Indium News

Premijeru je potreban dobar mentor – ne, to nije Kolinda

12/01/15

 Banka Headshot

 

Prije dvije godine imao sam ugodan sastanak s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem. Slučajno sam ga susreo ispred puba Bulldog u Zagrebu i prišao mu kako bih rekao da je zemlja u velikim problemima, da smo supruga i ja ozbiljno razmišljali o povratku obitelji u SAD i da je pod hitno trebalo učiniti nešto kako bi se ponovno pokrenula ekonomija. Predsjednik je predložio sastanak.

 

Tijekom priprema za sastanak čitao sam Ustav Republike Hrvatske ponešto se naivno nadajući da je nekome promaknuo članak ili dva koji bi predsjedniku dali ovlasti da promijeni smjer u kojemu se kretala hrvatska ekonomija. Unatoč nastojanjima, nisam pronašao ništa što bi mi pomoglo da pomognem predsjedniku stabilizirati hrvatsku ekonomiju – i predsjednik Josipović složio se sa mnom!

 

Od tada se ništa nije promijenilo i unatoč izbornoj retorici ukupne vrijednosti 10 milijuna kuna koja je sugerirala suprotno – okrutna činjenica je da nijedan predsjednik ne može pomoći našoj ekonomiji.

 

A.            Dilema Kolinde Grabar-Kitarović              

 

Kao nova predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović ima dvije opcije: jedna je dobra za državu, a druga je dobra za HDZ. Prva opcija nalaže da radi jedino što je u njezinoj moći: biti kohezivan faktor naše nacionalne politike, malo iznad svakodnevnog nereda, ali s dobrom vizijom smjera u kojemu se trebamo kretati; nešto poput kvalitetnog predsjednika nadzornog odbora.

 

U ovoj ulozi Kolinda bi trebala znati slušati i predstavljati uvjerljivog zagovornika nacionalnih interesa. Trebala bi biti dobar timski igrač u timu koji se sastoji i od Vlade i njezinog predsjednika upravnog odbora, Zorana Milanovića. Ne moraju se sviđati jedni drugima, ali trebaju ostati na razini iznad osobnih trzavica i pozamašnih stranačkih apetita.

 

Druga opcija smješta Kolindu Grabar-Kitarović u ulogu ženskog udarnog ovna u borbi HDZ-a protiv aktualne Vlade. Smatram da Kolinda Grabar-Kitarović ima pozitivne osobine koje je čine prikladnom predsjednicom nadzornog odbora, ali njezini savjetnici, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, neće joj dopustiti igranje te uloge, iako bi dugoročno bila dobra za Hrvatsku.

 

Stoga očekujem da će se predsjednica Grabar-Kitarović ponašati kao šerif. Međutim, s obzirom da joj nedostaje prave municije, očekujem dosta vikanja, lupanja i zahtjeva – krasna prezentacija s vrlo malo sadržaja i još manje utjecaja.

 

Ne vjerujem da će se ta uloga svidjeti Kolindi Grabar-Kitarović, ali očekujem da će Zoran Milanović zato uživati. On voli ulične okršaje onoliko koliko su mrski stranim ulagačima i zemlja će nastaviti kliziti nizbrdo.

 

B.            Posljednja prilika za premijera Milanovića

 

Kolinda Grabar-Kitarović barem ima izbora – ona može raditi ili za dobrobit svoje zemlje ili za dobrobit svoje stranke. Čini se da Zoran Milanović nema taj izbor i još samo može svoju tragičnu ulogu odigrati do turobnog kraja. Ograničavaju ga njegovi porazi i težak karakter, a prilika za iskupljenje više nema… Bit će zapamćen kao najneuspješniji premijer u kratkoj povijesti moderne Hrvatske i HDZ će dobiti iduće izbore.

 

Oko mjesec dana prije susreta s predsjednikom Josipovićem poslao sam e-mail premijeru Milanoviću (19. prosinca 2012. godine). Moj e-mail uslijedio je odmah nakon što je agencija S&P snizila kreditni rejting Hrvatske i proglasila ga smećem jer me zabrinuo mogući ishod naredne tri godine Milanovićeva mandata za njega, njegova ministarstva i, što je najvažnije, za Hrvatsku. Prenosim dio e-maila koji sam poslao:

 

„Dobili ste težak zadatak. Naslijedili ste 20 godina nepotizma, korupcije, kukavičluka i, jednostavno rečeno, gluposti u strategiji vođenja ove malene zemlje ogromnog potencijala.

 

Pretvaranje ove Male Zemlje Velikih Skandala u Malu Zemlju Velikih Postignuća je ogromna i strašna zadaća – ali odabrani ste za nju i rado ste prihvatili izazov.

 

 

S lošim vijestima upoznati ste bolje nego ja – porast nezaposlenosti, stezanje ekonomije, cjelokupni devastirani ekonomski sektori, učestali bankroti, kronični nedostatak konkurentnosti itd. Nažalost, sad kad je kreditni rejting snižen, stvari će se samo još više pogoršati…

 

Zašto Vam ovo govorim, kad sve već znate? Govorim Vam ovo jer ovako ne možemo nastaviti dalje. Vi i Vaša Vlada niste uzrokovali ovaj nered – no bit ćete odgovorni za način na koji ćete se s njim uhvatiti u koštac. Koliko god se ovo činilo nepošteno, to će odrediti kako će vas povijest i biračko tijelo gledati – a znam da i Vi i Hrvatska možete bolje od ovoga.

 

Ukoliko ne pokrenete drastične i brze izmjene načina vođenja Vlade i države, bojim se da više nećemo imati što spašavati.“

 

Ured premijera se pristojno zahvalio na mojoj analizi i odbio ponuđenu pomoć. To je njihovo pravo.

 

Nažalost, tijek razvoja situacije u posljednje dvije godine pokazao je da sam bio u pravu.

 

Unatoč tome što premijer Milanović i njegovi ministri tvrde suprotno („Preokrenuli smo negativni trend, većina gospodarskih pokazatelja je pozitivna, a puni efekt vidjet će se u idućim godinama…“ u članku  Petorica Milanovićevih ministara: Ne damo da udaraju po nama, mi smo ipak bolji), činjenice ukazuju na drugačije stanje.

 

U samoj srži problema Vlade nalazi se njezin kukavičluk u odnosu prema provođenju strukturnih reformi. Poput Don Quijotea, Vlada se radije bori s vjetrenjačama – konkretno, s dvije vjetrenjače: Vladom HDZ-a koja ne postoji već 3 godine te „svjetskom ekonomskom krizom“ koja već 6 godina ne postoji nigdje osim u Sjevernoj Koreji, Venezueli, Grčkoj i Zimbabveu.

 

Citirat ću Veselina Vujovića, trenera rukometnog kluba Zagreb (Večernji list, 9. siječnja 2015. godine): „Obožavam ljude koji imaju povjerenja u one koji su deseti ili 16., u one koji gube sedam ili deset razlike.  Ja sam tako odgajan da sam naučio kako su to loši rezultati.  Ne znam, možda nisam ja taj koji će postavljati ljestvice“.

 

Eto, ja ne volim biti  77. (na ljestvici globalne konkurentnosti),  25. od 28 zemalja Europske unije (po pitanju nezaposlenosti) i 27. (od 28) po rastu BDP-a u 2014. godini, a slično razmišlja i ostatak Hrvatske jer „svi smo mi Veselin Vujović“.

 

No ipak, kako god nerealistično ovo zvučalo, smatram da premijer Milanović još uvijek može promijeniti svoju ostavštinu i pomoći da dođe do pozitivnog zaokreta. Možda čak može i spriječiti uvjerljivu pobjedu HDZ-a na idućim parlamentarnim izborima.

 

Nikada nisam upoznao premijera Milanovića, no poznajem ljude koji jesu i uglavnom tvrde da je premijer uživo inteligentan, elokventan i sposoban. Međutim, u oku javnosti ove pozitivne osobine nalaze se u sjeni njegovog tvrdoglavog, neumoljivog i narcisoidnog alter ega koji pridobiva malo prijatelja i donosi pobjede na još manje izbora. Priča se da premijer prima poduke iz odnosa s javnošću kako bi popravio svoj dojam u javnosti, ali površno dotjerivanje neće ništa drastično promijeniti.

