Moje mišljenje u The Wall Street Journal: Lekcije o vodstvu ili nedostatku vodstva i stvarne posljedice
Milan A. Račić (13.Ožujak, 2014.) • Svijet opravdano suosjeća s Ukrajinom i smišlja odgovarajući odgovor Ruskom napadu. Iako cijeli niz novih demokracija nastoji zaboraviti svoju prošlost, mogao se uočiti nered koji dolazi u Ukrajinu. Ako sagledate bilo koju od novih demokracija sa teškom poviješću —Poljska, bilo koja od Baltičkih Republika, Hrvatska, Mađarska i druge – što bi se moglo zaključiti o zbivanjima u Ukrajini? Koje lekcije su tu za vaš narod? Ovdje navodim tri:
• Oružje nadjačava sporazume. Ukrajina sada izgleda nevjerojatno lakovjerna pristajući da se odrekne svog nuklearnog oružja. Ukrajina, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Velika Britanija, potpisale su 1994 u Budimpešti – Memorandum o sigurnosnom jamstvu, prema kojem su Rusija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države obećale poštivati granice Ukrajine. Također su se sporazumjele da će se suzdržavati od uporabe prijetnje ili sile protiv Ukrajine; da će podržati Ukrajinu ako se bude pokušavao pritisak na nju sredstvima ekonomske prisile; i da će svaku pojavu agresije nuklearnom snagom prijaviti Vijeću sigurnosti UN-a. Za uzvrat, Ukrajina je pristala odreći se trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu. Ugovor izričito koristi pojam “osiguranja” u odnosu na obećanja ostalih potpisnica, ali je Ukrajina uvijek interpretirala osiguranja kao “jamstva”.
Sporno je da li je Ukrajina imala potrebna sredstva za održavanje oružja pa čak i da li je nuklearno oružje učinkovito za odvraćanje od konvencionalnog napada. Ali gledajući unatrag, možete biti sigurni da vršitelj dužnosti predsjednika Ukrajine Oleksandr Turchynov i njegov tranzicijski tim žale za danom kada se Ukrajina odrekla zapuštenog, ali moćnog nuklearnog oružja u zamjenu za papirnata jamstva.
Druge države, budite na oprezu: sporazumi o suradnji, partnerstva, zajedničke obrane pa čak i unije, funkcioniraju prelijepo u vrijeme mira i obilja – kada ih ne trebate. Prečesto, međutim, takvi pothvati, ostavljaju slabije partnere držeći praznu torbu za vrijeme rata ili ekonomskih poteškoća.
Kao što je skupo slijediti takav savjet i kao što se čini politički nekorektno, bilo bi mudro za nove demokracije osvrnuti se na početak prošlog stoljeća za vodstvo i slijediti savjet predsjednika Theodore Roosevelt-a da se “tiho govori i nosi veliki štap”. Ovo ne znači nužno da nove demokracije trebaju masivno početi kupovati oružje, već da moraju dvaput razmisliti prije nego se odluče odreći svojih vojnih sposobnosti ili dopustiti da ih se degradira. U kratko, ako ste nova demokracija koja živi u povijesno opasnom okruženju, govorite tiho – ali se ne odričite štapa.
• Napravite sijeno dok sunce sja. Ukrajina je bila hendikepirana ostacima teške i dugoročne Ruske kolonizacijske politike. Međutim, kao i mnoge nove demokracije, imala je 20 godina da uskladi svoje političke i ekonomske postupke —i izabrala ne učiniti to. Ova procjena može zvučati grubo, ali je istinita, i to ne samo za Ukrajinu. Građani i političari iz Hrvatske, Mađarske i Slovenije, i mnoge druge zemlje dopustile su nesposobnom vodstvu da protrate prva dva desetljeća svoje novostečene neovisnosti.
Umjesto da su gradili nacionalnu stečevinu koju su naslijedili, koja je bila spremna oprostiti mnoge početničke pogreške vodstva, razni čelnici Ukrajine nisu mogli prijeći preko svoje adolescentske samo-dovoljnosti i dopustili su mito, korupciju, pohlepu i pravni kaos, da pojedu već krhku državu, oslabljujući je financijski i vojno u tolikoj mjeri da je njezin krajnji opstanak postao neizvjestan.
Teško je graditi prosperitetnu novu demokraciju na temeljima surove i ugnjetavačke prošlosti. Ipak, točno je da je surova prošlost ta koja bi trebala učiniti nove čelnike odgovornijima, a ne manje odgovornima; iskrenijima, a ne manje iskrenima; i više državničkima, a ne manje državničkima. Kriza u Ukrajini danas je kriza vodstva – u Ukrajini, Europskoj Uniji, SAD-u i Rusiji. Dok Ukrajina ne može utjecati na vodstvo negdje drugdje, može kontrolirati vodstvo koje ona stvara i kojemu dopusti da vodi državu.
Izgradnja nacije je neuredna i demokracija se može činiti sve udaljenijom sa svakim novim “slobodnim” izborom, a dobro vodstvo sve udaljenije sa svakom novom političkom strankom. Ukrajinci (i ljudi u nekim drugim državama sa sličnim iskustvom i izborima) trebaju se zapitati:
Što smo učinili kroz 20 godina kako bi osigurali da smo ekonomski i vojno najjači što možemo biti? Da li smo izabrali vođe zato što su nam rekli istinu ili zato što su nam rekli ono što smo htjeli čuti? Da li smo držali vođe odgovornima, ili smo slijepo slijedili stranačku liniju? Da li smo uvijek krivili Rusiju za naše probleme, čak i kada smo sami sebi bili najgori neprijatelji? Da li smo vidjeli korupciju u djelima drugih, ali ne u svojim vlastitim djelima, što smo klasificirali tek kao pomaganje svojim obiteljima? Da li smo se uključili, ili smo samo lijeno sjedili i žalili se?
Ništa od navedenog ne oslobađa Rusiju njene odgovornosti za počinjenu vojnu agresiju niti nas naše odgovornosti za pomoć. Navedeno ističe da je Ukrajina slabija zbog svojih vlastitih izbora.
• Svi smo potencijalno Ukrajina. “Mi” se odnosi na bilo koju od 20-tak novih demokracija u Središnjoj i Istočnoj Europi, sa burnom prošlosti i nezrelom političkom sadašnjosti. Nismo mnogo različiti i isto se može dogoditi i ovdje. Mnogi od nas su odbacili svoje generacijske nacionalne snove, nasljeđe naših sunarodnjaka i dobre namjere naših prijatelja i susjeda. To nije ničija krivnja nego naša. Neka tužan primjer Ukrajine bude poziv za buđenje.
Gospodin Račić je predsjednik Uprave tvrtke “Indium”, poslovno-razvojne tvrtke za upravljanje i savjetovanje, smještene u Hrvatskoj.
Pročitajte izvorni članak u The Wall Street Journal ovdje
© Dow Jones & Company, Inc.