Davno sam napisao esej o odluci Suda pravde Europske zajednice (sada unije) vezanoj za avijacijske odnose tadašnje Europske zajednice s drugim državama (Opinion 1/94 of the European Court of Justice and Its Implications for European External Aviation Relations, 1995., koji je objavljen u XX-II Annals of Air & Space Law). Slučaj je potaknut pitanjem tko je imao zakonsko pravo pregovaranja oko dogovora u vezi slobodnog zračnog prometa između SAD-a i zemalja Europske zajednice – Europska komisija ili države članice?
Europska komisija bila je svjesna da budućnost zračnog prometa leži u slobodnijem prometu i brojne su se države članice složile. Austrija, Belgija, Danska, Finska, Luksemburg i Švedska već su otprije pregovarale o opcijama otvaranja zračnog prometa s SAD-om, baš kao i Švicarska, Island i Norveška, koje čak nisu bile ni države članice. Međutim, Europska komisija tvrdila je da je ona nadležna za takve pregovore i željela je spriječiti države članice da nastave s individualnim pregovorima: to bi, naime, oslabilo status Europske zajednice kao mlade, ali ujedinjene zajednice. Sud je presudio u korist država članica i odlučeno je da sve države članice mogu nastaviti s individualnim pregovorima sve dok su pregovori u skladu s postojećim pravnim okvirima Europske zajednice.
Zašto nam je onda u 2015. važna presuda iz 1994., kada smo još bili u ratu i 19 godina udaljeni od stupanja u Europsku uniju? Jer je često uputno, ako ne i poprilično ironično, baciti oko na prošlost kako bismo bolje procijenili budućnost.
Neočekivani saveznici
Danas tradicionalno najglasniji “branitelji” Europske unije – koji su na integracijskoj politici Europske unije izgradili političke karijere i carstva od nevladinih organizacija, osobito u društvenoj domeni – odjednom traže ponovno uspostavljanje individualnih prava odlučivanja za države članice o pitanju odbijanja ili prihvaćanja Transatlantskog trgovinsko-investicijskog partnerstva (TTIP). Nekada davno su ovi isti ljudi i grupe šetali kroz birokratske hodnike u Bruxellesu i zahtijevali integraciju u mnogo većoj mjeri od one koju je ikada demokratski odobrio Europski parlament ili bilo koja država članica. Međutim, danas pokušavaju iščupati TTIP iz ruku Europske komisije i ponovno ga dobaciti na glasanje pojedinačnim državama članicama – iako je 28 demokratski odabranih Vlada Europske unije to pregovaračko pravo dodijelilo Europskoj komisiji. Bez obzira na to što će vam reći protivnici TTIP-a, ne radi se o demokratskom jazu unutar Europske unije, već o shizofrenom jazu kredibiliteta među protivnicima TTIP-a.
Zašto su, molim vas, svi ti pojedinci i grupe, koji su tako dugo tvrdili da su domoljublje i nacionalnosti stvar prošlosti ili čak problematične točke, odjednom postali takvi glasni podržavatelji nacionalnih pitanja? Je li se Europska unija promijenila? Države članice? Nacionalisti? Ne. Jesu li se promijenili tzv. intelektualci i nevladine organizacije? Malo vjerojatno. Što se onda promijenilo?
Promijenio se neprijatelj. Neprijatelj je nekada bio nacionalni identitet te povijesne kulturne vrijednosti koje su ga oslikavale. Naravno, to i dalje jest i uvijek će ostati jedan od neprijatelja, ali to više nije glavni neprijatelj – to poželjno mjesto sada je rezervirano za kapitalizam i SAD. Kada se uspostave borbene linije, čak i ekstremni nacionalisti postaju dobrodošli, iako čudni saveznici.
