Indium News

Pametni sindikati ne boje se kapitala

10/07/15

(Milan Račić, Banka.hr, 07.07, 2015) Hrvatska ekonomija u posljednjih sedam godina nije ostvarila značajan uspjeh, ali postigli smo nešto o čemu malena, no glasna manjina antikapitalističkih fanatika može samo sanjati: uspjeli smo zaustaviti priljev kapitala u Hrvatsku s katastrofalnim posljedicama. Naša ekonomija nastavlja svoj sedmogodišnji negativni trend, a mladi su hrvatski mozgovi danas jedan od najuspješnijih izvoznih proizvoda. Takav odljev mozgova ne pamti se još od vremena Drugog svjetskog rata. Nije mi jasno zašto bi itko stremio takvoj vrsti uspjeha, ali to je naša stvarnost i krajnje je vrijeme da nešto promijenimo.

Ekonomska žila kucavica vaše obitelji je vaša plaća. Ekonomska žila kucavica svake nacije je kapital. Kada izgubite posao, vaša čitava obitelj pati na financijskom, psihološkom i emocionalnom planu. Isto se događa kada nacionalne ekonomije ostanu bez kapitala: slabi rast, opada samopouzdanje, nastupa depresija. Oni koji to ne mogu podnijeti odlaze. Zašto bi onda itko zdrave pameti htio zaustaviti priljev kapitala u svoju zemlju? To je suicidalna tendencija, ali svejedno je dijele mnogi naši poznati političari, aktivisti, utjecajni ljudi te vođe sindikata.

Nedostatak entuzijazma u Hrvatskoj nikoga ne bi trebao čuditi. Već 25 godina od svojih vođa doživljavamo samo razočaranja – u politici, poslovanju i u sindikatima. Kao panelist sam nedavno dobio priliku da porazgovaram s iskusnim vođom jednog sindikata i na svoj uobičajeno sramežljiv način rekao sam mu da vođe sindikata moraju početi razmišljati i djelovati na drugačiji način – za dobrobit svojih članova, njihovih poslodavaca i naše zemlje. Vjerujem da gospodin ima dobre namjere – on želi pomoći svojim članovima. Međutim, kao ni mnogi drugi, ne uspijeva pobjeći od crne rupe koja zarobljava našu nacionalnu svijest kada razmišljamo o kapitalu i kapitalizmu. Ako želimo dobre vijesti za Hrvatsku, i on i svi njemu slični moraju početi razmišljati drugačije, za vlastitu i opću dobrobit. Upitao sam ga može li uopće zamisliti sindikat kao upravitelj „velikog kapitala“ kojega se tako bojao i pitanje ga je zbunilo.

Ipak, usred tog golemog alternativnog svemira nazvanog slobodno tržište postoji drugačija vrsta vođe sindikata koju takvo pitanje ne bi zbunilo. Ni najmanje. Uz dozu Warrena Buffeta i Cesara Chaveza, ovi vođe sindikata upravljaju poslovnim operacijama koje bi mogle poslužiti – a vjerojatno i služe – kao primjeri u nastavi u poslovnim školama („case studies“). OMERS je kratica za Ontario Municipal Employees Retirement System (Mirovinski fond radnika opčina pokrajine Ontario). Ovaj fond osnovan 1962. upravlja mirovinskim sredstvima za više od 450.000 članova sindikata iz pokrajine Ontario u Kanadi. Fond upravlja sredstvima ukupne vrijednosti 56.6 milijardi američkih dolara. Dakle, OMERS upravlja sredstvima koje odgovaraju vrijednosti čitavog hrvatskog BDP-a za 2014. godinu (unatoč tome što služi desetini ljudi). U SAD-u postoji nekoliko takvih mirovinskih fondova, a najveći među njima je CalPERS. CalPERS je kratica za California Public Employees’ Retirement System (Mirovinski fond javnog sektora Kalifornije). Taj mirovinski fond upravlja mirovinskim sredstvima 1.7 milijuna ljudi te fondom zdravstvenog osiguranja za 1.3 milijuna članova sindikata iz javnog sektora u Kaliforniji. Ukupna vrijednost sredstava kojima upravlja CalPERS iznosi 300 milijardi američkih dolara. Radi se o pet puta većem iznosu od hrvatskog BDP-a.

Istina, CalPERS i OMERS su sindikalni fondovi, ali ovi fondovi upravljaju „megakapitalom“ – jačim bratom „velikog“ kapitala. To su dva primjera koja nadilaze stereotipne granice imidža šefova sindikata i pokazuju što takve organizacije mogu postići pod pravim vodstvom. Izbjegavajući stereotipnoj predodžbi vječno nabrušenih ekonomskih laika ovi su sindikalni vođe zaposlili vrhunske stručnjake za ulaganja za vođenje OMERS-a i CalPERS-a uz zadatak da postignu što veću zaradu. Zaposlili su ih kako bi osigurali održavanje, ako ne i rast mirovina i zdravstvenog osiguranja (u slučaju CalPERS-a) za svoje članove. I ne samo to – zakoni u pokrajini Ontario i Kaliforniji ograničavaju političke intervencije u vođenju fondova, što je vođama tih sindikata iznimno važno. I jedan i drugi fond posluju unutar svojih zemalja, ali i međunarodno, kroz ulaganja u dionice javnih poduzeća, obveznice, privatni kapital, nekretnine i infrastrukturu.

