(Milan A. Račić, Večernji List, 09.02.2016) • Nikada nisam čuo za „zamrznut“ posao dok nisam došao u Hrvatsku. Poslovi su obično žarišta, a ne hladne točke. Na engleskom jeziku govorimo „imam posao“, dok na hrvatskom govorimo „imam radno mjesto“. Razlika seže dalje od same sintakse. Američki je koncept posla operativan: radim nešto, proizvodim nešto… Dio sam procesa koji stvara dodatnu vrijednost i plaćaju me za moj trud. U Hrvatskoj se radno mjesto definira kao mjesto koje donosi beneficije tom zaposleniku – to može, ali ne mora biti povezano s proizvodnjom ičega vrijednoga.
Bivši predsjednik Ivo Josipović nedavno se vratio na svoje staro radno mjesto kao predavač na Pravnom fakultetu. Njegova je pozicija bila zamrznuta dok je bio predsjednik. Nekadašnji SDP-ovi ministri odmrznuli su svoja mjesta u Saboru nakon poraza na posljednjim izborima. U međuvremenu, ministri u novoj Vladi HDZ-a i Mosta zamrznuli su svoja mjesta u Saboru i prepustili svoje privilegije drugima dok ih ne budu spremni ponovno odmrznuti.
Postanem ogorčen kad vidim da naši političari tretiraju mjesta u Saboru kao osobno vlasništvo. Koliko god volimo prozivati političare zbog sebičnosti, oni su produkt naših prioriteta – nas kao naroda. Oni na svoja mjesta u Saboru gledaju kao na minijaturna osobna prijestolja koja mogu svojevoljno koristiti, prosljeđivati i vraćati. Ne gledaju na njih realistično kao na instrumente dobroga upravljanja Hrvatskom.
Naši umirovljenici inzistiraju na tome da im mirovine ne smiju biti smanjene jer su ih zaradili statusom – a ne svojim doprinosom mirovinskom fondu. Naši partizani odlučni su u namjeri zadržavanja statusa koji im je dodijelio Tito, bez obzira na činjenicu da je većina onih koji su još uvijek živi tijekom rata bila premlada za značajan doprinos. Mnogi veterani našeg Domovinskog rata ljubomorno gledaju na status dodijeljen partizanima i traže isti „dignitet“ – što se ponovno pretvara u poseban status s pripadajućim privilegijima. Zadržavamo neproduktivne radnike na državnoj platnoj listi jer ih status u sindikatima štiti od otkaza – to nije zbog njihovog iznimnog rada ili zato što su nezamjenjivi.
Poseban status u košnici funkcionira jer ga nemaju svi – ima ga samo matica. Što se dogodi košnici kada matice tvore većinu? Naša žudnja za posebnim statusom i privilegijima koji nemaju veze s našim produktivnim i objektivno vrijednim radom čini srž naših ekonomskih problema.
Strani ulagači traže lokacije gdje mogu osigurati razmjerno inteligentnu radnu snagu uz minimum birokratskih i drugih poteškoća. Umjesto toga nudimo im razmjerno inteligentnu radnu snagu s pogrešno posloženim prioritetima. Pritom im ispostavljamo i račun za milijune povlaštenih statusa koje smo dodijelili u proteklih 70 godina. Stariji su ljudi sanjali o statusu i mnogima se taj san ostvario. Njihova djeca nemaju takvih iluzija jer znaju da je riznica ispražnjena. Međutim, oni su svjesni i činjenice da ih je naša sklonost potraživanju posebnog statusa i dovela u sadašnji nezavidni položaj. Ukoliko sveučilište sasvim dobro funkcionira bez određenog profesora pet godina, upitno je koliko je taj profesor zapravo potreban – bez obzira na to o kome se radi. Isto tako Saboru ne treba zastupnik koji je četiri godine bio odsutan. Usredotočimo se na stvaranje vrućih radnih mjesta umjesto zamrznutih privilegija.
Tekst © Večernji List d.o.o.
If you like this post please share it.
The original column was published in Croatia’s leading newspaper Večernji List and can be read here. The English version was picked up by LinkedIn as one of their featured Pulse posts in the Global Trade and Company Culture sections. You can read it here – Let’s Start Focusing on Creating Hot Jobs Instead of Frozen Privileges.