 

Kako bi Hrvatska doživjela i drugačiju situaciju, potrebna nam je transformacija Zorana Milanovića, a za to je potrebno sljedeće:

 

1.            Mentor 

 

Premijer Milanović okružen je ulizicama i unatoč tome što u tome uživa, to ubija i njega, i njegovu stranku, i samu državu. Čini se da savjeti koje premijer prima nisu dovoljno dobri i iskreni, no isto tako se čini da premijer ne bi bio voljan slušati čak ni kada bi se našao netko dovoljno hrabar da to jasno i glasno kaže. Premijeru je potreban netko tko će ga moći obuzdati i staviti na njegovo mjesto, za njegovo dobro. U dobi od 48 godina on nije star.

 

Njegov talent nije upitan i vjerojatno ga čeka još duga karijera, ali očajnički treba odrasti kao vođa. Netko je to trebao učiniti kada je premijer imao 28 godina, a zatim je na tome trebalo ustrajati dok nije navršio 45. Tako bismo sada imali bitno drugačijeg čelnika države. Međutim, čini se da se nitko nije usudio postupiti tako i to je prava šteta. Međutim, netko treba početi.

 

2.            Poniznost

 

Budimo iskreni, svi imamo problema s poniznošću. Svi pričamo o njoj, ali teško je doista živjeti ponizno, osobito ako ste to izbjegavali cijeli život. Premijer Milanović mora priznati poraz svoje Vlade. Istina je u brojevima, u rejtingu, u srcima i na glasačkim listićima. Nema tog poricanja koje će promijeniti stvari – Goebbels je bio u krivu!

 

3.            Iskrenost

 

Hrvatskoj za promjenu treba iskren Zoran Milanović. Iako je doista naslijedio hrpu problema, dočekala ga je i ogromna podrška i vjera koju je prokockao. Što je najgore od svega, okrivio je druge za svoje propuste. Dragi premijeru, recite ljudima istinu: protratili ste tri godine svojega mandata i svjesni ste toga, ali nadajmo se da ste ugledali svjetlo i da ćete dati sve od sebe da što bolje iskoristite posljednju godinu mandata. Svi griješimo, ali prvi korak prema iskupljenju je priznavanje pogrešaka.

 

4.            Hrabrost

 

Politički analitičari gotovo se jednoglasno slažu u stavu da će Vlada učiniti jako malo kako bi zaista promijenila smjer u kojemu se kreće država u posljednjoj godini mandata, u strahu od uništavanja preostale baze pobornika – međutim, ti analitičari ne pišu program rada Vlade. Nova predsjednica također smatra da Zoranu Milanoviću nedostaje hrabrosti za značajne promjene u ovoj posljednjoj godini, ali ni ona ne piše program rada Vlade.

 

Vi ste, premijeru Milanoviću, autor posljednjeg čina ove drame. Hoće li Vaša drama biti tragedija ili priča o iskupljenju?
© Banka.hr

Vladimir Putin – najbolji prijatelj istočne Europe?

29/12/14

Vladimir Putin mogao bi za srednju i istočnu Europu predstavljati isto što i Jeljcin za Putina. Prije nekog vremena postavio sam sljedeće pitanje u svojem članku za Wall Street Journal pod naslovom Lessons for Democracy for Ukraine’s Neighbors (prijevod na hrvatski jezik nalazi se ovdje) – “Ako sagledate bilo koju od novih demokracija s teškom poviješću —Poljska, bilo koja od Baltičkih Republika, Hrvatska, Mađarska i druge –  što bi se moglo zaključiti o zbivanjima u Ukrajini? Koje lekcije su tu za vaš narod?”

Naveo sam da su prve tri lekcije iz ukrajinske krize sljedeće:

1.            Oružje nadjačava sporazume

Sada se čini da je pristanak Ukrajine na odricanje nuklearnog oružja bio izuzetno naivan potez. Sporazumi o prijateljstvu, partnerstvu, zajedničkoj obrani, pa i unije divno funkcioniraju za vrijeme mira i izobilja, kada su najmanje potrebni. Međutim, povijest pokazuje da takve “obveze” prečesto zakazuju za vrijeme rata i ekonomskih poteškoća.

Ukoliko ste mlada demokracija u opasnom susjedstvu, da parafraziram Theodorea Roosevelta, govorite tiho, ali ne odričite se svojeg štapa. Ne morate nužno pokupovati svo oružje, ali trebate dobro razmisliti prije ukidanja vojnih kapaciteta.

2.            Željezo se kuje dok je vruće

Ukrajina je mnogo toga pretrpjela zbog ruske kolonizacije. Međutim, prošlo je gotovo 25 godina i bilo je prilika da se stvari dovedu u red koje Ukrajina nije iskoristila. Poput Ukrajine, građani i političari Mađarske, Hrvatske, Slovenije i ostalih zemalja srednje i istočne Europe dopustili su da nesposobna vodstva protrate dva desetljeća svoje novostečene nezavisnosti.

Umjesto iskorištavanja naslijeđenih nacionalnih stečevina, ova nesposobna vodstva nisu mogli prijeći preko svoje adolescentske samo-dovoljnosti i pohlepe te su dopustila korupciji da nastavi izjedati ionako ranjive države, što ih je pretvorilo u mete izvanjske agresije i podrivanja iznutra.

3.            Svi možemo postati iduća Ukrajina

Nismo toliko različiti i isti scenarij može se ponoviti ovdje – u bilo kojoj od više od dvadeset novih demokracija srednje i istočne Europe. Mnogi od nas protratili su nacionalne snove generacija i dobru volju ne samo sunarodnjaka, nego i prijatelja – i nitko osim nas samih nije kriv za to.

Moj članak za Wall Street Journal odnosio se na prošlost i njezine posljedice u sadašnjosti, no što je s budućnosti zemalja srednje i istočne Europe?

Prethodnih 25 godina za mnoge zemlje srednje i istočne Europe predstavlja period produljene adolescencije. Većina ovih zemalja postigla je impresivan napredak na ekonomskom polju. Međutim, dojam sigurnosti od nove vojne agresije i zagrljaj Europske Unije stvorili su povoljne uvjete za besciljno političko i kulturno tumaranje.

Ipak, ove zemlje sada se suočavaju s novom, surovijom stvarnošću: u raskoraku između zapada, koji ih unatoč dobroj namjeri želi kolonizirati kulturom koja se možda i ne uklapa u njihov kontekst i koja jednim djelom poriče njihovu povijest – i Putinove Rusije, koja preko njihovih leđa nastoji razriješiti vlastite komplekse.

Nakon produljene adolescencije, zemlje srednje i istočne Europe čeka ubrzano sazrijevanje.

Kao mladi agent KGB-a, Putin je vidio kako je Jeljcin nespretno dopustio raspad Sovjetskog Saveza kojim je uništeno sve za što se Putin zalagao. Umjesto da kuka, Putin je preusmjerio sav svoj novonastali bijes i prezir u volju koja ga je katapultirala na vrh nove Rusije koju je sam oblikovao.

Ono što je Jeljcin bio za Putina sada Putin treba biti za srednju i istočnu Europu. Umjesto života u strahu od Vladimira Putina, zemlje srednje i istočne Europe trebaju iskoristiti ovu nametnutu krizu kao poticaj i energiju za izgradnju zrelih i otpornih demokracija.

Kako bi se pospješilo ovo sazrijevanje, zemlje srednje i istočne Europe moraju pronaći odgovore na sljedeća pitanja:

A.            Tko smo mi i koje su naše vrijednosti?

Većina ovih zemalja ima tisućljetne povijesti i ne trebaju im rojevi nevladinih organizacija da kroje nacionalne identitete. Većinu otpora zapadnjačkom utjecaju u Mađarskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Hrvatskoj i drugim zemljama moguće je pripisati percepciji nametanja izvanjskih vrijednosti koje u mnogim slučajevima nisu čak niti općeprihvaćene u zemljama odakle ih se izvozi. Bez obzira na to ima li to realne osnove, mnogi se stanovnici zemalja srednje i istočne Europe osjećaju kao prisilni subjekti socijalnog eksperimenta nametnutog izvana i ne sviđa im se to – a ne bi se svidjelo ni Amerikancima, Britancima, Kanađanima i Nijemcima da je situacija obrnuta.