U što onda ulaže sindikalni kapitalist? U slučaju CalPERS-a, krajem 2014. godine većina ulaganja u dionice je bila u pozicijama u Apple, Exxon, Microsoft, Wells Fargo (banka), Berkshire Hathaway (Warren Buffet) i JP Morgan Chase (banka). OMERS je svoja sredstva uložio u Microsoft, Talisman Energy, Tesco, McDonald’s i Barclays (banka). Kroz svoju jedinicu nazvanu Borealis Infrastructure također (između ostalog) ulaže u sljedeće:

Associated British Ports (21 luka u Velikoj Britaniji, četvrtina ukupnog britanskog morskog prometa)

Bruce Power (Kanada, najveća aktivna nuklearna elektrana u svijetu)

Caruna (najveći finski elektroenergetski distributer)

Detroit River Tunnel (riječni tunel koji povezuje Detroit, Michigan and Windsor u pokrajini Ontario)

3 velike bolnice u pokrajini Ontario

OMERS također direktno ulaže u privatna poduzeća. Jedno od takvih poduzeća je Husky Injection Molding Systems, vodeće svjetsko poduzeće u tom sektoru te bivše radno mjesto mojega oca više od 25 godina. Zanimljivo je da je Husky oduvijek bilo poduzeće bez sindikata, unatoč činjenici da je sindikat suvlasnik.

Multinacionalni konglomerati, tehnološke tvrtke, nuklearne elektrane, supermarketi, bolnice, tvornice bez sindikata, čak i banke – svi su u vlasništvu sindikalnog „megakapitala“. Mora da se Marx i Lenjin okreću u svojim grobovima dok njihovi suvremeni poklonici padaju ničice i naručuju još jednu rundu pića. Sviđalo se to nekome ili ne, OMERS i CalPERS pokazuju da sindikati mogu doprinijeti ekonomskom rastu, ali samo ako se odreknu mentalnih obrazaca koji blokiraju ideje velikog kapitala i tržišnih sila. Kada se sve uzme u obzir, sindikalno vodstvo odgovorno je za osiguravanje maksimalnih dugoročnih beneficija za svoje članove, a to je moguće samo ako objeručke prihvatimo dinamičnost, rast – i kapital.

moj članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

Pametni će vođe sindikata brzo shvatiti da se Hrvatska treba usredotočiti na uspješne ekonomske modele i prepustiti drugima poput Grčke, Venezuele i Zimbabvea eksperimentiranje s marginalnim ekonomskim teorijama. Za ovakvu izmjenu prioriteta potrebno je vodstvo, a naši političari nisu se pokazali kao izgledni kandidati. Možda je vrijeme da nova vrsta sindikalnog vodstva preuzme stvar u svoje ruke? ©Banka.hr

03/07/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 30.06, 2015) Kaže se da samo budala uči iz svojih pogrešaka; mudar čovjek uči iz tuđih. Grci su mnogo toga uzeli od Nijemaca – njihov novac, njihove turiste i njihovo strpljenje – ali zaboravili su uzeti njihovu mudrost. Ovaj se citat pripisuje Ottu von Bismarcku, velikom pruskom državniku koji je niz malih i neorganiziranih država pretvorio u moćnu Njemačku. Mnogi ga povjesničari smatraju majstorom diplomacije te kompleksne politike na domaćem terenu. Otto von Bismarck svoju je ostavštinu gradio 30 godina.

S druge strane, povijest će grčkog premijera Alexisa Tsiprasavjerojatno zapamtiti kao vrsnog lažljivca, lopova i prevaranta. U diplomatskom smislu, on je antidržavnik, odnosno obični neodgovorni lakrdijaš. Lagao je svojim biračima, prevario je svoje vjerovnike i mazao oči partnerima iz Europske unije. Bez obzira na ishod grčkog referenduma, Tsipras je u manje od godinu dana provedenih na vlasti nepopravljivo oštetio svoju državu.

Hrvatska bi se trebala zahvaliti Bogu na Tsiprasu. Desetljećima neuspješno tražimo treći put do ekonomskog blagostanja – put do vrha koji ne uključuje žrtvu, odgovornost i mukotrpan rad. Tsipras nam je pokazao da treća opcija ne postoji. Naše se opcije drastično razlikuju: možemo pratiti Grčku na putu do samouništenja ili možemo obratiti pažnju na Slovačku – i njezine reforme. Grčka možda puni novinske stupce, ali Slovačka dobiva ulagače, rast i prosperitet. Slovaci su poput nas, država je otprilike iste veličine, jednako su povezani s Katoličkom Crkvom i imamo zajedničku komunističku prošlost – međutim, oni ne dijele naš pesimizam i gubitak vjere u budućnost. Desetljećima smo ih neopravdano gledali svisoka i smatrali ih ružnijim i siromašnijim rođacima. Međutim, Slovačka cvate, a Hrvatska vene. U slučaju Hrvatske, vrijeme je da počnemo učiti iz tuđih pogrešaka, ali i vlastitih, jer je vremena sve manje. ©Večernji List d.o.o.

moji članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

Borba Protiv Korupcije Prica Bez Kraja (čitave emisija)

01/07/15

Emisija: Otvoreno (HRT4), 30.6.2015 (50:13)

Prema indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala za 2014. godinu Hrvatska je na ljestvici od 175 zemalja zauzela 61. mjesto. Antikorupcijska politika u Hrvatskoj pokazuje male i nedovoljne pomake. Koliko je korupcija zaista rasprostranjena u Hrvatskoj? Gdje je najviše ima? Zašto nismo uspješni u borbi protiv korupcije? Što treba poduzeti?

