je rekao da će osigurati čistu i profesionalnu privatizaciju, a zatim je neke od naših najljepših hotela prodao čudnim kupcima. Predsjednik Josipović izjavio je da nacizam vreba u Hrvatskoj poput zmije, a zatim se okrenuo protiv stranke koja ga je dovela na vlast. Ipak, njihov novac je zadržao. Premijer Milanović obećao je hrabro voditi zemlju, a zatim se pokazalo da ćemo ga pamtiti kao osobitu kukavicu. SDP je osvojio novi mandat obećanjima zdravih reformi, a zatim je pustio Željka Jovanovića na našu jadnu djecu. Napokon, SDP nam je obećao 21 točku svjetlosti, a dobili smo zbunjenost, tamu i apsurde – pad BDP-a je „rast“; poraz je „uspjeh“.

Gdje je ta istina koju Hrvati ne mogu prihvatiti? Sada nas uvjeravaju da Hrvati neće prihvatiti reforme pa se naše dvije najveće stranke natječu u tome koja će nam servirati veće iluzije.

Svi bi trebali znati da su hrvatski glasači podržali premijera Milanovića u provođenju reformi u broju kakvom nismo posvjedočili još od izglasavanja nezavisnosti. Svi bi trebali znati da Vlada premijera Milanovića ništa nije promijenila u 3 i pol godine, a zatim je krenula u rikverc. Svi bi trebali znati da niti jedan hrvatski vođa nikada nije iskreno rekao da neće biti lako, ali da mi to možemo izvesti.

Istina je da Hrvati nikada nisu imali izbora – laži su stizale odjevene u plavo, baš kao što su stizale odjevene u crveno. Naši problemi nisu planina koju treba prijeći, već niz brda kroz koja je moguće proći. Ali mi smo se, kao narod, uspješno suočili i s većim izazovima. Od samih početaka Hrvati su ustrajali u borbi za slobodu unatoč pobunama koje su nasilno ugušene, dok su žene odgajale velike obitelji uz malo sredstava i pomoći. Očuvali smo svoju kulturu i vjeru unatoč stoljećima potlačenosti. Čak ni ne morate dijeliti tu vjeru ili kulturu kako biste cijenili ustrajnost ljudi koji su ih očuvali – a ustrajnost je nužan preduvjet za uspješne reforme. Prije 20 godina postali smo pobjednici rata, unatoč tome što smo imali malo saveznika i još manje oružja. Uzmemo li u obzir čitavu hrvatsku povijest i sve što smo prošli, reforme koje moramo provesti poprilično su jednostavne, ali nisu bezbolne.

Zato i dalje čekamo da se pojavi netko tko će predstavljati dobro vodstvo, viziju i pristojnost. Čekamo osobu koja će nam ukazati da se moramo usredotočiti na ključna pitanja koja se tiču društva kako bismo osigurali dobre temelje za budući rast. Čekamo osobu koja će biti dovoljno hrabra da napokon kaže da ne možemo istovremeno biti i žrtva i pobjednik. Čekamo vođu koji će razumjeti da tehnologija i globalizacija osnažuju, a ne oslabljuju malene zemlje.

Svi misle da Hrvati neće prihvatiti istinu. Međutim, kako to možemo znati, ako istinu nitko nikada nije ni govorio? Možda je vrijeme da prestanemo slušati „sve“ i krenemo u potragu za vodstvom koje se istine neće bojati.

Pretvaranje Hrvatske u trajnog gubitnika nije izraz domoljublja

08/10/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 05.10.2015) Ovih dana stalno slušamo o domoljublju. Slušamo o hrvatskoj originalnosti koju valja čuvati, hrvatskim resursima koje valja iskoristiti i o hrvatskom potencijalu koji valja realizirati, ali naši vođe baš i ne spominju reforme koje su nužne kako bismo postigli tu hrvatsku „izvrsnost“. U utrci za osiguravanje pozicije moći zaboravili su da je za jednog vođu nesebična odgovornost najveći izraz domoljublja.

Premijer Milanović i njegov tim trube o „uspjesima“ svojega četverogodišnjeg mandata. S obzirom na ogromnu podršku javnosti vezanu za temeljne reforme koju su imali na početku mandata mogli smo i trebali smo očekivati superjunake reformi na kraju njihova mandata – Super Zorana, Velikog Branka i Čudesnu Vesnu. Umjesto toga dobili smo pun vagon reformskih eunuha koji ne mogu slaviti čak ni mediokritet jer ga nisu osigurali. Umjesto toga mogu „slaviti“ godine kumulativnog pada BDP-a.

S druge strane imamo Tomislava Karamarka koji je potrošio četiri godine na stvaranje novog HDZ-a. U svom zanosu Karamarko je Sabor prepustio Milanoviću. Imao je nevjerojatnu priliku za radikalne izmjene u HDZ-u: za novu viziju, novi stil, novo vodstvo i nove članove koji bi se posvetili Hrvatskoj. Mogli bismo oprostiti Karamarku isključivi fokus na stvaranje nove varijante stranke da je konačni proizvod opravdao njegov mlaki nastup u ulozi vođe opozicije. Međutim, osim Josipe Rimac, nema novog vodstva, a sve je teže povjerovati da je ona imalo drugačija od „starog“ HDZ-a.

Ovog tjedna HDZ je otkrio svoj dugo iščekivani predizborni program: uglavnom se radi o listi proturječnih želja i ciljeva. Obećavaju smanjenje broja ministarstava, ali najavljuju stvaranje novih. Obećavaju da će stvoriti učinkovitiju administraciju, ali najavljuju velik broj novih radnih mjesta u poljoprivredi, bez objašnjavanja kako bi to točno pospješilo konkurentnost Hrvatske. Naše su županije poznate po korupciji, ali HDZ svejedno obećava drastičan transfer moći i milijarda kuna za ovaj mutni, truli sloj vlasti. S obzirom na načelo supsidijarnosti možda se ovaj potez doima smislenim, ali ne možete davati dodatnu moć pokvarenom sustavu, osim ako želite još više korupcije i još manju učinkovitost. Prvo sve treba očistiti, a tek onda davati moć i sredstva.

HDZ-ova platforma odražava potpuni nedostatak fokusa na prijeko potrebne reforme. Nije se lako oteti dojmu da se radi o starom, dobro poznatom tipu vodstva, nedostatku hrabrosti, nedostatku vizije te starom tipu članstva koje je tek nešto bolje organizirano. Vodstvo podrazumijeva više od same organizacije, inače bi jednostavno mogli Milijana Brkića proglasiti novim predsjednikom stranke.

Smatram da novo domoljublje u SDP-u, ako mu je moguće vjerovati, kao i ono u HDZ-u, može biti normalno i zdravo AKO ga definirate kao ponos na vlastitu zemlju, kulturu i povijest. Trebamo biti ponosni što smo Hrvati, baš kao što drugi trebaju biti ponosni što su Nijemci, Britanci, Amerikanci ili Srbi. Ali ne možemo se hraniti domoljubljem ili konkurirati s drugima kroz mahanje zastava – i sigurno nećemo graditi ekonomiju na praznim obećanjima.