Uslijed pozadinske buke nametnute kulturne revolucije i neprekidnih ekonomskih meteža tijekom posljednjih 25 godina, promaklo nam je tiho i duboko dostojanstvo ovih uglavnom malih, ali ponekad velikih, starih civilizacija. Sve one imaju svoje mane, ali i vrline koje su omogućile proživljavanje svih kriza i mnogo većih prijetnji od Vladimira Putina.

Naše moderno vrijeme ima mnoge prednosti, ali perspektiva nije jedna od njih. Dvadeset i pet godina od pada Berlinskog zida i sedamdeset godina od nametanja komunizma su tek točkice u povijesnom periodu od tisuću godina i to prečesto zaboravljamo.

Međutim, za budući razvoj regije važno je ponovno prepoznavanje karakteristika, vrijednosti, institucija, organizacijskih struktura i vodstava koje su omogućile sljedeća postignuća:

  • Poljska je izdržala podjelu na ruski, pruski i habsburški dio u trajanju od 123 godine, a zatim i de facto okupaciju od Sovjetskog Saveza u trajanju od 45 godina.
  • Litva je izdržala gotovo 200 godina ruske okupacije te kratak period njemačke okupacije.
  • Hrvatska je pretrpjela gotovo 400 godina osmanske vojne okupacije i nasrtaja te nekoliko stoljeća pripajanja i nametanja njemačkog, talijanskog i mađarskog kao službenih jezika u raznim svojim regijama.

Ne radi se o minornim postignućima, čak ni za velike nacije, i ona ne smiju biti zaboravljena. Umjesto toga, karakteristike koje su stvorile uvjete za ostvarivanje ovih monumentalnih postignuća trebaju služiti kao temelj za izgradnju modernih, samopouzdanih, sigurnih i prosperitetnih država srednje i istočne Europe budućnosti.

Kao što smo i mi sami zbroj svih iskustava koje smo preživjeli, ove nacije su zbroj svojih individualnih povijesti. To nisu prazne ploče po kojima drugi tek trebaju pisati, nego duboka vrela postignuća, težnji, i naravno – proturječja i frustracija koja treba iskoristiti za stvaranje snažnih i plodnih država.

B.            Kako da se obranimo?

Nitko ne voli biti ugnjetavan i nikome se ne sviđa život u blizini nasilnika. Međutim, povijest je puna primjera žrtava nasilnika koje su unatoč predviđanjima pobijedile zlostavljače. Od Davida i Golijata do Applea i Microsofta, do Hrvatske i Srbije, do Engleza i Francuza i bitke kod Agincourta gdje je 6,000 engleskih vojnika pobijedilo 30,000 Francuza – Outnumbered, Outgunned: How Underdogs Prevail:

“Jedna od prednosti Henryja i njegovih Engleza bila je u tome što se radilo o složnoj jedinici… svi su znali svoj posao. Među njima je bilo samo 1,000 oklopljenih vitezova, a ostalih 5,000 bili su naoružani dugačkim lukovima i strijelama. Nesumnjivo se radi o slučaju gdje naoružanje igra presudnu ulogu”.

“Francuzi su bili daleko brojniji i imali su ‘mnogo vođa, ali malo vodstva’… Francuski plan bitke u žurbi su osmislili ‘odborski’ jutro uoči bitke i bio je loše proveden”.

Zašto, dakle, manje sile ponekad pobjeđuju?

  • One su staložene i nadmudruju svoje protivnike. “Hladne glave uvijek pobjeđuju… [Ovi zapovjednici] mudro promišljaju izlazak iz nepovoljne situacije. Ne donose ishitrene odluke… Među zapovjednicima koji pobjeđuju u ovakvim bitkama postoji određena razina koncentracije – gotovo zen prisutnost”.
  • Jer jasno definiraju vodstvo i ciljeve.
  • Jer rade kao složne jedinice.
  • Jer promišljeno riskiraju.
  • Jer se direktno i smjelo nose s izazovima.
  • Jer nedostatak brojčane nadmoći nadoknađuju:

– brzinom
– agilnošću
– tehnološki naprednijim oružjem
– boljom suradnjom s jednako ugroženim saveznicima

Stvarnost je sljedeća: samostalno nijedna vojska zemalja srednje i istočne Europe ne može nadvladati direktan napad ruskih snaga. Međutim, dobro vođene, prikladno naoružane, motivirane i obučene vojske koje rade složno prisilili bi svaku invazivnu vojsku, uključujući i rusku, da dobro razmisli o sljedećem potezu. Takva suradnja već postoji kroz NATO, a vrijeme je da se njezin intenzitet unutar regije pojača.

C.            Kako geopolitičku ranjivost pretvoriti u ekonomsku prednost?

Kada sagledate srž problema, sport, poslovni svijet i rat funkcioniraju prema istim fundamentalnim principima. Sve zemlje srednje i istočne Europe osim Poljske imaju mala domaća tržišta i moraju se nositi s teškim geopolitičkim kontekstom. Mogu se ravnopravno nadmetati samo ako:

  • Prigrle tehnološki napredak
  • Budu otvorene za prihvaćanje učinkovitijih načina organizacije društva i rada
  • Neprekidno rade na uklanjanju prepreka koje sputavaju razvoj
  • Rade na osvajanju novih tržišta za izvoz
  • Razumiju svoja ciljna tržišta bolje nego što ciljna tržišta razumiju sama sebe (na psihološkoj i ekonomskoj razini)
  • Primjenjuju principe koji omogućavaju manjim vojnim silama da ponekad pobijede na način prethodno spomenut u sekciji B – područje “bitke” je različito, ali strategija i taktika univerzalno su primjenjive.

D.            Kako postići kvalitetniju suradnju sa susjednim zemljama?

Kada ste mali i ranjivi, nema bolje alternative od suradnje. No kako možemo nadjačati različitosti i usmjeriti se na izazove s kojima se moraju nositi sve zemlje srednje i istočne Europe?

  • Potrebno je usmjeriti se na širu sliku – kada ste mali, morate imati veliku perspektivu ili će vas sitni problemi stalno sputavati
  • Ne ignorirajte prošlost – suočite se izravno s problemima sa susjedima, nastojte ih razriješiti, a ukoliko ne uspijete, odgodite razrješenje na deset godina ili zatražite arbitražu
  • Nemojte zaglaviti u prošlosti – prošlost je važna, ali budućnost je važnija
  • Nemojte se pretvarati da smo svi isti – zemlje srednje i istočne Europe su slične, ali su vrlo raznolike i to je izvrsno i šarmantno. Nema koristi od nametanja svojevrsne nacionalne metroseksualnosti. Kada odem u Tallinn, želim vidjeti i doživjeti Estoniju. Kada odem u Beograd, želim vidjeti i doživjeti Srbiju.

E.            Kako možemo prenijeti svoju novu vitalnost na posrnulu Europsku uniju?

U Europskoj uniji već dugo nema jasno izraženog smjera. Problem leži u činjenici da se Europska unija udaljila od temeljnih vrijednosti na kojima je osnovana, koje su njezinim građanima još uvijek zajedničke. Upravo su ove temeljne vrijednosti dovele do rušenja Berlinskog zida, a ne kasnije viđene, nedefinirane “europske vrijednosti” koje promiču razne interesne skupine i zatim ih na hrpu stavljaju birokrati iz Bruxellesa. Ova beživotnost se sada jasno odražava u lošim ekonomskim rezultatima.

Kada je srušen Berlinski zid, među mnogim ljudima, uključujući i mene, postojalo je očekivanje da će nove zemlje srednje i istočne Europe donijeti novi duh, novu energiju, nove temelje i novi idealizam u Europsku uniju. Nažalost, ovo se nije dogodilo iz više razloga, uključujući i sljedeće: 1) ostaci misaonog sklopa – nusprodukta komunističke indoktrinacije, 2) nedostatak vodstva i 3) duboka i sveobuhvatna infiltracija korupcije.