“Sa pozicije Transparency Internationala Hrvatske (TIH) borba protiv korupcije je nešto što okupira Hrvatske građane. TIH je prvenstveno za prevenciju korupcije. Trebamo konačno početi poštenije živjeti. Korupcije ima svugdje, kao društvo smo klizili proteklih 25 godina prema tome, visokopozicionirani političari su samo više pred očima javnosti. Tko je ogrezao u korupciju ne može se baviti javnim poslom. Ne treba doći na tulum kad su već svi pijani nego na početak kad su svi trijezni – tako je i s borbom protiv korupcije,” rekla je Davorka Budimir, predsjednica Transparency International Hrvatska.

“Političke stranke su vrlo odgovorne za kadroviranje na svim razinama vlasti. Kad se biraju kadrovi za funkcije ne vodi se računa koga se bira. Također bi postavljeni trebali imati svoj integritet – ako su pogriješili da se povuku. Političari ne bi smijeli podcijenjivati hrvatske građane. Od njih očekujemo da rade i da nam bude bolje, a građani žele da mogu živjeti od svojeg rada. Tu stranke imaju veliku odgovornost,” rekla je Budimir te je dodala da se lideri velikih stranaka mijenjaju.

“Korupcija je globalni problem. U demokracijama koje su znatno razvijenije i koje imaju znatno istančaniju precepciju također ima korupcije. Eto primjera švedske ministrice koja je kupila na karticu čarape jer su joj trebale. Odmah po povratku u zemlju je prijavila da je to kupila i nadoknadila trošak, no morala je dati ostavku. A naš ministar pravosuđa objašnjava kako se prijaviti da bi bio primljen,” rekao je Frane Matušić, predsjednk Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije Hrvatskog sabora (HDZ).

“HDZ je oporbena stranka, slučajevi koji su otvoreni vodi DORH i ne bih o tome. Iz vašeg priloga vidi se da korupcije ima u cijelom nizu stranaka, dodao je. Spomenuo je i slučaj privatizacije Croatia Osiguranja za koji tvrdi da ima dovoljno materijala za istražiti slučaj. A onda Vlada kaže nismo privatizirali po ovom zakonu nego po nekom starom. Ali istina je da nema političke volje da se istraži,” rekao je Matušić.

moji članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

“Korupcija je društveni probem i okupira građane. Sutra je šest godina od odstupanja Ive Sanadera sa čela Vlade i HDZ-a, a vodio je najveću korupcijsku hobotnicu u Hrvatskoj. Nitko ne može reći da netko tko sjedi do tebe kako nije počinio kazneno djelo. Podržavam svaku istragu protiv svakoga. Drago mi je kad su mi kolege oslobođene. Ali svi moraju počistiti u svojem dvorištu,” rekao je saborski zastupnik Peđa Grbin(SDP).

Odgovorio je Matušiću oko privatizacije CO i branio način na koji je to Vlada provela.

Situacija u Hrvatskoj je bolja nego percepcija. Malo je zemalja uzelo taj korak. Imali smo dosta niske startne pozicije. Kad uspoređujem s drugim državama – ocjena od 1 do 5 je da smo sad na 2,5, a bili smo na 1,5. Korupcija ima i u zapadnom svijetu. Ljudska narav je da imate lopova iza sebe. Problemi isplivaju pa ih na Zapadu riješe. Mi već 70 godina ne rješavamo probleme. Sad već rješavamo i u dvije velike stranke, samo to malo moramo ubrzati, rekao je Milan Račić, kolumnist Večernjeg lista, koje se prije povratka u Hrvatsku bavio poslovanjem u Kanadi, SAD-u i Njemačkoj.

Kod nas se često kaže: riba se čisti od glave, ne od repa. Ma treba čistiti s obje strane, slikovito je objasnio Račić borbu protiv korupcije.

Hrvatska može poći stopama Grčke ili Slovačke: nema čarobne treće opcije

30/06/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 30.6. 2015) Kaže se da samo budala uči iz svojih pogrešaka; mudar čovjek uči iz tuđih. Grci su mnogo toga uzeli od Nijemaca – njihov novac, njihove turiste i njihovo strpljenje – ali zaboravili su uzeti njihovu mudrost. Ovaj se citat pripisuje Ottu von Bismarcku, velikom pruskom državniku koji je niz malih i neorganiziranih država pretvorio u moćnu Njemačku. Mnogi ga povjesničari smatraju majstorom diplomacije te kompleksne politike na domaćem terenu. Otto von Bismarck svoju je ostavštinu gradio 30 godina.

When fools govern … Maybe the technology companies can go back to doing all transactions in cash, like in the good old days …

moj članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ

Treba nam još barem 19 matura da maturu položi – vlada

29/06/15

(Milan A. Račić, Večernji List – 29.Lipanj, 2015) Polaganje mature trebalo bi biti dosadno. Bez obzira radi li se o A-level ispitima u Velikoj Britaniji ili njemačkom Abituru, učenici polažu ispite koji se ocjenjuju, a zatim svi idu na odmor. Međutim, u Hrvatskoj ništa nije jednostavno. Ovdje se srednjoškolski završni ispit pretvara u godišnji festival blamaža Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Ispitna se pitanja svake godine kradu, gube, prodaju i distribuiraju, a ljudi se svake godine iznova tome čude.