Prošlog tjedna objavljena je Globalna top ljestvica konkurentnosti i rezultati su poražavajući. Na 77. smo mjestu od 140 zemalja, baš kao i prošle godine… i baš kao i prije četiri godine. Nismo napredovali. U međuvremenu su se zemlje poput Slovačke, Češke, Makedonije, Rumunjske i Poljske redom pozicionirale ispred nas. Prije 30 godina to bi zvučalo nevjerojatno.

Naša nespremnost na reforme prometnula nas je u trajne gubitnike po većini kriterija koji su bitni za napredne ekonomske sustave – po konkurentnosti, rastu BDP-a, obrazovanju, stranim ulaganjima, omjeru migracija itd.

Dio onoga što je generala Gotovinu pretvorilo u heroja bilo je postizanje gotovo nemogućega: prešao je Dinaru s vojskom u ekstremnim zimskim uvjetima. Blago Zadro postao je heroj jer su se on i njegova improvizirana jedinica vojnika suočili s brojnim srpskim tenkovima tijekom bitke za Vukovar.

Mislim da ne tražimo previše ako očekujemo od premijera Milanovića i Tomislava Karamarka da prestanu biti kukavice, čak i ako to znači poraz na ovim ili idućim izborima. Reforme moramo provesti sada! Svaki vođa dostojan svoje titule mora biti u stanju objasniti da ćemo se morati žrtvovati, ali da mi to možemo – i da će nam to dugoročno donijeti blagostanje i napredak. Tvrdoglavo ustrajanje na ovom pogrešnom smjeru samo nas osuđuje na status trajnih gubitnika koji mahanje zastavama neće promijeniti.

Hrvatska se treba ponašati kao razborit vlasnik svoga doma

21/09/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 21.09.2015) Zamislite da živite u lijepoj maloj kućici. Nije posebno velika, ali ste je sagradili s ljubavlju i gosti su uvijek dobrodošli. Okružena je malim vrtom s ogradom koja vašeg psa drži unutra, a nepozvane uljeze vanka. Uz to imate ulazna vrata koja noću zaključavate i prozore koje možete čvrsto zatvoriti kako bi vas zaštitili od kiše i insekata. To što imate ogradu ne znači da imate fobiju od susjeda, kao i to što imate vrata ne znači da imate fobiju od gostiju, ni to što imate prozore ne znači da imate fobiju od insekata – sve ovo samo znači da ste razborit vlasnik svojeg doma.

Kada vam netko pozvoni na vrata pitate ih tko su. Ako ih poznajete, pustite ih unutra. Ako ne, svoja vrata polako i oprezno otvarate kako biste saznali tko su i što žele. Ako se osjetite ugroženo, zatvorite vrata ili pozovete policiju. Ako ih je više od 20, sigurno zovete policiju.

No kada ogroman val ljudi izbije na vašu granicu, ne daj Bože da ih pitate za njihove namjere ili da poštuju vaše zakone. U našim neurotičnim ne-diskusijama o osjetljivim temama, osim ako ne zagovarate potpuno popuštanje u svemu, obilježeni ste kao ksenofob, zaostao i licemjeran kršćanin. Vrlo je važno koliko god je moguće smiriti naše emocije i prozivanja i usredotočiti se na činjenice.

Mogućnost smještaja tražitelja azila trebala bi se popratiti činjenicom da je Hrvatska mala zemlja s ograničenim resursima. U slučaju da osjećate sram zbog postavljanja ograničenja na naše dobročinstvo, podsjetio bih vas da smo se na tom području već iskazali. Hrvatska je nedavno primila 700 000 izbjeglica od kojih su 70% bili Bošnjaci čija je vojska u isto vrijeme progonila Hrvate iz dijelova Bosne i Hercegovine. Prihvaćanje tolikog broja izbjeglica jednako je kao da ih Njemačka udomi 13 milijuna.

Činjenica da većina Hrvata nije živjela kraj ljudi s radikalno različitim kulturama ovu raspravu pretvara u nešto slično karikaturi. Postoje oni koji se boje mogućnosti naseljavanja muslimanskih fanatika kojima je jedini cilj uništavanje Zapada. Na drugoj strani stoje oni koji imaju romantičnu sliku tražitelja azila kao izgladnjele djece i uplakanih žena u neposrednoj opasnosti koji jedva čekaju se prihvatiti posla. Obje predodžbe su lažne. Velika većina tražitelja azila o kojima danas pričamo nisu izgladnjela siročad nego su uglavnom vojno sposobni muškarci, koji su do sada napustili 5 ili 6 sigurnih zemalja.

Pobornici otvaranja vrata širom tvrde da imigranti donose energiju ekonomijama Europske Unije koje su na kraju snaga te za pozitivan primjer daju Kanadu i SAD. No, svi koji dolaze na vaša vrata nemaju jednake namjere. Velika većina američkih i kanadskih imigranata dolaze sa legalnim vizama i u potrazi za boljim mogućnostima zapošljavanja. S druge strane, ovi dečki jure glavom bez obzira prema zemljama s najvećim socijalnim naknadama što nam sugerira da ekonomska revitalizacija tih zemalja nije visoko na listi njihovih prioriteta.

Interesantno je da se razlika izmedju postotka zaposlenih imigranata iz Europske Unije (75.5%) i onih koji nisu iz EU-a (50.2%) najviše vidi u Švedskoj gdje su socijalne naknade najviše, a razlika je još veća u usporedbi sa populacijom švedske nacionalnosti (31.1%, sve Eurostat 2013). Problemi koji se vežu uz integraciju imigranata koji ne dolaze iz Europe bili su jedan od glavnih razloga nasilnih prosvjeda u stockholmskim predgrađima 2013. godine, što je pogodovalo usponu antiimigracijske stranke Švedskih demokrata koja je sada najpopularnija stranka.

… razlika izmedju postotka zaposlenih imigranata iz Europske Unije (75.5%) i onih koji nisu iz EU-a (50.2%) najviše se vidi u Švedskoj gdje su socijalne naknade najviše, a razlika je još veća u usporedbi sa populacijom švedske nacionalnosti (31.1%) …

Naposljetku, danas imamo 60 milijuna ratom raseljenih ljudi po svijetu. Samo Sirija ih ima 9.5 milijuna a Irak 3-4 milijuna. Hrvatska je pristala stalno prihvatiti od 10 000 do 12 000 izbjeglica, a ne 1600 kao što Vlada tvrdi jer smo prema zakonu Europske Unije obvezni ujediniti ih s njihovim obiteljima (prosječna obitelj ima 6.3 do 7.4 člana). Što će se dogoditi ako ne budu mogli ići dalje i broj naših novih sugrađana naraste do 200 000 ili 500 000?

Ako širom otvorimo vrata, kao što mnogi emocionalno zagovaraju, postavlja se pitanje koliko ljudi smo spremni prihvatiti i uzdržavati? Je li to 200 do 500 tisuća koji, izgleda, upravo pristižu ili svih 9.5 milijuna iz Sirije? Ako primamo Sirijce, zapostavljamo li Iračane ili druge ratom zahvaćene nacije? Valovi imigracije ovise o pronalasku najlakšeg puta do željenih odredišta. Jednom kad se te rute pronađu broj imigranata koji putuju tuda eksponencijalno raste.