Da, prijatelji moji, uistinu se nalazimo usred nevjerojatnog povijesnog događaja u Europi, ali i u SAD-u – dolazi do ujedinjenja ciljeva radikalno lijevih, čak i marksističkih grupa te ciljeva radikalno desnih, inzularnih ekstremnih nacionalista. I jedno i drugo su rubne skupine, ali imaju vrlo glasne megafone te i jedni i drugi tvrde da zastupaju interese “naroda”.
Čega se točno boje ovi nesvakidašnji saveznici?
Korporativni zlikovac
Kao i svakom drugom međunarodnom sporazumu, TTIP-u je potreban mehanizam za rješavanje sporova – bez toga je TTIP beskoristan. ISDS (Investor-State Dispute Settlement – Zaštita ulaganja i rješavanje sporova između investitora i država) omogućava određenom ulagaču pokretanje spora direktno protiv države u kojoj se njegov projekt nalazi, bez potreba za intervencijom Vlade zemlje iz koje je ulagač. ISDS osmišljen je kao mehanizam koji sprječava gubljenje vremena i novca na birokratske komplikacije. Takvi mehanizmi koriste se već desetljećima i već postoji 1400 takvih sporazuma u Europskoj uniji. I ne samo to – većina država diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, potiče arbitražu kao metodu rješavanja svih vrsta sporova – od obiteljskih do korporativnih – kako bi se pravda postizala što prije, kako bi se potaknulo očuvanje postojećih odnosa te kako bi se rasteretio pravni sustav. Svi su nam ovi problemi u Hrvatskoj i predobro poznati.
Zašto se onda protivnici TTIP-a tako žestoko protive već dobro poznatom i sveprisutnom mehanizmu za rješavanje sporova? To nikoga nije smetalo prošle godine kada se odlučivalo o sudbini Sporazuma o slobodnoj trgovini Kanade i Europske unije (CETA). To nikoga nije smetalo niti u tisućama drugih sporazuma koji se koriste istim mehanizmom. ISDS nije stvarni problem, vidite, već slobodna tržišna ekonomija i SAD. A-ha! Dakle, prethodno spomenuti nesvakidašnji saveznici koriste se drastičnim metodama kako bi u javnosti iskrivili kontekst i činjenice o slučajevima gdje se primjenjivao ISDS, kao i detalje o samoj proceduri. Pomno biraju slučajeve u kojima barem djelić okolnosti može te velike međunarodne neprijatelje – korporacije i SAD – prikazati kao krvožedne vampire kakvi su im potrebni.
Zašto ne bismo provjerili činjenice?
Uzmimo slučaj iz Bangladeša, pomiješajmo ga sa slučajem iz Zimbabwea, a zatim ubacimo u kotao i jedan iz Kanade. Tko će uostalom provjeravati naše navode, ili se pozabaviti detaljima poput pitanja koji su od ovih sporova proizašli iz bilateralnih ugovora ili multilateralnih sporazuma… bla, bla, bla… sve su to ionako samo detalji! Hej, zašto ne bismo citirali slučajeve iz Venezuele, Ekvadora i Argentine (njih ima puno) gdje su te zle multinacionalne korporacije zahtijevale naknade teške stotine milijuna dolara – čekajte, hajdemo to pretvoriti u milijarde jer zvuči dramatičnije – ali ups! Zaboravit ćemo spomenuti kontekst u te tri zemlje. Sve su one nedavno nacionalizirale određene grane industrije, osobito naftnu i plinsku, gdje ima mnogo investicija. U prijevodu: Vlada je ukrala imovinu poduzeća. Tko god je preživio odvratnost komunističke nacionalizacije mora biti svjestan ovog skrivenog konteksta.