Mnogi s pravom ovih dana kritiziraju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, ali u ovoj već viđenoj priči postoji i nešto pozitivno. Naravno, ovi propusti ukazuju na problem unutar Ministarstva, ali barem su prisiljeni vrlo javno i nepristrano demonstrirati svoju sposobnost (ili nesposobnost) iz godine u godinu. Možemo reći da se radi o maturi za samo Ministarstvo. Bez obzira na to što Ministarstvo bez obzira na aktualnu garnituru obično uvjerljivo pada na ispitu, barem dobivamo godišnji uvid u njihov rad.

Što mislite, kakve bi bile ocjene Ministarstva vanjskih i europskih poslova, zdravlja, gospodarstva, poduzetništva i obrta te poljoprivrede kada bismo im svake godine na sličan način procjenjivali kvalitetu rada?

Uzmimo u obzir propuste za koje smo čuli u proteklih nekoliko mjeseci: mirovinski fond isplatio je 6.5 milijuna kuna preminulima. Ministarstvo poljoprivrede u posljednjih je 10 godina uložilo preko 50 milijardi kuna u poticaje a naša poljoprivreda je i dalje nekonkurentna.

Ne moramo čak ni tražiti velike propuste na nacionalnoj razini, pogledajte samo svoju lokalnu upravu. Ako živite u Zadru, svratite u ured HZZO-a i vidjet ćete tisuće dokumenata koji u hrpama leže na podu. Dok čekate u redu, iz hrpe dokumenata možete izvući nalaze susjede Ive i čitati o njezinim spontanim pobačajima ili možete čitati o problemima s debelim crijevom koji muče Krešu, vašeg kolegu s posla. Prije nego što nastavimo dalje, vratimo se nakratko u 19. stoljeće, kada je doktor Ignaz Semmelweis otkrio vezu između pranja ruku i zaraze. Primijetio je da studenti medicine nakon seciranja leševa pregledavaju žene na porodiljnom odjelu bez pranja ruku. Njihove nesretne pacijentice imale su tri puta veće šanse za smrt od infekcije od ostalih. Međutim, u 2015. godini u hrvatskim zdravstvenim ustanovama uopće nije neuobičajeno vidjeti medicinsko osoblje bez rukavica ili u istim rukavicama tijekom cijelog dana – dok vam vade krv. Uzmemo li ovakve propuste u obzir, pad ispita na maturi djeluje poprilično bezazleno.

Prašina koja se podigla oko načina na koji se provodi matura zapravo je nacionalni blagoslov. Imamo priliku procijeniti uspješnost ministarstva u izvršavanju svoje osnovne zadaće. Da barem postoje slični ispiti za ostalih 19 ministarstava. Nepristrana procjena jedini je način prepoznavanja izvrsnosti, odnosno potpune nestručnosti – od razine čitavog ministarstva do individualne razine. Međutim, nijedna hrvatska Vlada nije pristala razviti takve sistemske i sistematske procjene. Aktualna je Vlada potrošila 3 i pol godine svojega mandata na izbjegavanje suočavanja s problemom efikasnosti, a prošli je tjedan najavljeno da će „napraviti reda“ uvođenjem sustava nagrada i kazni za 260 tisuća zaposlenih u javnom sektoru. Međutim, sudeći po izjavi ministra Grčića, nemamo se čemu nadati: ”Kako će taj model u konačnici izgledati, o tom potom. Dakle, tek radimo na tom pitanju”.

To nije samo problem Vlade. Nemamo razvijenu kulturu težnje za izvrsnošću. Pogledajte bilo koje parkiralište i obratite pozornost na neuredno parkirane automobile. Promatrajte par minuta što se događa i izbrojite koliko je puta netko vratima lupio susjedni automobil izlazeći ili ulazeći u vlastiti. Rado govorimo o „hrvatskoj kvaliteti“, ali naš zanos kada govorimo o superiornoj kvaliteti naših poljoprivrednih i drugih proizvoda ili ljudi jednostavno nema pokrića. Ako smo doista najbolji, zašto naši proizvodi ili biznismeni nisu popularniji u svijetu? To je zavjera, kažete? Molim vas, svijet uopće ne zanimaju Hrvatska i njezini kompleksi. Naša nesposobnost je naš izbor. Premalo pazimo na održavanje izvrsnosti, a previše na hrvatsko sveto trojstvo: automobile, mobilne telefone i sunčane naočale. Istina, popravljamo se, ali i dalje smo daleko iza vodećih zemalja poput Njemačke, Japana i SAD-a. Nema šarma u lošoj izvedbi a još manje zarade – vrijeme je za težnju za izvrsnošću.

Sad bi bilo dosta

15/06/15

(Milan A. Račić, Večernji List, 15.6.2015) ˝Dobro planiranje i priprema sprečavaju loše rezultate“ – ovo je vojna krilatica koju koriste američki marinci i vojska Velike Britanije (˝Proper Planning and Preparation Prevents Piss Poor Performance˝). Takvo što se u hrvatskoj politici ne čuje, ali se vidi u rezultatima.

Moj stav prema TTIP-u jasno je definiran – ne samo na stranicama Večernjeg lista, nego i na portalu Banka.hr, u emisijama „Otvoreno“ te „Pressing“ TV kanala N1 i drugdje. TTIP nedvojbeno hrvatskim poduzećima i zaposlenicima pruža priliku da konkuriraju na najbogatijem, najotvorenijem i najrazvijenijem tržištu u svijetu. Također mogu reći da je većina argumenata protiv TTIP-a neutemeljena i da se više radi o histeriji nego objektivnim kritikama.