Izbjeglicama možete pomoći samo ako imate funkcionalnu državu, a to počinje na samim granicama. Ovo bismo već trebali znati budući da je činjenica da nismo kontrolirali naš teritorij predstavila prepreku našem priznanju kao neovisne države. Trebali bismo biti velikodušni prema gostima koji nam dolaze u kuću, ali ne bi nas trebalo biti sram ponašati se kao razborit vlasnik svoga doma.

Novi smjer za Hrvatsku u 6 (ne tako jednostavnih) koraka

09/09/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 07.09.2015) Zamolili su me da osmislim razvojnu strategiju za hrvatsku tvrtku duge tradicije koja je gubila tržišni udio, njezina je industrija bila na zalasku, bilo je velikih financijskih ograničenja, a što je najgore, tvrtka je izgubila vjerodostojnost s klijentima, zaposlenicima i ulagačima. Ništa im nije išlo u prilog. Odakle onda početi?

Odgovor započinje pitanjem: kada se osobno nađete pred zidom i izgubite samopouzdanje, koji je VAŠ idući korak? Vratite se na početak – na temelje. Fokusirate se na obitelj i najbliže prijatelje, dobro promislite o svojim glavnim prednostima i uvjerenjima. Odreknete se suvišnoga: automobila koje si ne možete priuštiti, skupe odjeće i lažnih prijatelja. Malo-pomalo pronalazite smisao i samopouzdanje, a zatim dolazi i uspjeh.

Istu metodu možemo primijeniti i na tvrtke i države. Kada sve krene nizbrdo, morate se fokusirati na temelje. Na pragu smo iznimno važnih parlamentarnih izbora. Vrijeme je da se zapitamo: koje mjere Hrvatska treba poduzeti kako bi osigurala uspjeh u turbulentnim vremenima?

Realistični i ostvarivi ciljevi – Posjedovanje vlastite države nema smisla ako niste sigurni što biste s njom. Hrvati se slažu oko malo pitanja, ali većina bi se složila da želimo postojan i osjetan ekonomski rast, manje političkih tenzija i usmjerenost na budućnost uz poštovanje naše prošlosti. Želimo zemlju u kojoj nadu i blagostanje donose talent i rad, a ne političke veze.

Vodstvo – Većinu problema Hrvatske moguće je pripisati drastičnom nedostatku kvalitetnog vodstva – u Vladi, u hrvatskim tvrtkama i našim najvažnijim civilnim institucijama koje uključuju i Crkvu. Imamo vođe u vremenu koje zahtijeva VOĐE. Potreban nam je netko dovoljno hrabar da istakne naše nedostatke i prednosti; naše prilike za rast, ali i žrtvu koja je neophodna kako bismo to ostvarili. Prijeko nam je potreban netko tko će nam pomoći da prevladamo svoju sklonost sitničavosti.

Uljudnost – Možda zvuči prejednostavno, ali uljudnim ponašanjem učinili bismo si veliku uslugu. Kao što vam može reći bilo koja dobra majka, život je puno ugodniji kada ste pristojni prema drugima bez obzira na okolnosti. „Molim“, „hvala“, „izvoli“ i „samo recite što ste htjeli“ jednostavni su primjeri uljudnosti koji ukazuju na poštovanje drugih, održavaju našu humanost i osiguravaju vjeru u zajednicu. Uljudnost nam pomaže da vidimo dalje od sebe, što je iznimno bitno kada trebate razumjeti i uspješno poslovati sa stranim zemljama i tržištima.

Osobna odgovornost – Evo male tajne: Europska unija od Hrvatske neće stvoriti uspješnu zemlju blagostanja. To je oduvijek bio naš zadatak. Isto tako Vlada neće pronaći tržište za vašu tvrtku – to morate sami. Vlada neće izgraditi vašu karijeru, to ćete također učiniti sami. I naposljetku, Hrvatska će prestati biti korumpirana kada vi i ja prestanemo biti korumpirani. Put osobne odgovornosti nije baš popularan, ponekad se može činiti i kako je kratkoročno kontraproduktivan, ali to je jedini način da izgradimo odgovornu i prosperitetnu zajednicu.

Profesionalnost – Uvijek rado ističemo „hrvatsku kvalitetu“, ali nismo iskreni prema sebi. Ako mi ne vjerujete, uzmite u obzir globalnu potražnju za hrvatskim proizvodima. Većina naših glavnih problema proizlazi iz činjenice da nismo obavili dobar posao. Nismo uspješno procesuirali brojne ratne zločince za zločine koji su počinjeni u Domovinskom ratu – u tome nas nisu spriječili neki srpski petokolonaši ni nekakva strana zavjera, nego propusti i pogreške istražitelja, tužitelja i sudaca koji svoj posao nisu obavili dovoljno profesionalno. Neprofesionalnost stoji i iza brojnih frustracija koje doživljavamo u javnim ustanovama. Nedostatak interesa za kvalitetu počinje na vrhu i širi se prema samom dnu. Imamo vojske čistačica, ali naše su škole i bolnice uglavnom prljave. Ako želimo osvojiti svijet izvrsnim hrvatskim proizvodima i uslugama, moramo se pobrinuti da oni doista i postanu izvanredni.

Samopouzdanje – Bahatost nam nije stran pojam, ali nedostaje nam istinskog samopouzdanja koje je potrebno za međunarodno nadmetanje. Nema čarobnog recepta za izgradnju samopouzdanja, ono proizlazi iz višestruko dokazanog uspjeha u teškim uvjetima.

Baš kao u slučaju tvrtki poput Applea, koje su bile na samom rubu i koje su se unatoč problemima uspješno prometnule u gigante, veliki prevrati nekih od naših susjeda iz postkomunističke srednje i istočne Europe uključivali su izgradnju od temelja.

Jednostavnost osigurava jasnoću, a temelji osiguravaju snagu. Naše stranke ovo baš i ne razumiju najbolje, a one koje razumiju zaziru od toga, pošto njihova snaga dolazi iz nepotrebnog kompliciranja i nedefiniranosti. Bez pravog vodstva – bez ljudi koji mogu osmisliti bolju budućnost I definirati nužne korake prema tom cilju – nema mogućnosti ostvarivanja bolje budućnosti. Nije se teško razbacivati praznim floskulama i proizvoljnim brojevima kao indikatorima rasta, ali realistični planovi za ostvarivanje tih ciljeva pripadaju posve drugačijoj kategoriji. Floskule su poput efikasne uspavanke, ali odgovornost demokracije zahtijeva više. Mudro iskoristite vrijeme preostalo do izbora i ne dajte se zavarati: ništa vrijedno posjedovanja nije lako dostupno ni besplatno – i ne dolazi bez zdravih temelja.