Stara pohlepa, stare tendencije i stari način vodstva ubrzo su ugušili novi duh i idealizam ranih dana nezavisnosti. Umjesto pravde, pravednosti i afirmacije nacionalnih snova i ideala, dobili smo cinizam, nepoželjnost nacionalnih identiteta i blijede kopije zapadnjačkog “uspjeha”, bez obzira radi li se o tržištu, proizvodima ili pokretima. Na mnogo načina, zemlje srednje i istočne Europe prihvatile su zapadnjačko smeće bez odgode, ali se pokazalo da su daleko otpornije na brojne prednosti Zapada.

Ovako je bilo dugo nakon pada Berlinskog zida. Međutim, čini se da je Vladimir Putin zemljama srednje i istočne Europe upravo dao još jednu šansu da ovaj put postupe bolje, snažnije i pametnije, za dobrobit čitave Europe.
Source

Stižu Amerikanci, Stižu Amerikanci!

03/12/14

 

Banka Headshot

U svojem govoru u Istanbulu prošle subote Joe Biden spomenuo je Hrvatsku u istoj rečenici s još 16 zemalja: “Hrvatska je još jedna zemlja koja obećava i mogla bi se pretvoriti u regionalno energetsko čvorište ukoliko odmah krene s pametnim ulaganjima, iskoristi podršku Europske Unije i ako bude surađivala sa susjednim zemljama“.

Te 33 riječi čine tek nešto više od 1% od ukupno 2,547 riječi u govoru Joea Bidena, ali tih 1% glasno je odjeknulo u Hrvatskoj željnoj dobrih vijesti i ekonomske relevantnosti.

Koliko mi je poznato, prvi sam javno objavio njegovu primjedbu u statusu na Facebooku 24. studenog 2014. Večernji list objavio je članak o Bidenovoj poruci nekoliko sati kasnije, a idućeg dana to je bila udarna vijest u tiskanom izdanju. HRT iBanka objavili su odmjeren izvještaj o primjedbama. Jutarnji list popratio je izvještaj Večernjeg lista, ali njihova pričadobila je kreativni dodatak u naslovu koji je Joeu Bidenu pripisao riječi koje uopće nije izgovorio: „RH će biti ključ energetske sigurnosti Europe“. U trenutku pisanja ovog članka, preko 1000 Hrvata „lajkalo“ je članak Jutarnjeg lista, iako je neistinit – Hrvatska će možda i postati ključ energetske budućnosti Europe, ali Joe Biden to uopće nije izjavio.

Ovim novinskim napisima prethodio je prosvjed kojega je organiziralo šest sindikata koji djeluju u INA-i, a u prosvjedu je sudjelovalo nekoliko stotina prosvjednika koji su uzvikivali „Danas INA, sutra Hrvatska“, čime su izrazili svoje zahtjeve da Vlada „spasi INA-u“.

MOL je 25. studenog objavio službeni poziv na izvanredni sastanak dioničara kako bi donijeli odluku o zahtjevu za isplatu dvije milijarde kuna izvanredne dividende iz zadržane dobiti INA-e. To bi efektivno ispraznilo sve nestatutarne rezerve INA-e. Po priopćenju MOL-a do zahtjeva je došlo zato što Hrvatska nije pogodna za ulaganja.

Dok INA polagano tone, kakofonija se pojačava.

Može li se Hrvatska uzdići iznad buke kako bi se stvorila koherentna strategija pregovora za INA-u, ili bi jednostavno trebalo poslušati Amerikance?

Mislim da je odgovor da može i mora, ali kao i obično, moramo izmijeniti ustaljeni pristup.

1.            Čudni pregovori

Vodio sam pregovore za poslove ukupne vrijednosti preko 2 milijarde američkih dolara u brojnim zemljama – od SAD-a, Njemačke i Rusije, sve do Kolumbije i Nigerije, ali nikada nisam posvjedočio čudnijim pregovorima od onih u posljednjih 13 mjeseci. Tijekom ovog perioda, INA i MOL su održali zajedničke sastanke pet puta u poprilično regularnim intervalima. Svaki put sastali bi se na nekoliko sati i pritom bi svaka strana ponovila svoje zahtjeve: Hrvatska tražirestrukturiranje upravljačkih prava kako bi se neutralizirale prednosti koje su stečene „ilegalno tijekom pregovora koje je vodio bivši premijer Sanader“, dok Mađarska želi razgovarati o razvojnoj strategiji koju predlaže trenutno vodstvo INA-e.

Ovi zahtjevi ponavljaju se na svakom sastanku, stajalište druge strane se ignorira, zatim se zakazuje idući sastanak nekoliko tjedana kasnije gdje se čitav cirkus još jednom ponavlja. Ovo me podsjetilo na humoristične skečeve gdje se sučeljavaju vojske s mušketama daleko izvan međusobnog dometa: svi ciljaju i pucaju, ali svi promašuju, a zatim se vraćaju na početne pozicije i pokušavaju ponovno bez ikakvog učinka.

Ovi pregovori nisu imali osobitog smisla, osim što možemo reći da pregovori postoje – još jedno deklarativno postignuće. Pravi pregovori vode vlastiti život: proučavate stajališta druge strane, oni proučavaju vaša, međusobno si prkosite iako ste svjesni da morate postići kompromis, pušete vi, pušu oni, tražite pauzu, šefovi vas zovu i pitaju što traje toliko dugo – „moram li doći tamo osobno da ovo riješimo?“ – zatim šaljete svoje izaslanike na čik-pauzu s njihovim ljudima kako bi porazgovarali malo i dotaknuli se potencijalnih sporazumnih točaka, zatim se ponovno okupljate, pritisak raste: oni viču, vi vičete, demonstrativno napuštate prostoriju i vraćate se s revidiranom pozicijom – oni ili prihvaćaju, ili ne prihvaćaju.

No barem ste pregovarali – stvari se pomiču, pritisak raste, ima dinamike i dolazi do nekakvog klimaksa. Ali ova suhoparna predstava INA-e i MOL-a predstavlja birokratsku verziju pregovora – to je tek vježba osnovnih predodžbi o pregovorima (da, imamo pregovore) bez ikakvog sadržaja. Ta vrsta pregovora predstavlja ekvivalent ekonomskih reformi naše Vlade – sve je to predstava bez stvarnih rezultata.

2.            Stižu Amerikanci              

S Amerikancima imamo nešto iskustva, a ono nije uvijek bilo pozitivno. Njihovi su darovi obično poput dvosjeklih mačeva. Njihova uloga u Domovinskom ratu i operaciji Oluja bila je pozitivna, ali nije baš bilo tako kada su se nametnuli i utjecali na sadržaj i implementaciju Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini.

Možda nam se ne sviđa što oni donose (poput ozloglašenog sporazuma o neizručivanju američkih državljana), ali većini Hrvata koji su odgojeni na mitovima o jakim vođama dolazak Amerikanaca simbolizira kraj igara i nametanje reda: potencijalno nepoštenog, ali ipak reda.

Dolazak se zato očekuje sa zebnjom, ali i znatiželjom i olakšanjem, a u nekim slučajevima čak i euforijom, kao što se vidi iz slučaja s Bidenovim primjedbama. Što će od nas tražiti? Što će nam zauzvrat dati? Hoće li biti neumoljivi u pregovorima s drugom stranom? Koliko god se mi trudili napuhivati, kada stvari postanu ozbiljne i kada stignu veliki dečki, skloni smo pretpostavkama da nam ne preostaje ništa drugo nego pognuti glavu i igrati ulogu kmetova.

Dobra je vijest da smo u prošlosti znali reći ne: Vlada Ivice Račana odbila je popustiti i prihvatiti sporazum o neizručivanju. Loša vijest je da nam to nije prešlo u naviku. Efikasna artikulacija nacionalnih prioriteta, i što je još važnije, uspješna prodaja tih prioriteta međunarodno utjecajnim ličnostima te nacionalno samopouzdanje koje proizlazi iz realizacije tih prioriteta vještine su koje se uče isključivo kroz praksu, a mi nismo nacija koja voli vježbati.