Međutim, jedan argument protiv TTIP-a u kontekstu Hrvatske ima smisla: ako je bivši premijer Sanader prodao naše interese za 10 milijuna eura, a aktualna Vlada gura više od 80% svojih zakona kroz hitne procedure, kako možemo vjerovati da će ti isti ljudi tijekom pregovora štititi naše interese?

Ova kritika jest racionalna, ali ona više pokazuje da Hrvatska ima krizu vodstva nego krizu vjere u slobodno tržište.

Naši vođe naumili su produžiti tu krizu. Jesu li uopće proveli analizu utjecaja TTIP-a? Čini se da Vlada ne može odlučiti kakav odgovor ponuditi na ovo jednostavno pitanje.

Nemoguće je provesti analizu – naše ministarstvo vanjskih poslova koje vodi pregovore već mjesecima tvrdi da je neodgovorno, pa i nemoguće, provesti analizu utjecaja TTIP-a prije potpisivanja Sporazuma. Zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova ponovio je ovo u TV emisiji „Otvoreno“: „Mi trenutno imamo samo 10 europskih država koje su napravile analize i vrlo je teško napraviti jednu vjerodostojnu i pouzdanu analizu kada još uvijek ne znate koja su rješenja“… (Otvoreno 01.06.2015, 9:44 – 9:54).

Radimo na tome – Zamjenik ministrice promijenio je mišljenje 35 minuta kasnije,nakon što sam mu uputio kritiku zbogneprovođenja analize unatoč činjenici da jeto učinilo 10 ozbiljnih država Europske unije. Njegova završna izjava bila je: „Hoćemo, mi hoćemo napraviti analizu, rekao sam da smo već u razgovorima s određenim institucijama u Hrvatskoj koje bi to mogle napraviti,prema tome, ide se u tom smjeru“… (Otvoreno 01.06.2015, 44:05 – 44:12).

Nitko nema preciznu analizu, ali imamo okvirnu – Osam dana kasnije premijer Milanović izjavljuje: „Preciznu analizu nemamo, kao što je nema nitko. Ali okvirnu da“ (Večernji List 10.06.2015).

Analiza se provodi i rezultati će biti spremni u rujnu – Tri dana kasnije zamjenica premijera Vesna Pusić u emisiji Javna Stvar izjavljuje da „[Vlada] upravo pravi analizu učinka takvog sporazuma“, a na pitanje tko provodi analizu odgovara: „stručna institucija izvan državne uprave“. Nije htjela imenovati instituciju koja provodi analizu i nije znala kada će rezultati biti spremni. Na inzistiranje novinara otkrila je da će rezultati biti objavljeni do kraja rujna (Javna stvar 12.06.2015, 8:26-12:27).

Tko od njih laže?

Intervju s Vesnom Pusić vrijedi pogledati – obratite pažnju na govor tijela i sami donesite zaključak. Ja znam kakav sam dojam dobio: Vlada ne provodi analizu i ne zna tko će je provesti. To znači da se prilici kakva se dobiva jednom u stotinu godina pristupa nepromišljeno. Mogli su reći i da u Europskoj uniji ima još 18 zemalja koje nisu provele analizu. Umjesto da nam iskreno kažu da nisu proveli analizu, ali namjeravaju to učiniti ILI da nam objasne zašto smatraju da je mudrije preskočiti analizu (ukoliko je to uopće moguće objasniti), dobili smo dva tjedna izgovora.

(moji članci: VL, Banka.hr, Index.hr, WSJ)

Kome treba trojanski konj kada nas zastupaju ovakvi političari?

Još uvijek vjerujemo da se dogovori sklapaju u četiri oka, da naš diktator malo porazgovara s drugim diktatorom, kao što su to činili Tito i Saddam Hussein te brojni drugi. Međutim, moderna politička pozornica, baš kao i poslovna, zahtijeva više. Morate temeljito sve istražiti i dobro se pripremiti ili ćete ispasti budala. Problem je u tome što više volimo „brzo i jednostavno“ nego „temeljito, dugo i mukotrpno“.

Činjenica je da nas „Pipl mast trast as“ stil vodstva nije dovelo daleko u svijetu, a svijet neće čekati dok promijenimo strategiju. Međutim, naše Vlade redom biraju dobro utabanu stazu na štetu naše države, naše ekonomije, a što je najgore – i na štetu naše vjere u političko vodstvo. Vrijeme je za promjenu. ©Večernji List d.o.o.

video, Otvoreno. 45:21min

Konzultant Milan Račić smatra pak da su to najozbiljniji i najvidljiviji pregovori u povijesti čovječanstva.Od početka je EP dao mandat Komisiji za pregovore i možete naći pozicije EU-a na internetu. Godinu dana ranije postignut je ugovor SAD- Kanada, a pregovori su bili manje transparentni. Ne možete imati ozbiljne pregovore s 800 milijuna ljudi. Morate imati pregovarače koji se međusobno tuku. Kad bi pregovarali senatori i europarlamentarci bio bi to cirkus, dodao je.