Gotovo nikada nećete dobiti cjelovite činjenice vezane za slučajeve iz kojih se konstruiraju primjeri. Recimo, što se u konačnici dogodilo ili kakvi su zapravo bili iznosi naknada. Ove skupine ne vole činjenice jer činjenice uglavnom pokazuju da ISDS nije čudovište, nego dobar i pošten mehanizam rješavanja sporova. Zapravo je jedini racionalan način procjene učinkovitosti ISDS-a temeljita analiza njegovih efekata. Najbolji alat za takvu analizu jest NAFTA ili Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini koji su 1994. godine potpisale Kanada, Sjedinjene Američke Države i Meksiko. NAFTA je indikativna jer se radi o 21 godini dobro dokumentiranih činjenica o funkcioniranju ISDS-a. Što nam onda činjenice kojima raspolažemo govore o ISDS-u?
- U 21 godini bilo je 80 sporova
- Korporacije su dobile 12 od 80 slučajeva, što znači da su korporacije dobile 15%, a izgubile 85% slučajeva
- Korporacije su tražile odštetu ukupne vrijednosti 39 milijardi američkih dolara, a dobile su 374 milijuna: manje od 1 posto
- Ukupan iznos isplaćene naknade iznosi manje od vrijednosti tri sata trgovine između ove tri zemlje tijekom 21 godine (ukupno 184.000 sati međusobnog trgovanja)
Kako god odlučite gledati na to, ukupni troškovi ovih sporova su beznačajno niski u usporedbi s koristima koje potpisnice imaju od Sporazuma. Ali to vam neće reći jer im zapravo nije stalo do TTIP-a. Stalo im je do suzbijanja kapitalizma i utjecaja SAD-a. Neću ulaziti u detalje ostalih logičkih pogrešaka u argumentima protiv TTIP-a jer nema smisla da ponavljam već rečeno, ali više o tome možete pročitati u mojem članku objavljenom u Večernjem listu: Hrvatska obitelj bit će bogatija za 4120 kuna.
Dobri temelji
Svatko ima pravo mrziti ekonomski sustav ove ili one zemlje, ali mržnja nikada nije solidan temelj za izgradnju bolje budućnosti. Mržnja izjeda dobre procjene, zdrav razum i osnovnu ljudskost. Te su odlike važne u međunarodnim odnosima, ali i u životu općenito.
Europski parlament odlučit će o sudbini TTIP-a u srijedu, 10. lipnja. Postoje naznake da će socijalisti i demokrati odustati od sporazuma s Europskom pučkom strankom (EPP) prema kojem bi trebali podržati Sporazum, osim ako se ne odustane od ISDS-a kao temeljne sastavnice Sporazuma. U tom slučaju, glasanje će vjerojatno biti odgođeno. Ako se bude ustrajalo na isključivanju ISDS-a iz Sporazuma, Amerikanci vjerojatno neće pristati na Sporazum. Žalosno je da bi histerija oko sustava rješavanja sporova koji košta 3/184.000, odnosno 0,002 posto od ukupne vrijednosti takvog trgovinskog sporazuma naposljetku mogla ubiti TTIP, nešto što je posrnuloj ekonomiji Europske unije prijeko potrebno. Međutim, kao što sam spomenuo, mržnja i histerija spajaju čudne saveznike i dobivaju pozornost medija.
Inače, jeste li možda primijetili što se događalo s druge strane Atlantskog oceana dok su Kanada, SAD i Meksiko potpisivali NAFTA-u 1994. godine? Devet malenih nezavisnih europskih država (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Luksemburg i Švedska plus Švicarska, Island i Norveška) napredovale su prema potpisivanju sporazuma o slobodnom zračnom prometu s SAD-om – i ne samo to, nego su odredile svoje prioritete mnogo brže nego Europska komisija i veće države članice?
Ove države nisu stremile k navedenom cilju jer su bile male i nerazvijene, ili zato što su se bojale nečega. Ove države odredile su slobodnu trgovinu kao prioritet jer su bile svjesne da kao malene države moraju biti brže, pametnije i hrabrije od divova s kojim konkuriraju kako bi napredovale.
Kada se radi o razvoju i prosperitetu, moć rasuđivanja je obično najvažnija.