Odgovor koji je Sloveniji trebalo uputiti u svibnju 1993. godine

13/08/15

Odgovor koji je Sloveniji trebalo uputiti u svibnju 1993. godine

(Milan Račić, Večernji List, 10.08.2015) „Govorite tiho, ali ponesite veliki štap“ citat je američkog predsjednika Theodorea Roosevelta koji svoj stav prema vanjskoj politici opisuje kao „demonstraciju inteligentnog planiranja unaprijed te donošenja presudnih odluka prije izbijanja bilo kakve moguće krize“. Štap koji se ovdje spominje ne mora predstavljati vojsku, dovoljno je planirati unaprijed i najaviti posljedično djelovanje. Ovo je izvrstan savjet koji smo trebali poslušati 1993. godine.

Prvi prijedlog Slovenije iz 1991. za razgraničenje bio je u skladu sa standardnom međunarodnom praksom: granica bi bila posred Savudrijske vale. 1992. godine gotovo trećina Hrvatske bila je pod okupacijom i pokušavala se slabo oružanom vojskom obraniti od srpskih okupatora usred embarga na uvoz oružja. Slovenski ministar vanjskih poslova istovremeno je najavio da Slovenija želi preuzeti čitavu Savudrijsku valu. U travnju 1993. godine Slovenski parlament prihvaća memorandum s uvodnikom o dobrosusjedskim odnosima. U nastavku Slovenija potražuje ne samo čitavu Savudrijsku valu, nego i koridor kroz hrvatsko teritorijalno more do međunarodnih voda.

S obzirom da međunarodno pravo uglavnom ne podržava ovakvu demarkaciju, Slovenija koristi dva nelegalna argumenta kako bi opravdala svoje zahtjeve. Slovenija prvo tvrdi da, s obzirom da Hrvatska ima 1777 kilometara obale, a Slovenija tek 47 kilometara, princip pravičnosti nalaže da Slovenija treba dobiti čitavu Savudrijsku valu. Slovenija zatim pokušava opravdati svoje zahtjeve za koridorom činjenicom da je kao članica bivše Jugoslavije imala neometan pristup međunarodnim vodama te tvrdi da bi ga trebala imati i sada.

Slovenija je svoje zahtjeve „poduprla“ citiranjem principa dobrosusjedskih odnosa i opisima prednosti koje bi takva podjela osigurala Sloveniji. Sve to nesumnjivo zvuči divno slovenskim ušima, ali nema mnogo veze s pravom.

Pretpostavljam da je slabašan odgovor Hrvatske na slovenski pokušaj aneksije dijelom moguće pripisati nevjerici, ali i činjenici da je Hrvatska imala daleko hitnijih problema na istočnim i južnim frontovima.

Odgovor Hrvatske u svibnju 1993. godine trebao je biti direktan, jasan i nedvosmislen. Evo kako bih osobno ilustrirao apsurdnost slovenskih argumenata. Slovenija posjeduje 51 značajnu planinu; u Hrvatskoj ih je tek nekoliko. Primjenjujući slovensku logiku, Hrvatska bi mogla razmotriti prepuštanje čitave Savudrijske vale Sloveniji isključivo ako Slovenija nama prepusti planinu Triglav – naravno, sve u duhu uzajamnog poštenja i dobrosusjedskih odnosa. Nadalje, Hrvatska je kao članica bivše Jugoslavije imala neometan kopneni pristup Austriji, ali sada je pristup blokiran zbog slovenskog teritorija. Uzmemo li u obzir ista povijesna prava na koja se poziva Slovenija, možemo potraživati kopneni koridor do Austrije kroz Sloveniju.

Da je Hrvatski sabor prihvatio sličan memorandum i da se obje zemlje pozivaju na iste principe i uzročno-posljedične veze zasnovane na pohlepi i zavisti, to bi dovelo do opasnog presedana. Sama činjenica da osoba ili država nešto želi ne daje toj osobi ili državi zakonsko pravo da to i uzme. Nijedna parlamentarna deklaracija ne može promijeniti tu činjenicu.

Slovenija, Europska unija i svi ostali koji podupiru stavove Slovenije trebaju dobro razmisliti o posljedicama prihvaćanja i promocije takve upitne logike kod određivanja državnih granica.

Ako su stavovi Slovenije opravdani, zašto Kina ne bi mogla potraživati koridor od sjeveroistočne provincije Heilongjiang kroz Rusiju do luke Tiksi na Laptevskom moru u vodama Arktika? Opravdanje za takav potez bila bi činjenica da Rusija ima tisuće kilometara obale na Arktičkom moru, dok Kina uopće nema pristup. Ili nama bliskija situacija: što bi spriječilo Austriju od potraživanja kopnenog koridora kroz Sloveniju do luke Koper? Uostalom, Austrija je imala neometan pristup Jadranskom moru kao dio Austro-Ugarske.

Hrvatska ovakve argumente nije koristila, što je šteta i za Hrvatsku i za Sloveniju. Jasna i opravdana pozicija otrijeznila bi slovensku Vladu, njezine političare, medije i glasače. Stali bi na loptu i shvatili da njihova pozicija nije ni logična, ni poštena, niti se radi o univerzalnom lijeku kakav zamišljaju, već se radi o gadnom i opasnom grabežu za teritorij od susjeda koji je bio u nevolji. Bez ovakvog triježnjenja, slovenski političari i glasači konstruirali su nacionalnu zabludu prema kojoj je ovaj teritorijalni grabež njihovo pravo. Takve pretenzije trebalo je sasjeći u korijenu.

Zašto, onda, nismo iskoristili ovaj argument ni tada, a ni u naredne 22 godine? Jer „demonstracija inteligentnog planiranja unaprijed te donošenja presudnih odluka prije izbijanja bilo kakve moguće krize“ zahtijeva prave ljude, a mi ih u ministarstvu vanjskih poslova baš i nismo imali tijekom svog nezavisnog života. Kada ste mala zemlja s malom vojskom, potrebno vam je profesionalno, dalekovidno, elokventno i poduzetno ministarstvo vanjskih poslova kako biste očuvali svoje interese. Vrijeme je da to i ostvarimo!

Moramo postati skromniji i jednostavniji: Hrvatska, skidaj se do gola

28/07/15

(Milan Račić, Večernji List, 27.7.2015) Svi zaposleni u tehnološkoj industriji odmah će prepoznati izraz “padaj brzo, padaj često” (fail fast, fail often). Ovaj izraz predstavlja osnovno načelo lean metode: radi se o procesu koji je pokrenut u Toyoti, a zatim ga je preuzela tehnološka industrija koja potiče startupove na inovaciju, odbacivanje onoga što ne funkcionira te rad na onome što funkcionira. Dave McClure iz 500 Startups voli reći ˝isperi, pa ponovi˝ (rinse and repeat), a on bi trebao znati o čemu govori, s obzirom da je jedan od divova među inkubatorima startupova iz Silicijske doline. Cilj lean metode nije propast, nego postizanje pravog ishoda što je učinkovitije moguće. Pravi ishod proizlazi iz neprestanog testiranja a definiciju uspjeha određuje krajnji korisnik.