(Milan Račić, Banka.hr, 14.4.2015) Davno sam napisao esej o odluci Suda pravde Europske zajednice (sada unije) vezanoj za avijacijske odnose tadašnje Europske zajednice s drugim državama (Opinion 1/94 of the European Court of Justice and Its Implications for European External Aviation Relations, 1995., koji je objavljen u XX-II Annals of Air & Space Law). Slučaj je potaknut pitanjem tko je imao zakonsko pravo pregovaranja oko dogovora u vezi slobodnog zračnog prometa između SAD-a i zemalja Europske zajednice – Europska komisija ili države članice? (…)

(Milan A. Račić, Večernji List – 18.Svibanj, 2015) ● “Amerikanci će nas uništiti… Malena zemlja ne može se mjeriti s divom poput SAD-a… Žele otvoreno tržište samo da preuzmu naše resurse.“

Ne radi se o stavovima Hrvata, nego o izjavama Kanađana prije potpisivanja kanadsko-američkog Sporazuma o slobodnoj trgovini iz 1988. godine (FTA). Sporazum je podijelio Kanađane do te mjere da je odluka o potpisivanju donesena na izborima. Tadašnja vladajuća Konzervativna stranka ratificirala je FTA, dok su Liberalna stranka i Nova demokratska stranka glasale za poništavanje. Na izbore je izašlo 75.3% glasača, a konzervativci su osvojili 43% glasova i osigurali većinu u Parlamentu. FTA je preživio. (…)

Milan Račić novi je član kolumnističkog tima Večernjeg lista

14/06/15

Milan Račić novi je član kolumnističkog tima Večernjeg lista. Glavni izvršni direktor tvrtke Indium d.o.o., specijalizirane za strateško poslovno savjetovanje, dosad je objavljivao tekstove u Wall Street Journalu i na portalu Banka.hr, a u Večernjaku će od sutra svaki drugi ponedjeljak izlaziti njegova kolumna pod nazivom Hrabro naprijed.

– Glavne teme mojih članaka bit će vodstvo, strategija i upravljanje promjenama – u biti, kako da pobijedimo – najavljuje Račić.

Račić je u Kanadi završio tri fakulteta – diplomirao je ekonomiju na Sveučilištu u Torontu i pravo na Sveučilištu u Manitobi te je magistrirao međunarodno pravo na Sveučilištu McGill. Prije mjesta direktora Indiuma radio je na višim izvršnim pozicijama u tvrtkama iz SAD-a, Kanade i Njemačke. Vodio je pregovore za preko 2 milijarde dolara poslovnih ugovora za Fairchild Dornier (SAD i Njemačka) i Bombardier Aerospace (Kanada), radio je nadzor portfelja operativnog leasinga vrijedan 700 milijuna dolara, a kao partner strukturirao je 100 milijuna eura vrijedan private equity fond za nekretnine.

Bio je predsjednik i izvršni direktor LoadFactor Consulting Groupa te LoadFactor Equity Groupa iz Washingtona, a obavljao je i funkciju potpredsjednika i pomoćnog glavnog pravnog savjetnika u tvrtki Fairchild Dornier Corporation u Washingtonu, San Antoniju i Münchenu.

Milan Račić dobitnik je Nagrade za poduzetnika godine koju mu je 2004. godine dodijelila Hrvatsko-kanadska gospodarska komora. Član je odvjetničkih komora u New Yorku i Massachusettsu.

Mržnja i Histerija: Kako je TTIP spojio nesvakidašnje saveznike

11/06/15

Davno sam napisao esej o odluci Suda pravde Europske zajednice (sada unije) vezanoj za avijacijske odnose tadašnje Europske zajednice s drugim državama (Opinion 1/94 of the European Court of Justice and Its Implications for European External Aviation Relations, 1995., koji je objavljen u XX-II Annals of Air & Space Law). Slučaj je potaknut pitanjem tko je imao zakonsko pravo pregovaranja oko dogovora u vezi slobodnog zračnog prometa između SAD-a i zemalja Europske zajednice – Europska komisija ili države članice?

Europska komisija bila je svjesna da budućnost zračnog prometa leži u slobodnijem prometu i brojne su se države članice složile. Austrija, Belgija, Danska, Finska, Luksemburg i Švedska već su otprije pregovarale o opcijama otvaranja zračnog prometa s SAD-om, baš kao i Švicarska, Island i Norveška, koje čak nisu bile ni države članice. Međutim, Europska komisija tvrdila je da je ona nadležna za takve pregovore i željela je spriječiti države članice da nastave s individualnim pregovorima: to bi, naime, oslabilo status Europske zajednice kao mlade, ali ujedinjene zajednice. Sud je presudio u korist država članica i odlučeno je da sve države članice mogu nastaviti s individualnim pregovorima sve dok su pregovori u skladu s postojećim pravnim okvirima Europske zajednice.

Zašto nam je onda u 2015. važna presuda iz 1994., kada smo još bili u ratu i 19 godina udaljeni od stupanja u Europsku uniju? Jer je često uputno, ako ne i poprilično ironično, baciti oko na prošlost kako bismo bolje procijenili budućnost.

Neočekivani saveznici

Danas tradicionalno najglasniji “branitelji” Europske unije – koji su na integracijskoj politici Europske unije izgradili političke karijere i carstva od nevladinih organizacija, osobito u društvenoj domeni – odjednom traže ponovno uspostavljanje individualnih prava odlučivanja za države članice o pitanju odbijanja ili prihvaćanja Transatlantskog trgovinsko-investicijskog partnerstva (TTIP). Nekada davno su ovi isti ljudi i grupe šetali kroz birokratske hodnike u Bruxellesu i zahtijevali integraciju u mnogo većoj mjeri od one koju je ikada demokratski odobrio Europski parlament ili bilo koja država članica. Međutim, danas pokušavaju iščupati TTIP iz ruku Europske komisije i ponovno ga dobaciti na glasanje pojedinačnim državama članicama – iako je 28 demokratski odabranih Vlada Europske unije to pregovaračko pravo dodijelilo Europskoj komisiji. Bez obzira na to što će vam reći protivnici TTIP-a, ne radi se o demokratskom jazu unutar Europske unije, već o shizofrenom jazu kredibiliteta među protivnicima TTIP-a.