Međutim, vrijeme je da prestanemo udarati ispod naše kategorije u međunarodnim pitanjima. Težina i relevantnost u pitanjima vanjskih poslova nisu samo stvar povijesti, već i stvar izbora, vještine i mukotrpnog rada.

3.            Koja je svrha medijacije?

Nismo sudjelovali u pravim pregovorima, ali uz malo truda i vještine, možemo konstruktivno provesti postupak medijacije. Jednostavno rečeno, medijacija je vježba rješavanja sporova gdje treća strana pomaže suprotstavljenim stranama da postignu konsenzus. Obično se radi o strukturiranom procesu gdje postoje i vremenski rokovi i dinamika kakva kod običnih pregovora izostaje. Sudjelovanje je dobrovoljno i medijator više olakšava nego što upravlja procesom. Medijatori koriste razne metode kako bi pokrenuli ili poboljšali kvalitetu dijaloga i razumijevanje među stranama te im pomogli da postignu dogovor. Iako medijacija ima više prednosti, u ovom slučaju su najvažnije ušteda sredstava i vremena te očuvanje međusobnih odnosa.

4.            Test hrvatske zrelosti i američke dosljednosti

Bez obzira na to što definicija medijacije navodi „postizanje“, a ne „nametanje“ dogovora, ne bi bilo iznenađujuće da Amerikanci nametnu svoju volju malim sukobljenim „borcima“. Zaista bi moglo biti tako, no trebamo učiniti sve što možemo kako bismo pomogli Amerikancima da dovedu do rješenja ovog spora na način od kojega svi imaju koristi. To se postiže racionalnim, koherentnim i dobro artikuliranim navođenjem problema i postavljanjem prioriteta koje olakšava Amerikancima, a naposljetku i Mađarima, da ih prihvate i predstave ostalima u pozitivnom svjetlu. Kada se sve zbroji i oduzme, nakon takvog postupka, svi će se morati vratiti u svoje zemlje i tvrditi da su postigli barem nešto.

(a)          Korištenje korupcije kao alata za međunarodnu prinudu 

Iako su hrvatski mediji o tome propustili izvijestiti, Joe Biden rekao je još nešto u svojem govoru u Istanbulu:

˝No kao što priča o Ukrajini pokazuje, postoji više dimenzija europske sigurnosti… Očito je jedna od tih dimenzija vojna nadmoć. Ali susrećemo se s novom vrstom oružja kojom se služe Rusija i drugi… Prvo je novo: korištenje korupcije i oligarhije-kleptokracije kao alata za međunarodnu prinudu. Drugo je korištenje energenata kao oružja, čime se podriva sigurnost nacija…
Ovo je ozbiljan strateški problem za mnoge zemlje čije energetske zalihe ovise o Rusiji. Ali to je istovremeno i važna prekretnica za Europu. Europa ima pravu priliku za promjenu svojeg položaja. I predsjednik i ja vjerujemo da je sigurnost energetskih zaliha sljedeće poglavlje u europskom projektu integracije i širenja tržišta koje je otpočelo prije više desetljeća razmjenom europskog ugljena i čelika“.

Ova izjava obilježila je smjernice istanbulskog summita, ali može poslužiti i kao izvanredna početna točka za smjernice medijacije u slučaju INA-e. Potpredsjedniče Biden, potpuno ste u pravu, ovo je izvanredna prilika za pisanje idućeg poglavlja europske integracije – poglavlja koje će se zasnivati na nultoj toleranciji prema korupciji kao alatu međunarodne prinude.

(b)          Korupcija kao prioritetno pitanje državne sigurnosti 

I Hrvatska i Mađarska pretrpjele su velike gubitke zbog procvata korupcije u društvu, što je dovelo do potkopavanja vjere u državne institucije i omelo zdrav ekonomski razvoj. Hrvatskoj je trebalo mnogo vremena da se suoči sa svojim korupcijskim demonima, a taj proces tek je započeo.

Međutim, došlo je do stvarnog napretka koji uključuje uhićenje i osudu najvišeg izabranog dužnosnika – nekadašnjeg premijera Ive Sanadera – za korupciju, osobito u slučaju prihvaćanja mita od MOL-a za kontrolu nad INA-om. Mađari još uvijek odbijaju izručiti izvršnog direktora MOL-a Hrvatskoj kako bi odgovarao za isplatu mita. Mađarska inzistira na stavu da je neizručivanje pitanje državne sigurnosti. Donedavno se ta odluka tumačila kao obrana mađarske energetske sigurnosti. Međutim, činjenica da su šestorica visokih dužnosnika bliskih mađarskom premijeru Viktoru Orbánu nedavno uvrštena na crnu listu ljudi kojima je zabranjen ulazak u SAD zbog korupcije i mađarskog odbijanja sudjelovanja u istrazi daje novu nijansu značenja onome što Mađari smatraju „pitanjem nacionalne sigurnosti“.

(c)           Zakon o sprječavanju korupcije u inozemstvu (Foreign Corrupt Practices Act)

U SAD-u se korupcija smatra tako ozbiljnim pitanjem da je korupcija kriminalizirana čak i kada je državljani SAD-a vrše na stranom teritoriju. Zakon o sprječavanju korupcije u inozemstvu (FCPA) proglašava nezakonitima slučajeve kada američki državljanin ili kompanija pokušavaju podmititi strane državne dužnosnike kako bi se posao ugovorio ili održao. FCPA također zabranjuje nezakonite isplate posrednim putem sve dok je poznato da će sredstva djelomično ili u cijelosti biti upućena državnim službenicima direktno ili posredno. Kršenje ovih odredbi nosi sljedeće posljedice:

·         Korporacije i drugi poslovni subjekti dužni su platiti kaznu u maksimalnom iznosu od 2,000,000 američkih dolara

·         Službenici, direktori, dioničari, zaposlenici i agenti dužni su platiti kaznu u maksimalnom iznosu od 100,000 američkih dolara uz maksimalnu zatvorsku kaznu od pet godina

·         Iznosi ovih kazni u stvarnosti mogu biti i znatno veći – stvarna kazna može iznositi i do dvostruke vrijednosti iznosa koji se osumnjičeni nadao ostvariti podmićivanjem

Brojevi govore za sebe – broj slučajeva na koje se primjenjuje taj zakon raste iz godine u godinu. Ovo su neki od značajnijih takvih slučajeva:

  • 2008. – Njemački Siemens AG i tri podružnice izražavaju krivnju za navodno kršenje dotičnog zakona i plaćaju kaznu ukupne vrijednosti 1.6 milijardi američkih dolara
  • 2010. – Britanski BAE Systems Plc platio je 400 milijuna američkih dolara zbog kršenja zakona na Bliskom Istoku
  • 2010. – Njemački Daimler AG platio je kaznu od 185 milijuna američkih dolara zbog kršenja zakona u 22 zemlje, uključujući i Hrvatsku
  • 2012. – Japanska korporacija Marubeni je platila kaznu od 56.4 milijuna američkih dolara zbog podmićivanja nigerijskih dužnosnika kako bi se domogli ugovora u vrijednosti od 6 milijardi američkih dolara (HEP je nedavno odabrao ovo poduzeće kao svojeg partnera u izgradnji termoelektrane Plomin-C)
  • 2014. – Ista japanska korporacija Marubeni plaća kaznu od 88 milijuna američkih dolara nakon izražavanja krivnje zbog podmićivanja indonezijskih dužnosnika kako bi osigurali unosan posao u energetici

Ono što čini FCPA još zanimljivijim iz naše perspektive jest činjenica da se od 1998. godine primjenjuje na strane kompanije i osobe koje direktno ili posredno pogoduju stvaranju uvjeta za korupciju i isplatu mita unutar teritorija SAD-a. Taj čin može biti jednostavan poput telefonskog poziva, e-maila ili dokumenta kojeg na teritoriju SAD-a šalje strana kompanija ili osoba.