Ako nije dobro, loše je – dakle, radi se o jalovom poslu. U Hrvatskoj je to ekstremno česta pojava. Našoj administraciji potrebni su hitni rezovi, a bilo koji političar koji tvrdi suprotno laže, ne razumije problem ili ga ne želi riješiti. Kao što je rekao Peter Drucker, ne postoji ništa beskorisnije od usavršavanja onoga što nikada nije trebalo biti učinjeno. Mi to radimo već 70 godina. Vrijeme je da dobro razmislimo o tome što želimo od svoje administracije i kako to želimo ostvariti. Kao i problem korupcije, problem restrukturiranja državne administracije nadilazi nadmetanja političkih stranaka. To možda zvuči naivno u zemlji u kojoj je osnovna funkcija državne administracije osiguravanje nagrada za stranačke poslušnike. Međutim, kada ostanete bez novca, dolazi do naglog triježnjenja i naivne se ideje brzo mogu prometnuti u novu stvarnost. Osnovni problem restrukturiranja bit će sljedeće: hoće li to učiniti naša Vlada ili će nam to biti nametnuto? Primijetite da nema „Ukoliko restrukturiramo“…

Korak 1: Što želi i treba prosječan građanin?

Treba početi od klijenta – to smo vi i ja. Ovo pravilo vrijedi za državnu administraciju kao i za poslovni svijet. Amazon to naziva „radom unatrag“: Umjesto da krenu od inovacije i pronađu joj kupce, u Amazonu počinju od potreba kupaca i zatim ih nastoje riješiti. Koje naše probleme rješava naša administracija? Ako se ne rješava realan problem, toga dijela se treba riješiti, zatim treba sagledati idući segment i ponoviti proces…

Korak 2: Jasno postavljeni ciljevi

Prevelik broj opcija paralizira. Stoga je potrebno utvrditi svrhu svakog pojedinog programa. Koji administrativni proizvod treba stvoriti kako bismo riješili problem(e) koje smo otkrili primjenom prvog koraka? Ako je teško povezati potrebu s programom koji je namijenjen rješavanju iste, radi se o neučinkovitosti. Zapamtite, cilj lean metode nije propast. Cilj je osiguravanje učinkovitog ostvarivanja željenih rezultata. Treba isprobavati razne metode sve dok ne otkrijete koji je najkraći mogući put od A do B. Struktura nije odgovor. Veličina je definitivno pogrešan odgovor.

Korak 3: Osigurajte put od A do B koji zahtijeva najmanje truda

Sada je već moguće reći da redamo neuspjehe brzo i često – i ne na dobar način lean metode. Za ovako malu zemlju kojoj je ekonomija u slobodnom padu, krilatica „Forma prati funkciju“ trebala bi biti zakon, a ne samo modni dodatak. Je li građevinsku dozvolu zaista nužno čekati 6 mjeseci uz hrpu papirologije? U nekim se zemljama na građevinsku dozvolu čeka po dva tjedna, a ako je hitno, to je ostvarivo i u roku od 48 sati. Lean metoda potiče nas na nemilosrdnu redukciju nepotrebnih procesa: beskonačnog čekanja i suludih birokratskih protokola. Ista ekonomska pravila vrijede i za Vlade i za poduzeća i za kućanstva – prihodi dolaze, rashodi odlaze. Ili ćemo prihvatiti te okvire, ili ćemo postati iduća Grčka.

Korak 4: Regularna procjena učinkovitosti

Procjena učinkovitosti je nepoželjna tema u Hrvatskoj. Iako se rado žalimo na sustav, mrzimo testirati učinkovitost ljudi. Nije nam ugodno nagrađivati izvrsnost i rješavati se najlošije ocijenjenih. Za to se možemo zahvaliti komunističkoj prošlosti koja je poticala komunalni mediokritet. Ne pomaže ni naša sklonost kojekakvim prečacima. Mnogi su od nas svjesni da ne iskorištavaju svoj potencijal i zato se bojimo da ćemo dobiti otkaz ukoliko se uvede objektivno ocjenjivanje učinkovitosti – i zato se načelno protivimo takvim potezima. Međutim, za regularnu i rigoroznu procjenu učinkovitosti nema alternative – za sve nas, a osobito za administraciju koju svi financiramo. Naša financijska ograničenja zapravo su zamaskirane prednosti jer nas prisiljavaju na kreativnost i ne ostavljaju prostora za druge opcije.

Naša priroda protivi se „jednostavnosti“ i „eleganciji“. Kao da se osjećamo ogoljeno bez slojeva jalovog posla. Ali potpuna ogoljenost je u tom smislu dobra stvar, osobito kada se radi o javno financiranoj administraciji. Naše psihološke tendencije ne moraju biti naši doživotni okovi. Moramo postati skromniji, moramo osigurati jednostavna rješenja i transformirati se – ˝isperi, pa ponovi˝. Zaista je tako jednostavno. Djeluje nemoguće samo dok se ne dogodi. ©Večernji List d.o.o.

Photo credit: Aliza Rizell

moji članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

Pet razloga zbog kojih (još) nema hrvatske ‘Silicijske doline’

24/07/15

(Milan Račić, Banka.hr, 10.14.2014) Premijer Milanović upravo privodi kraju svoj ovotjedni tehno izlet u SAD. Svrha je navodno bila poticanje ulaganja u hrvatske informatičke tvrtke. Međutim, svima nam je jasno da je stvarni razlog malo drugačiji: naprosto se radi o predizbornoj PR vježbi.

Suvremena ekonomija ne funkcionira više na način na koji je funkcionirala tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, osobito ako govorimo o ekonomijama bivših nesvrstanih zemalja. Dani kada je moj diktator mogao napuniti avion svojim „poslušnicima“ i posjetiti vašeg diktatora te se vratiti s kolekcijom dogovora i poslovnih investicija daleko su iza nas.

Postoji čitava lepeza doista dobrih razloga za to što vrhunske tehnološke kompanije neće u skorije vrijeme ulagati u Hrvatsku. Velik dio ovih razloga ima veze s jasnim nedostacima ili ograničenjima Hrvatske: maleno tržište, nedostatna infrastruktura, poprilično slabo educirana radna snaga, inferioran sustav obrazovanja te neučinkovita, spora i skupa administracija.

No ovo nisu glavna ograničenja koja nas sputavaju u namjeri da izgradimo vlastitu Silicijsku dolinu.

London, Berlin, Mumbai, Seoul i brojni drugi gradovi diljem svijeta nastoje preuzeti i poboljšati formulu uspjeha Silicijske doline. Malo će ih u tome i uspjeti: ne zbog nedostatka novca ili stručnog kadra, već zbog nedostatka nematerijalnih prednosti.

Lažno jednostavan recept za uspjeh

Recept za uspjeh je naizgled jednostavan: treba graditi oko centra akademskog života, nastojati oživjeti neko zapušteno područje, osigurati moderne uredske prostore i dobru infrastrukturu, ponuditi izdašne porezne olakšice i potaknuti ulaganja u rizični kapital. Zatim je dovoljno sjesti i pratiti bujanje vašeg novog tehnološkog središta.