Zašto su, molim vas, svi ti pojedinci i grupe, koji su tako dugo tvrdili da su domoljublje i nacionalnosti stvar prošlosti ili čak problematične točke, odjednom postali takvi glasni podržavatelji nacionalnih pitanja? Je li se Europska unija promijenila? Države članice? Nacionalisti? Ne. Jesu li se promijenili tzv. intelektualci i nevladine organizacije? Malo vjerojatno. Što se onda promijenilo?

Promijenio se neprijatelj. Neprijatelj je nekada bio nacionalni identitet te povijesne kulturne vrijednosti koje su ga oslikavale. Naravno, to i dalje jest i uvijek će ostati jedan od neprijatelja, ali to više nije glavni neprijatelj – to poželjno mjesto sada je rezervirano za kapitalizam i SAD. Kada se uspostave borbene linije, čak i ekstremni nacionalisti postaju dobrodošli, iako čudni saveznici.

Da, prijatelji moji, uistinu se nalazimo usred nevjerojatnog povijesnog događaja u Europi, ali i u SAD-u – dolazi do ujedinjenja ciljeva radikalno lijevih, čak i marksističkih grupa te ciljeva radikalno desnih, inzularnih ekstremnih nacionalista. I jedno i drugo su rubne skupine, ali imaju vrlo glasne megafone te i jedni i drugi tvrde da zastupaju interese “naroda”.

Čega se točno boje ovi nesvakidašnji saveznici?

Korporativni zlikovac

Kao i svakom drugom međunarodnom sporazumu, TTIP-u je potreban mehanizam za rješavanje sporova – bez toga je TTIP beskoristan. ISDS (Investor-State Dispute Settlement – Zaštita ulaganja i rješavanje sporova između investitora i država) omogućava određenom ulagaču pokretanje spora direktno protiv države u kojoj se njegov projekt nalazi, bez potreba za intervencijom Vlade zemlje iz koje je ulagač. ISDS osmišljen je kao mehanizam koji sprječava gubljenje vremena i novca na birokratske komplikacije. Takvi mehanizmi koriste se već desetljećima i već postoji 1400 takvih sporazuma u Europskoj uniji. I ne samo to – većina država diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, potiče arbitražu kao metodu rješavanja svih vrsta sporova – od obiteljskih do korporativnih – kako bi se pravda postizala što prije, kako bi se potaknulo očuvanje postojećih odnosa te kako bi se rasteretio pravni sustav. Svi su nam ovi problemi u Hrvatskoj i predobro poznati.

Zašto se onda protivnici TTIP-a tako žestoko protive već dobro poznatom i sveprisutnom mehanizmu za rješavanje sporova? To nikoga nije smetalo prošle godine kada se odlučivalo o sudbini Sporazuma o slobodnoj trgovini Kanade i Europske unije (CETA). To nikoga nije smetalo niti u tisućama drugih sporazuma koji se koriste istim mehanizmom. ISDS nije stvarni problem, vidite, već slobodna tržišna ekonomija i SAD. A-ha! Dakle, prethodno spomenuti nesvakidašnji saveznici koriste se drastičnim metodama kako bi u javnosti iskrivili kontekst i činjenice o slučajevima gdje se primjenjivao ISDS, kao i detalje o samoj proceduri. Pomno biraju slučajeve u kojima barem djelić okolnosti može te velike međunarodne neprijatelje – korporacije i SAD – prikazati kao krvožedne vampire kakvi su im potrebni.

Zašto ne bismo provjerili činjenice?

Uzmimo slučaj iz Bangladeša, pomiješajmo ga sa slučajem iz Zimbabwea, a zatim ubacimo u kotao i jedan iz Kanade. Tko će uostalom provjeravati naše navode, ili se pozabaviti detaljima poput pitanja koji su od ovih sporova proizašli iz bilateralnih ugovora ili multilateralnih sporazuma… bla, bla, bla… sve su to ionako samo detalji! Hej, zašto ne bismo citirali slučajeve iz Venezuele, Ekvadora i Argentine (njih ima puno) gdje su te zle multinacionalne korporacije zahtijevale naknade teške stotine milijuna dolara – čekajte, hajdemo to pretvoriti u milijarde jer zvuči dramatičnije – ali ups! Zaboravit ćemo spomenuti kontekst u te tri zemlje. Sve su one nedavno nacionalizirale određene grane industrije, osobito naftnu i plinsku, gdje ima mnogo investicija. U prijevodu: Vlada je ukrala imovinu poduzeća. Tko god je preživio odvratnost komunističke nacionalizacije mora biti svjestan ovog skrivenog konteksta.

Gotovo nikada nećete dobiti cjelovite činjenice vezane za slučajeve iz kojih se konstruiraju primjeri. Recimo, što se u konačnici dogodilo ili kakvi su zapravo bili iznosi naknada. Ove skupine ne vole činjenice jer činjenice uglavnom pokazuju da ISDS nije čudovište, nego dobar i pošten mehanizam rješavanja sporova. Zapravo je jedini racionalan način procjene učinkovitosti ISDS-a temeljita analiza njegovih efekata. Najbolji alat za takvu analizu jest NAFTA ili Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini koji su 1994. godine potpisale Kanada, Sjedinjene Američke Države i Meksiko. NAFTA je indikativna jer se radi o 21 godini dobro dokumentiranih činjenica o funkcioniranju ISDS-a. Što nam onda činjenice kojima raspolažemo govore o ISDS-u?