Međunarodna korupcija je sada postala tako ozbiljno pitanje da su i Kanada (Zakon o podmićivanju stranih državnih službenika) i Velika Britanija (Zakon o borbi protiv podmićivanja) izglasale zakone slične američkom Zakonu o sprječavanju korupcije u inozemstvu.

(d)          Možemo li činiti kompromise kada se radi o korupciji?

Kako, dakle, vršiti medijaciju među pozicijama nulte tolerancije prema korupciji (definirani stavovi Joea Bidena i SAD-a) i korupcije kao pitanja od najveće važnosti za državnu sigurnost (Mađarska)?

Ne vršite, i ne možete, bez gubitka kredibiliteta i integriteta. Ako je korupcija tako ozbiljan čin da SAD, Velika Britanija i Kanada kazneno gone za takva djela čak i kada se događaju izvan državnog teritorija, onda ne mogu savjetovati Hrvatskoj da progleda kroz prste u slučajevima očite i dokazane korupcije na vlastitom teritoriju.

Štoviše, u ime vlastitog kredibiliteta i integriteta, SAD, Velika Britanija i Kanada moraju nedvojbeno podržati stav Hrvatske da direktor MOL-a odgovoran za korupciju mora odgovarati i da MOL ne može uživati nikakve pogodnosti iz ugovora koji je potpisan uslijed podmićivanja.

5.            Kako uvjeriti Mađarsku da korupcija nije u njezinom strateškom interesu

(a)          Mađarsko domoljublje

Premijer Orbán često je na meti kritika, no on nije glup čovjek. Vjerujem da zaista želi rekonstruirati mađarski nacionalni ponos, ekonomiju i geopolitički utjecaj. INA je djelomično poslužila u toj „ekspanzivnoj“ strategiji, ali mogla bi postati i razlog njezine propasti ukoliko Mađarska ne postupi mudro.

Mađarski domoljubi koji razumno razmišljaju moraju biti svjesni da će promoviranje i zaštita korupcije dugoročno samo naštetiti i oslabiti snažnu Mađarsku koju nastoje izgraditi. Hrvatska je do sada postupala nepromišljeno i zbog toga je bila jednostavan protivnik kojega nije bilo teško zbuniti spinovima, PR-om i raznim pravnim smicalicama. Međutim, činjenice su činjenice i poznate su hrvatskom kaznenom sustavu, baš kao i američkom i britanskom, a vjerujem i ostalima. Prije ili kasnije, MOL i direktor MOL-a morat će odgovarati njima.

(b)          Arbitraža

Svi ozbiljni pravni sustavi u svijetu osuđuju stjecanje pogodnosti kroz ugovore omogućene putem kaznenih djela poput podmićivanja. Američko, hrvatsko i mađarsko pravo slično postupaju s takvim ugovorima. Čak i ako medijacija propadne i ako dođe do arbitraže, vrlo je izgledno da će se pokazati da je MOL sudjelovao u korupciji i ugovor će biti proglašen nevažećim, a MOL će morati platiti naknadu za sve pogodnosti koje su dobivene tim ugovorom.

To ne znači da će se Hrvatska provući nekažnjeno. Ako Hrvatska nije ispunila svoj dio dogovora iz važećih ugovora koje navodi MOL, i Hrvatska će morati platiti naknadu, ali taj slučaj nije direktno povezan s pitanjem korupcije.

(c)           Revidiranje Zakona o sprječavanju korupcije u inozemstvu  (FCPA)

Vratimo se na Zakon o sprječavanju korupcije u inozemstvu. Pretpostavimo da Amerikanci imaju dokaze koji pokazuju da je Zsolt Hernándi zajedno s drugim višim dužnosnicima MOL-a i višim dužnosnicima mađarske Vlade sudjelovao u podmićivanju hrvatskih dužnosnika dok je boravio na teritoriju SAD-a. Jednostavni telefonski poziv iz New Yorka, e-mail poslan iz Houstona ili snimljeni razgovor iz Los Angelesa mogu dovesti ovaj slučaj u nadležnost američkog Zakona o sprječavanju korupcije u inozemstvu. Kako bi stvari bile još zanimljivije, nedavna sudska odluka pokazuje da čak i emailovi poslani izvan SAD-a, ali proslijeđeni preko američkih servera, mogu dovesti slučajeve u nadležnost Zakona o sprječavanju korupcije u inozemstvu.

Ukoliko SAD odluči otvoriti slučaj protiv MOL-a u nadležnosti ovoga zakona, MOL neće samo izgubiti sve pogodnosti postignute pomoću podmićivanja tijekom arbitraže, nego će i biti podložan vrlo ozbiljnim kaznama koje uključuju i zatvor za izvršne direktore na koje se ovo odnosi. Ove kazne bile bi višestruko veće od bilo kakvih „gubitaka“ koje bi MOL pretrpio odustajanjem od nezakonito stečenih pogodnosti u INA-i. Matematika je vrlo jednostavna samo je treba dobro objasniti.

(d)          Utjecaj dioničara 

MOL nije sinonim za mađarsku Vladu, a to često zaboravljamo. Najveći dioničari MOL-a su prvenstveno međunarodni institucionalni ulagači s udjelom od 25.1%, dok je udio od 24.7% u rukama mađarske Vlade. Udio od dodatnih 17.9% je u rukama stranih banaka kojima je premijer Orbán nedavno zaprijetio de facto programom nacionalizacije. Ova dva bloka kontroliraju 43% dionica MOL-a. Oman Oil posjeduje 7.3% dionica, 3% posjeduje Crescent Petroleum (UAE), a 1.4% dionica posjeduje DANA Gas (UAE) koji tako tvore treći blok stranih vlasnika koji posjeduje ukupno 11.7% dionica. Institucionalni ulagači (kojima je dosta ovoga nereda i stoga se povlače), banke koje doživljavaju prijetnje te neutralni blok interesa Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata (koji samo žele zaštititi svoja ulaganja) kontroliraju 54.7% dionica MOL-a.

Mogu li oni, stoga, u glasovanju nadjačati državu i podržati nagodbu? Ne, jer prema posebnim odredbama nitko nema više od 10% prava glasa, bez obzira o kakvim se udjelima radi, a Vlada je pokazala da se dobro snalazi u vođenju ovakvih sukoba vezanih za pitanje pokušaja preuzimanja MOL-a. Međutim, iako strani vlasnici MOL-a ne mogu promijeniti mađarske stavove po pitanju korupcije i dobiti od korupcije, mogu odlučiti otići, a neki su to već i učinili.

Malo pomalo, prednosti podržavanja MOL-a i pozicije mađarske Vlade se tope – cijena dionica je pala za 40% u posljednje tri godine, dok se problemi samo gomilaju: potencijalni sudski procesi protiv čelnih ljudi MOL-a, čak i dioničara, ukoliko su bili upoznati ili su trebali znati za slučajeve podmićivanja, a sve je popraćeno visokim kaznama…

Ukoliko se premijer Orbán potajno nada da će jednoga dana i on sam stajati na Hősök tere (Trgu heroja u Budimpešti), mora se nadati i truditi da će se scenariji koje sam naveo mudro razriješiti.

© Banka.hr

Niko Kovač i ulagači pred istim zidom samoupravljanja

18/11/14

(Milan A. Račić, Banka.hr – 18.Studeni, 2014)

Nisam upoznao Niku Kovača, ali sviđa mi se način na koji pristupa problemima i ne zavidim mu.

Nije mi poznato ima li on značajnijih investicija u Hrvatskoj, poput nekretnina ili dionica hrvatskih poduzeća, ali pratim njegov napredak otkako je svoju karijeru “investirao” upravo u Hrvatskoj, 21. siječnja 2013. godine, kada je postao izbornik naše U-21 nogometne reprezentacije. U prve četiri utakmice pod vodstvom Nike Kovača, Hrvatska je postigla maksimalnih 12 bodova s razlikom golova 13-0, čime je i osigurala prvo mjesto u svojoj kvalifikacijskoj skupini. Neki su primijetili rezultate, ali u hrvatskim medijima i među generalnom populacijom prošli su uglavnom nezamijećeno.