Međutim, unatoč očekivanjima, takvi pothvati rijetko izrastu u sjedišta mladih tehnoloških kompanija koje su spremne pokoriti svijet. Umjesto toga, takvi pokušaji često predstavljaju vježbališta za dobronamjerna, ali po svemu prosječna poduzeća.

Prema nedavnim statistikama, nove kompanije u SAD-u otpuste gotovo 25% radne snage u prvoj godini poslovanja. To je drastična razlika u usporedbi s 6.6% u već uhodanim poduzećima. Startup poduzeća se sve više oslanjaju na „lean startup“ – ideju protoka povratnih informacija koji uključuje tri koraka: rast, mjerenje uspješnosti i usvajanje povratnih informacija.

Gubljenje vremena se svodi na minimum, kao i neučinkovito korištenje povratnih informacija i upošljavanje radne snage – ako proizvod ne odgovara tržištu, treba ga izmijeniti, a ako zaposlenici nisu dorasli izazovima, treba ih promijeniti. Umjesto stvaranja savršenog proizvoda i puštanja istog na tržište, pristalice ove metode neprestano testiraju i prilagođavaju proizvod definiciji savršenstva koju određuje krajnji korisnik.

Tehnopolis kao tvornica prosječnosti

S druge strane, u članku „Napokon: Zagreb će dobiti svoju Silicijsku dolinu˝ koji je objavljen krajem prošle godine, s oduševljenjem se objavljuje da je nakon šest godina rasprave zagrebački Tehnopolis napokon dobio dozvolu za početak priprema dokumenata za dodjelu sredstava iz EU fondova za svoj razvoj. Ukoliko EU dodijeli sredstva, Tehnopolis bi napokon trebao započeti s izgradnjom u proljeće 2015. godine.

Tehnopolis će zauzimati prostor od 20 000 m², a sadržavat će laboratorije s novom radnom opremom, serverima, 3D printerima, CNC strojevima i superbrzim internetom. Grad Zagreb, gradonačelnik grada Zagreba, Zagrebački Holding, Gradski ured za programe i projekte Europske unije, Gradski ured za financije, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije te Ministarstvo poduzetništva i obrta – svi su oni doprinijeli prihvaćanju projekta Tehnopolis.

Uspijevate li pratiti ovo, ili se pitate zašto i vas nisu pitali za mišljenje tijekom procesa procjene ovoga projekta? Kao da smo u paralelnom svemiru gdje se s jedne strane nalazi lean startup, a s druge strane tromi, neučinkoviti i klimavi startup – TromUp.

Ipak, Tehnopolis je naš pokušaj primjene recepta Silicijske doline. Samo što je poanta kilometarski promašena i pritom kasni desetak godina.

Ali Hrvatska nije jedina država koja kaska za trendovima. Možda se radi o najnovijoj članici Europske Unije, ali način razmišljanja, tempo i način organizacije u skladu su s ostatkom Unije. Razlika je samo u tome što u Hrvatskoj birokratski mentalni sklop uspijeva bolje nego u starijim državama članicama koje nisu „blagoslovljene“ komunističkom prošlošću.

Čak ni Silicijski kružni tok u Londonu, koji je poznat kao centar koji bi mogao postati veoma ozbiljan konkurent Silicijskoj dolini (vidi članak „Candy and Monsters“), a nastao je daleko spontanije od mnogih centara koje su pokrenule vlasti, nije imun na potencijalnu stagnaciju do koje bi mogle dovesti različite inicijative usmjerene na obnovu oštećenih gradskih pročelja.

Imitacije Silicijske doline potpomognute lokalnim programima ne shvaćaju bit njezinog uspjeha. Silicijska dolina je uspješna jer joj je dopušteno da funkcionira, a ne zato što je stvorena s očekivanjima da funkcionira.

1. Nije bilo glavnog plana razvoja

Nije bilo potrebno osam Vladinih tijela koja bi raspravljala, planirala i koordinirala stvaranje Silicijske doline. Nije bilo glavnog razvojnog plana koji je za cilj postavio stvaranje svjetskog tehnološkog središta, to se naprosto dogodilo. Ljude su privukli Stanfordsko sveučilište, studenti, klima i rani stanovnici, ali ostali su i privukli druge upravo zato što su se vlasti u biti povukle i dopustile Silicijskoj dolini da formira, izmjenjuje i kroz uspone i padove odredi svoj put prema uspjehu.

moj članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

2. Stanje uma

Osnivači Silicijske doline imali su velike ideje i još veće ambicije. Htjeli su započeti revoluciju, zamijeniti čitave postojeće industrije, izmijeniti ekonomije i, naposljetku, izmijeniti svijet. Međutim, nije lako pokoriti svijet ako govorite samo hrvatski, francuski, španjolski ili njemački. Nećete dominirati na svjetskim tržištima ako vam je glavna ambicija postati najveći u Zagrebu, Budimpešti, Londonu ili Amsterdamu. Nećete izmijeniti ekonomije ako se smrtno bojite gubitka postojećih industrija i ne možete promijeniti svijet ako samo prepakiravate postojeće proizvode.

3. Otvorenost

Malo je osnivača uspješnih startup poduzeća zapravo iz Silicijske doline ili sjeverne Kalifornije. Više od pola startup poduzeća osnovali su doseljenici kojima je iskustvo pomoglo da njihova poduzeća razmišljaju i djeluju globalno. Bit Silicijske doline su otvorena vrata – u uredima, na granicama, među konkurentima i poslovima. Sve ove ideje čine većinu Europljana nervoznima.

4. Strah od neuspjeha

Oni koji tvrde da u Silicijskoj dolini nema straha od neuspjeha griješe. Strah od propasti poduzeća i snova posve je zdrav za poduzeće, zaposlenike i ulagače. U Silicijskoj dolini strah od neuspjeha postoji, ali se neuspjeh ne stigmatizira. Osnivači čiji su rani projekti bili neuspješni često uče iz vlastitih pogrešaka i zatim postižu nevjerojatne uspjehe. To je rijetkost u Europi gdje je samostalno pokretanje poduzeća neuobičajeno, a neuspjeh se gotovo nikada ne prašta. Ova stigmatizacija neuspjeha višestruko je problematična, osobito s obzirom da sputava očuvanje međugeneracijskoga znanja firmi na kojemu često počiva uspjeh novih poduzeća.

5. Fleksibilnost

Fleksibilnost je preduvjet koji je većini Europljana teško prihvatiti. Čak i kada bi Europljani uspjeli zauzdati svoj apetit za razvojne planove, prihvatili razmišljanje na globalnoj razini, zapošljavali kao da ih čeka globalna dominacija, postali otvoreniji i prihvatili čak i mogućnost neuspjeha, većinu bi paralizirala mogučnost redukcije radne snage od 25% u prvoj godini poslovanja.

Silicijska dolina uspješna je iz više razloga koje Hrvatska i većina europskih država ne mogu ni pojmiti, a kamoli usvojiti. Međutim, to je nužan preduvjet za svaki imalo ozbiljan pokušaj usvajanja ili poboljšavanja recepta za uspjeh Silicijske doline. Uspjeh ne dolazi od materijalnog. Lijepe zgrade i razni odbori nisu nikakva garancija uspjeha.