U 21 godini bilo je 80 sporova
Korporacije su dobile 12 od 80 slučajeva, što znači da su korporacije dobile 15%, a izgubile 85% slučajeva
Korporacije su tražile odštetu ukupne vrijednosti 39 milijardi američkih dolara, a dobile su 374 milijuna: manje od 1 posto
Ukupan iznos isplaćene naknade iznosi manje od vrijednosti tri sata trgovine između ove tri zemlje tijekom 21 godine (ukupno 184.000 sati međusobnog trgovanja)

Kako god odlučite gledati na to, ukupni troškovi ovih sporova su beznačajno niski u usporedbi s koristima koje potpisnice imaju od Sporazuma. Ali to vam neće reći jer im zapravo nije stalo do TTIP-a. Stalo im je do suzbijanja kapitalizma i utjecaja SAD-a. Neću ulaziti u detalje ostalih logičkih pogrešaka u argumentima protiv TTIP-a jer nema smisla da ponavljam već rečeno, ali više o tome možete pročitati u mojem članku objavljenom u Večernjem listu: Hrvatska obitelj bit će bogatija za 4120 kuna.

Dobri temelji

Svatko ima pravo mrziti ekonomski sustav ove ili one zemlje, ali mržnja nikada nije solidan temelj za izgradnju bolje budućnosti. Mržnja izjeda dobre procjene, zdrav razum i osnovnu ljudskost. Te su odlike važne u međunarodnim odnosima, ali i u životu općenito.

Europski parlament odlučit će o sudbini TTIP-a u srijedu, 10. lipnja. Postoje naznake da će socijalisti i demokrati odustati od sporazuma s Europskom pučkom strankom (EPP) prema kojem bi trebali podržati Sporazum, osim ako se ne odustane od ISDS-a kao temeljne sastavnice Sporazuma. U tom slučaju, glasanje će vjerojatno biti odgođeno. Ako se bude ustrajalo na isključivanju ISDS-a iz Sporazuma, Amerikanci vjerojatno neće pristati na Sporazum. Žalosno je da bi histerija oko sustava rješavanja sporova koji košta 3/184.000, odnosno 0,002 posto od ukupne vrijednosti takvog trgovinskog sporazuma naposljetku mogla ubiti TTIP, nešto što je posrnuloj ekonomiji Europske unije prijeko potrebno. Međutim, kao što sam spomenuo, mržnja i histerija spajaju čudne saveznike i dobivaju pozornost medija.

Inače, jeste li možda primijetili što se događalo s druge strane Atlantskog oceana dok su Kanada, SAD i Meksiko potpisivali NAFTA-u 1994. godine? Devet malenih nezavisnih europskih država (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Luksemburg i Švedska plus Švicarska, Island i Norveška) napredovale su prema potpisivanju sporazuma o slobodnom zračnom prometu s SAD-om – i ne samo to, nego su odredile svoje prioritete mnogo brže nego Europska komisija i veće države članice?

Ove države nisu stremile k navedenom cilju jer su bile male i nerazvijene, ili zato što su se bojale nečega. Ove države odredile su slobodnu trgovinu kao prioritet jer su bile svjesne da kao malene države moraju biti brže, pametnije i hrabrije od divova s kojim konkuriraju kako bi napredovale.

Kada se radi o razvoju i prosperitetu, moć rasuđivanja je obično najvažnija.

TTIP: GOZBA ili BORBA?

01/06/15

TTIP – Gozba ili Borba? from Milan Račić

TTIP – velika prilika ili šteta za Hrvatsku?

01/06/15

Emisija: Otvoreno (HRT), 1.6.2015

Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) je zapravo američko-europski sporazum o slobodnoj trgovini. Koliko znamo o TTIP-u, što donosi Hrvatskoj i njezinim građanima? Je li riječ o velikoj prilici ili šteti za Hrvatsku?

Bila je to tema HRT-ove emisije ‘Otvoreno’, u kojoj su gostovali Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih poslova, Luka Resanović, predstavnik inicijative Zaustavimo TTIP, Milan Račić, poslovni konzultant i europarlamentarka Dubravka Šuica.

Luka Resanović zamjera što pregovori nisu transparentni kao što je to obećano. Javnost mora biti uključena u ovako širokom sporazumu, radi se o hrani i radničkim pravima, europski sustav je pod prijetnjom, istaknuo je.

Proizvodi koji nisu u skladu s pravilima EU-a neće nam doći na tržište, ustvrdio je Joško Klisović. TTIP je partnerstvo u korist građana – manje cijene, više radnih mjesta – tvrtke traže jednostavniju regulativu, države traže novi zamašnjak, svi dobivamo ako ga pravilno pregovaramo. Postavljamo strandard pregovorima baš s TTIP-om, poručuje Klisović.

Dubravka Šuica tvrdi da su parlamentarci prilično informirani i da za to postoje termini u ‘sigurnoj sobi’.Bitno je da su odbori dali mandat EK za pregovore, ali i sve države. Šteta je da ova tema u RH nema većeg odjeka i da Vlada nije iskoristila šansu da bolje informira građane, kaže ona.

link: Otvoreno (HRT) 1.6.2015 45:21min