Sve se promijenilo prije godinu dana, 16. listopada 2014. godine, kada je imenovan izbornikom hrvatske A reprezentacije. Nakon početne euforije, uslijedila je nemilosrdna stvarnost koja prati i ulaganja u Hrvatskoj.

Niko Kovač osobno je doživio ono o čemu je predsjednik Josipović nedavno progovorio u svom intervjuu za Financial Times:

„Najveća prepreka reformama u našim je glavama… Kad god se pojavi važan ulagač, uslijedi i reakcija u javnosti prema kojoj „on dolazi ovamo profitirati i ne smijemo to dopustiti“… Vjerojatno se radi o naslijeđu nekadašnjeg političkog uređenja, socijalizma… Ovakav nastup prominentan je u medijima i među političarima“.

Dodao bih – i među nekim nogometašima i ljubiteljima nogometa.

Svojom odlukom da zaigra za Hrvatsku umjesto za Njemačku, Niko Kovač pokazao je domoljubnu privrženost Hrvatskoj koju donedavno nitko nije dovodio u pitanje. Njegov ponos na povijesna postignuća nacionalne reprezentacije također donedavno nitko nije propitivao. Isto vrijedi i za njegovo razumijevanje igre i talenta kao vođe reprezentacije. Što se, onda, tako drastično promijenilo i dovelo u pitanje njegovu ljubav prema domovini, odanost nacionalnoj reprezentaciji i nogometni talent?

Niko Kovač usudio se izgovoriti očito: imamo talenta, ali moramo prilagoditi svoj stav želimo li realizirati svoj stvarni potencijal. A zatim se i ponašao u skladu s tim. Shvatio je da je najveća prepreka uspjehu reprezentacije u glavama igrača i odlučio je to ispraviti. Nije bio svjestan da će uslijediti lavina kritika na račun njegovih dobrih namjera i napora koje je uložio kako bi popravio situaciju. S čime se, dakle, suočio Niko Kovač kada je uložio u Hrvatsku?

1. Neproduktivno stanje uma

Kao i mnoge navijače, i izbornika muči nedosljednost nacionalne momčadi. U stanju su pobijediti vrhunske momčadi poput Njemačke ili Italije, a zatim se uopće ne pojaviti na utakmici protiv Škotske. Englesku dvaput pobijede u formi dostojnoj neumornih ratnika, a zatim ih ista momčad potuče poput kolonijalnih kmetova. Za svoje timove u Španjolskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji igraju prekrasno, a zatim putem kući nekako uspiju zagubiti svu disciplinu, predanost momčadi i dosljednost zbog kojih su i postali zvijezde. Čudna je transformacija od vrhunskih radnika kao gostujućih radnika do stereotipnih balkanskih radnika na domaćem terenu. Kao da je uzrokuje nešto u zraku. Niko Kovač znao je da uzrok nije u zraku, već u glavama igrača: u njihovom stavu prema radu u nacionalnoj momčadi.

Odlučio je izmijeniti te stavove s naglaskom na apsolutnu profesionalnost u svakom trenutku. Izmjene koje je donio nisu bile radikalne: svi igrači dužni su se probuditi do određenog vremena, obavezno je prisustvovanje zajedničkom doručku, momčad je glavni prioritet, uveo je redovno analiziranje razine mliječne kiseline (za izdržljivost), svi kontakti s medijima koordiniraju se s medijskim agentima momčadi, samo igrači u vrhunskoj formi mogu igrati u prvoj postavi, itd. To su razumni kriteriji kakve je uvela većina vrhunskih profesionalnih momčadi.

Poanta je u tome da, kada predstavljate Hrvatsku, radite to neprekidno i dužni ste to raditi besprijekorno u svakom trenutku. Nema „ali“. Međutim, brojni naši prethodno cijenjeni igrači iznenađuju bujicama negodovanja: „Ovo je prestrogo… naporno radimo za svoje momčadi i ovdje nam je potrebna opuštenija atmosfera… sputava se naša kreativnost, itd“.

Kakva hrpa gluposti! Svejedno, upravo takve kritike stalno slušamo od ljudi koji se protive promjenama u načinu rada. Prema tonu komentara, stekli biste dojam da je netko porobio radnike i igrače. Ali naprotiv, promjene na kojima se radi odavno su postale standardom u većini uspješnih ekonomskih sustava i momčadi – za dobrobit svih.

2. Samoupravljanje

Osobno obožavam sport, ali moja žena ne dijeli moje oduševljenje. Ipak, i sama je odmah postala svjesna ovog problema. S obzirom na vrijeme provedeno u momčadi kao igrač i kapetan, Niko Kovač uspostavio je odnose s mnogim svojim suigračima. Dinamika ovih odnosa morala se izmijeniti i kada je imenovan kapetanom reprezentacije zbog mnogo veće odgovornosti, ali ni približno u onoj mjeri u kojoj je to bilo nužno nakon što je Niko Kovač imenovan izbornikom. Kao izbornik, ne može si dopustiti da njegove emocije ili osobni stavovi prema određenim igračima utječu na njegove odluke.

Nažalost, neki od najiskusnijih igrača pokazali su se nedovoljno zrelima da to shvate i prihvate nužne izmjene u hijerarhiji i razini odgovornosti. Poput mnogih naših radnika, ovi igrači teško su se mirili s činjenicom da igrači ne mogu voditi momčad. Da je Niko Kovač primijetio da velike momčadi kao dio strategije uvode samoupravljanje, uvjeren sam da bi i sam koristio istu strategiju, jer želi da njegova momčad pobijedi. Isto vrijedi i za velika poduzeća. Da strani ulagači vide Google, Apple, Caterpillar, Bosch itd. kako uspijevaju dominirati tržištem tako što dopuštaju samoupravljanje, i sami bi bili skloni takvim strategijama. Međutim, to se ne događa.

3. Nedostatak nacionalne strategije i kratkovidnost

Davor Šuker bio je izvrstan golgeter, ali tek se treba dokazati kao nogometni menadžer. Odlučio je imenovati Niku Kovača izbornikom i na tome mu valja čestitati – sigurno je znao da će Niko ostati dosljedan svojim stavovima. Međutim, s druge je strane demonstrirao potpuni nedostatak strategije i iznimnu kratkovidnost. Ugovorio je prijateljsku utakmicu s Američkim nogometnim savezom prije kvalifikacijske utakmice s Italijom. Čini se da je potom dobio bolju novčanu ponudu od Argentine, zbog čega je raskinuo ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Niko Kovač nije želio riskirati ozljede svojih najboljih igrača prije važne utakmice s Italijom i zato je na Argentinu poslao posve novu, mladu momčad koja je odlično igrala protiv Argentine.

Kako je ovo, onda, demonstracija Šukerove kratkovidnosti? Čini se da je Šuker uspio moralnu pobjedu (afirmacija mladih igača) pretvoriti u poraz. Nema sumnje da su Amerikanci bijesni zbog ovakve situacije, a oni ne zaboravljaju ovakve stvari. Argentinci su bijesni i neće isplatiti puni iznos propisan ugovorom, a Šuker je bijesan na Niku Kovača jer je od Šukera napravio budalu. No tko je ovdje budala i gdje je strategija?

4. Pouzdanost ugovora

Ponašanje Davora Šukera još jednom ukazuje na činjenicu da u Hrvatskoj ugovor ponekad ipak nije ugovor, što je već dobro poznat kamen spoticanja za mnoge strane ulagače i međunarodne organizacije. Svrha ugovora je korist obje strane i omogućavanje daljnjeg planiranja. Osim toga, tako se grade dugoročni poslovni odnosi koji donose nove ugovore.

Za Hrvatski nogometni savez, ugovor predstavlja čin obvezivanja samo dok se ne pojavi nešto bolje. Time šaljemo užasnu poruku. Što je najgore, čini se da većina medija s odobravanjem gleda na kršenje ugovora: „Ne možete odbiti milijun dolara… treba im novac… svi bismo postupili jednako“. Bismo li zaista svi postupili tako? Trebamo li svi tako postupati? Što se dogodilo s dosljednošću, kredibilitetom i predstavljanjem svoje momčadi na najbolji mogući način u svakom trenutku?