Sve dok ne osvijestimo ovo i dok ne dođe do nužnih izmjena samih stavova i stanja uma, možemo zaboraviti na stvaranje hrvatske inačice Silicijske doline.

Život se sastoji od odluka, a do sada smo svoje resurse i energiju usmjeravali na stvaranje Dolina čistačica i sličnih projekata. Promjenu ne donose premijerski izleti, već stvarno vodstvo, vizija i utvrđivanje zdravih prioriteta.

Zagrebačka burza kupila Ljubljansku

17/07/15

Ovo je dobra vijest samo kasni 7-10 godina, ali bolje ikad nego nikad. – Milan

(Tomislav Pili/PD, Večernji List, 17.7.2015) Zagrebačka burza kupila je Ljubljansku burzu i ne misli stati samo na tome, izjavila je za Poslovni dnevnik predsjednica uprave Ivana Gažić. Kupoprodajni ugovor između ZSE i Bečke burze – donedavne vlasnice slovenskog tržišta kapitala – potpisan je jučer, a njime je ZSE stekao 100 posto udjela u LJSE. Prvi napisi o mogućnosti kupnje LJSE-a pojavili su se prije dva mjeseca, ali među financijašima je malo tko vjerovao u takvu mogućnost. Kako je kazala Gažić, vlasništvo će se prenijeti tek kada se ispune dva uvjeta iz ugovora. Prvi je dobivanje odobrenja hrvatskog i slovenskog regulatora tržišta kapitala, a drugi održavanje skupštine dioničara ZSE na kojoj će se odlučivati o dokapitalizaciji.

Kapitalizacija je druga važna vijest koja je došla s domaće burze. ZSE bi se dokapitalizirao sa 15 milijuna kuna izdavanjem novih dionica. Od toga bi se 11 milijuna kuna iskoristilo isključivo za akviziciju slovenske burze. Potom bi se nove dionice izlistale na Zagrebačkoj burzi.

Ivana Gažić pretpostavlja da u dokapitalizaciji neće sudjelovati svi postojeći dioničari, ali je za očekivati kako će u vlasničku strukturu ući novi dioničari iz redova investicijskih i mirovinskih fondova. Sve bi to trebalo dati novi zamah ZSE, koji zanimaju i druge mete u regiji. Ipak, čelnica ZSE-a po tom pitanju najavljuje kako će novim potencijalnim preuzimanjima pristupati oprezno.

– Dogovorili smo s prodavateljem da nećemo javno objaviti cijenu stjecanja. Samo navođenje ove cijene i ne bi bilo korektno jer ovu transakciju vidimo kroz više elemenata, a to su ugovor o distribuciji burzovnih podataka putem Bečke burze za LJSE i ZSE koji su na snazi, osiguravanje ugovora o korištenju trgovinske platforme za LJSE teponuda za sklapanje ugovora o korištenju trgovinskog sustava Xetra i za ZSE, koju još razmatramo. Razlike između sustava koji trenutačno koristimo i onoga o kojem razmišljamo doista su velike – rekla je šefica uprave Ivana Gaži. ©Večernji List d.o.o.

moji članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

“Zagrebačka burza ne može biti najveće tržište u srednjoj i istočnoj Europi, ali može biti najtransparentnije. Kod transparentosti mala veličina burze može biti relativna prednost za Zagrebačku burzu” -Milan Račić, 2010

ZAGREB (18.3.2010)-Indium je dostavio svoj Okvirni plan za Zagrebačku burzu 2010-2014 upravi Burze 7.siječnja 2010. Okvirni plan je pripremljen kao odgovor na Burzin poziv za prijave za Upravni odbor, točnije na zahtijev za “kratkoročni plan upravljanja za sljedeće četiri godine”.

U planu je predložen realan vremenski okvir za značajan preustroj. Osim procjene resursa i njihove prenamjene, ključni prijedlozi direktora Indiuma bili su usmjereni na povećanje transparentnosti i provedbu kontrole na burzi – sve s ciljem povećanja likvidnosti. “Zagrebačka burza ne može biti najveće tržište u srednjoj i istočnoj Europi, ali može biti najtransparentnije. Kod transparentosti mala veličina burze može biti relativna prednost za Zagrebačku burzu,” izjavio je g. Račić.

Kao namjeran kompliment Željku Rohatinskom, Indiumov je savjet Upravnom odboru bio da imitiraju Hrvatsku Narodnu Banku (HNB) u pozicioniranju na tržištu i brendingu. Prema planu, “HNB trenutno ima zavidnu lokalnu i međunarodnu reputaciju kao pošten broker u području monetarne politike. Vijesti predstavlja onakvima kakve jesu – dobre, loše ili ružne. To je jedini način stvaranja dugoročnog kredibiliteta.” Gospodin Račić objasnio je u planu da s malenim obujmom trgovine na Burzi, manipulacija cijenama ili barem percepcija o manipuliranju cijenama predstavlja stvarnu opasnost. “Stvarni napori u povećavanju transparentnosti i poštenosti u funkcioniranju burze grade kredibilitet te s vremenom obujam trgovine.” Zanimljivo je primijetiti da je zagovaranje g. Račića o povećanju transparentnosti Burze pristiglo samo nekoliko dana prije objavljivanja bujice priznanja mnogih vodećih tvrtki na Burzi da nisu bile u mogućnosti dostaviti financijska izvješća unutar zahtijevanog roka.

Gospodin Račić je u planu naglasio da su se temelji za pripremu Zagrebačke burze za profitabilnu prodaju trebali započeti prije 5 godina. Također je utvrdio da priprema produkta poput burze za tržište nije nešto što se može obaviti preko noći, već mora biti rezultat promišljene, kontinuirane i detaljne strategije i izvršenja. “Ovo nije toliko komplicirano – transparentnost stvara likvidnost, likvidnost donosi profit, profit osigurava interes kupaca. Inteligentna strategija komunikacije i prodaje pretvara taj interes u prodaju ili strateško ulaganje” rekao je g. Račić.

Okvirni plan napisan je na engleskom i pušten je u javnost u nadi da će potaknuti interes i rasprave o preustroju Burze. Bit će zanimljiv Zagrebačkoj burzi, vladinim regulatorima, medijima, budućim kupcima Burze i bilo kome tko želi da se Zagrebačka burza održi i napreduje.

Korupcija počinje – i završava – malim djelima i malim ljudima

13/07/15

(Milan A. Račić, Večernji List.hr, 13.7, 2015) Nisam upoznao mnogo Hrvata koji otvoreno podržavaju korupciju. I ne samo to – većina bi se vjerojatno složila da je korupcija velikim dijelom odgovorna za probleme koji sputavaju našu zemlju. Vidimo korupciju u politici i mrzimo je. Međutim, kada se radi o našim interesima, našoj obitelji ili našim prijateljima, ne smatramo svoje postupke korupcijom, već to racionaliziramo kao „pomoć“.

Kada političar namjesti posao nekvalificiranoj supruzi, jasno nam je da se radi o korupciji. No što biste vi učinili da vam sestra kaže: „Molim te, pomozi mom malom Marinu pronaći posao. Nije završio školu, ali dobar je dečko. Znaš da mu je otac umro i treba tvoju pomoć“.

2014 score: 48; 2013 score: 46; 2012 score: 46; 2011 score: 44

Ako ste poput većine Hrvata, povući ćete veze kako biste pomogli „malom“ Marinu. Problem s ovim „obiteljskim“ rješenjem je sljedeći: zasniva se na netočnim premisama, nepravedan je i promovira korupciju. Za početak, Marin je bio „mali“ Marin prije 22 godine, njegov je otac umro prije 16 godina, a svaki od njegova četiri ujaka aktivno služi kao muška roditeljska figura. Ženski članovi obitelji obasipaju ga pažnjom. Ukratko, Marin nije odrastao ni bez usmjeravanja ni bez ljubavi.

Platili ste prvu godinu njegovog studija iz poštovanja prema preminulom bratu. Marin nije osjećao neko veliko poštovanje prema vašoj pomoći pa je vrijeme i vaš novac trošio u kafićima dok je studij bio u drugom planu. Upozorili ste ga da ne može dalje tako, ali nastavio je istim tempom. Vi i vaša braća platili ste sedam godina studija, a on je dovršio godinu i pol. Zatim je proveo dvije godine ne tražeći posao.

Short clip (1 min: 07 sek), Milan Račić, HRT Otvoreno: 30.6.2015

“Ono što mi trebamo za uspješnu borbu protiv korupcije jest revolucija osobne odgovornosti!”

Sada ste mu preko kolege branitelja uspjeli naći posao u Ministarstvu financija. Međutim, vaši dobronamjerni pokušaji pomoći pokrenuli su čitav niz negativnih posljedica.

Marin je posao „dobio“ pored 7 drugih, bolje kvalificiranih kandidata. Među njima je i Ema. Emu je odgojila majka nakon što joj je otac poginuo u ratu. Nisu imale mnogo novca ni veliku obitelj, ali su znale vrijednost rada i znale su što je dobro, a što zlo. Ema je diplomirala kao jedna od najboljih studentica i odlučila izgraditi uspješnu karijeru te osnovati obitelj. Međutim, nakon što je protekle tri godine provela u potrazi za poslom za koji je kvalificirana, pa i previsoko kvalificirana, shvatila je da uvijek pobjeđuje netko drugi. Ema trenutno radi na benzinskoj pumpi i pita se zašto je uopće studirala.

Damir je bio tih dečko. U djetinjstvu je mucao i njegovi su se roditelji trudili osigurati mu potrebnu pomoć. Isprva mu nije išlo u školi, ali naposljetku mu je krenulo. Položio je maturu i postao kapetan svoje nogometne momčadi. Njegov je talent prepoznat i ponuđen mu je ugovor za profesionalno bavljenje nogometom. Damir se spremao pokoriti svijet, a onda je ozlijedio ligament koljena. Operacija je uslijedila odmah, ali oporavak je bio dug. Tijekom oporavka pregledao ga je drugi specijalist kojega je šokiralo kako je loše izvedena operacija. Doktor Horvat je potpuno zbrljao operaciju. Toga je dana završila Damirova nogometna karijera. Damir je to dobro podnio i završio je studij kao jedan od najboljih studenata, baš kao Ema. Ali on i Ema imaju još nešto zajedničko: Damir već četiri godine neuspješno traži posao – netko drugi uvijek bolje prođe.

Doktor Horvat nije simpatičan i nije dobar kirurg. Otac mu je bio poznati kirurg i voditelj Odjela za ortopediju u lokalnoj poliklinici. Doktor Horvat nikada nije trebao biti primljen na medicinski fakultet, ali je primljen. Unatoč zadovoljstvu primanjima, doktor Horvat nije sretan čovjek. Osjećaj manje vrijednosti krije ispod sloja agresije, arogancije i alkohola. Damirov život nije prvi koji je nepovratno uništio, a još mu je 16 godina ostalo do mirovine.

Damir odustaje od sna o boljem životu u Hrvatskoj. Dane provodi u kladionici, a odnedavno ponovo muca. Ema je već odustala i pokušava dobiti bilo kakav posao u Münchenu. U međuvremenu, „malom“ Marinu ide odlično. Radi jednako mukotrpno kako je i studirao, ali je svejedno dobio promaknuće i postao voditelj hrvatskog programa za upravljanje državnim dugom. Prije dvije godine pridružio se stranci koja će vjerojatno pobijediti na idućim izborima. Član je njihovog Odbora za financije i trenutno oblikuje ekonomski program stranke.

pratite me:

Marin je ukrao posao koji je Ema zaslužila. Pritom je ukrao i njezine snove, nade i njenu zemlju. Doktor Horvat je Damiru ukrao nogometnu karijeru, dok su drugi poput Marina ukrali njegove snove o normalnom životu produktivnog člana zajednice. Čini se da bi Marin jednog dana mogao postati važan političar. Što mislite, kako će se ponašati u toj ulozi? A tko ga je odgojio?

Korupcija počinje – i završava – malim djelima i malim ljudima. Bivši predsjednik Mesić znao je reći – prilika čini lopova. Nije mogao više pogriješiti. Odluka čini lopova, a svi mi donosimo te odluke svakoga dana. ©Večernji List d.o.o.

moji članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

“Zagrebačka burza ne može biti najveće tržište u srednjoj i istočnoj Europi, ali može biti najtransparentnije. Kod transparentosti mala veličina burze može biti relativna prednost za Zagrebačku burzu” Pročitajte Okvirni Plan

Emisija: Otvoreno (HRT4), 30.6.2015 (50:13)

Čitava Emisija: Otvoreno (HRT4), 30.6.2015 (50 min: 13 sek)

Situacija u Hrvatskoj je bolja nego percepcija. Malo je zemalja uzelo taj korak. Imali smo dosta niske startne pozicije. Kad uspoređujem s drugim državama – ocjena od 1 do 5 je da smo sad na 2,5, a bili smo na 1,5. Korupcija ima i u zapadnom svijetu. Ljudska narav je da imate lopova iza sebe. Problemi isplivaju pa ih na Zapadu riješe. Mi već 70 godina ne rješavamo probleme. Sad već rješavamo i u dvije velike stranke, samo to malo moramo ubrzati, rekao je Milan Račić, kolumnist Večernjeg lista, koje se prije povratka u Hrvatsku bavio poslovanjem u Kanadi, SAD-u i Njemačkoj.

Kod nas se često kaže: riba se čisti od glave, ne od repa. Ma treba čistiti s obje strane, slikovito je objasnio Račić borbu protiv korupcije.

Indium News

02/11/15

19/10/15

08/10/15

21/09/15

09/09/15

13/08/15

Odgovor koji je Sloveniji trebalo uputiti u svibnju 1993. godine

28/07/15

24/07/15

17/07/15

13/07/15

Short clip (1 min: 07 sek), Milan Račić, HRT Otvoreno: 30.6.2015

“Ono što mi trebamo za uspješnu borbu protiv korupcije jest revolucija osobne odgovornosti!”

pratite me:

Next→