5. Hrvatska ‘izuzetnost’

Kada nam se ne sviđa što netko izvana predlaže kako bi nam pomogao, prečesto tvrdimo da nas ne razumiju, da nas ne cijene i da nas ne poštuju. Niko Kovač doživio je kritike zbog navodnog nepoštivanja naše nogometne povijesti, iako je od 1996. član naše nacionalne reprezentacije. Doživio je kritike jer ne razumije osobitosti našeg nacionalnog nogometa – jer „mi smo europski Brazil“ – unatoč tome što je djelomično zaslužan za uspjeh i reputaciju naše reprezentacije.

Što je najgore, doživio je kritike i zbog pokušaja „germanizacije“ momčadi, zbog suzbijanja našeg urođenog talenta nametanjem teutonske strogoće, kao da „netalentirani Nijemci udarcima osiguravaju svoj put do pobjede“. S obzirom na kritike, neupućen promatrač pomislio bi da je Hrvatska, a ne Njemačka, osvojila četiri svjetska prvenstva u nogometu. Činjenice govore suprotno i Niko je toga svjestan, kao i igrači, kao i mi. Talentirani smo sportaši, znanstvenici i poslovni ljudi, ali moramo biti iskreni sami prema sebi i priznati kada treba izmijeniti naše navike. Zatim to treba učiniti.

6. Manjak poštovanja

Prečesto možemo posvjedočiti lošoj igri naših igrača protiv momčadi koje su objektivno slabije. Igrače zbunjuju ovi porazi baš kao i promatrače, ali i kod njih možemo uočiti obrasce razmišljanja koji su prisutni kod nas. „Tko bi išao na godišnji odmor u Tursku?“ – Zarada od turizma u 2013. godini za Tursku je iznosila 32 milijarde američkih dolara, a za Hrvatsku tek 7 milijardi. „Tko želi to kinesko smeće?“ – ukupna vrijednost kineskog izvoza u 2013. dosegnula je 2.2 bilijuna američkih dolara, dok je ukupna vrijednost hrvatskog izvoza iznosila 12.7 milijardi američkih dolara.

Hrvati nemaju mnogo poštovanja prema konkurenciji, a to im samo pomaže da budu bolji od nas. Nikako da se riješimo te štetne navike. Pritom ljude rijetko shvaćamo ozbiljno kada nam se ne sviđa što imaju za reći ili kada nam se ne sviđaju promjene koje potiču. „Niko Kovač nema iskustva“ – zaista? 18 godina proveo je u najboljim njemačkim i austrijskim nogometnim momčadima. Zatim je tri godine radio kao trener u sistemu Red Bull Salzburga. U slučaju da vam je promaknulo, Red Bull je potukao Dinamo s ukupnim rezultatom 9:3.

Problemi s kojima se Niko Kovač suočio kada je pokušao restrukturirati našu nacionalnu nogometnu reprezentaciju identični su problemima s kojima se suočavaju svi ulagači – i strani i domaći – koji u najboljoj namjeri nastoje transformirati ovog vječnog drugoligaša u svjetsku velesilu.

Niko Kovač = Lukšić grupa = Rockwool grupa. Naša nacionalna ekonomija i nacionalni nogomet dosegnut će nove visine tek kada izmijenimo način razmišljanja i ponašanje. Jedan uspjeh obično prethodi drugom – kako na terenu, tako i u sobi za sastanke.

© Banka.hr

Stoljeće industrijskog naslijeđa nije mala stvar

11/11/14

Varteks ove godine slavi impresivnih 96 godina postojanja, dok Đuro Đaković slavi 93. Podravka i Borovo postoje već 80 godina. Sredovječna Petrokemija navršava 46 godina, no djeluje kao da joj je 146.

Sva ova poduzeća dragulji su nekadašnje jugoslavenske ekonomije. I danas sva dobrim dijelom kontrolira Vlada – izravno ili posredno. Također su od presudnog značaja za hrvatsku ekonomsku budućnost – ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato što hrvatski mirovinski fondovi u njima drže svoja sredstva. Dakle, budućnost vaše mirovine ovisi o financijskim ostvarenjima ovih poduzeća!

Svako od ovih poduzeća imalo je očajničke pokušaje revitalizacije. Krasili su ih različiti stupnjevi nastojanja, transparentnosti, temeljitosti i uspjeha. Znam da ovo neće odgovarati njihovim menadžerima, no svako od ovih pet poduzeća i dalje je dobrim dijelom ranjivo i potrebno je uložiti više truda u pokušaje revitalizacije u globalno značajne tržišne igrače.

Uspjeh je uvijek relativan, ali možemo reći da je Podravka ostvarila najviše. Zatim slijedi Varteks, no daleko iza Podravke. Đuro Đaković i Borovo polako opipavaju put k oporavku, a Petrokemija kao da se nalazi u slobodnom padu.

Nažalost, nekadašnje nacionalne uzdanice su prečesto postale predmet viceva zbog upitnog vodstva, političkog uplitanja i tvrdoglavosti sindikata koji u najboljem slučaju usmjeravaju ta poduzeća prema tržišnoj beznačajnosti, a u najgorem prema likvidaciji.

Kad se suočavamo s tragedijama koje je bilo moguće izbjeći, često je lakše smijati se nego plakati. Trebalo bi, međutim, uzeti u obzir da stoljeće industrijskog naslijeđa nije mala stvar. Naslijeđe je moguće okaljati, ali stotinu godina kontinuirane proizvodnje ne treba olako otpisivati. Takvo naslijeđe može se – i treba – iskoristiti kako bismo ova poduzeća ponovno postavili na noge. Međutim, ukoliko želimo uspješno iskoristiti ovu povijest kao oruđe za rekonstrukciju, nužno je suočiti se s mnogim mitovima koji se povezuju s ovim poduzećima.

1. ‘Komunističko smeće’

Komunistička Jugoslavija tretirala je svoje industrijske gigante kao čuda uspješnog vodstva, tehnologije i razvoja. Nakon stvaranja neovisne Hrvatske i nakon Domovinskog rata, klatno se zanjihalo u drugom smjeru i mnogi Hrvati počeli su ova poduzeća tretirati kao ogledne primjere neučinkovitosti, lošeg vodstva i korupcije. Za njih je to bilo „komunističko smeće“ koje nije bilo vrijedno truda.

Nijedna strana nije bila u pravu. Vaše naslijeđe je vaše naslijeđe. Možda je vodstvo moglo biti bolje, možda su se poduzeća mogla brže i kvalitetnije razvijati, ali raspolažete s onim što imate i ne vrijedi gubiti vrijeme na jadikovke o tome kako su ta poduzeća funkcionirala u prošlosti. Ključno pitanje je što možete učiniti sa svojim naslijeđem u budućnosti, a mi smo dobrim dijelom protratili 20 godina te budućnosti.

2. Vrhunska tehnologija

Mit o „komunističkom smeću“ funkcionira kao potpuna suprotnost mitu o vrhunskoj tehnologiji. Jugoslavenski su moćnici tvrdili da su se naša poduzeća služila najsuvremenijom tehnologijom kako bi proizvela najbolje svjetske proizvode, baš kao što to danas tvrdi Sjeverna Koreja. Ta deklarativna izvrsnost daleko je od istine. Čast iznimkama, ali većina tadašnje tehnologije je bila drugorazredna ili trećerazredna po dobi, kvaliteti i trajnosti proizvoda. Za ovo postoje tri razloga:

  • Tehnologija je bila uvozna, a u proizvodnju se uvodila kroz „offset“ programe koje je diktirao kupac – Jugoslavija. Poduzeća koja prodaju robu nisu nimalo sklona „offset“ programima tako da nikada ne dobijete najbolju opremu, a ako radite po licenci, nikada ne dobijete najbolje kupce.
  • Kad se tehnologija bližila kraju životnog ciklusa ili se zamjenjivala modernijom, stariju su opremu kupovale zemlje poput Jugoslavije koje su je koristile za proizvodnju robe namijenjene sekundarnim i tercijarnim tržištima poput Sovjetskog Saveza, Indije, Iraka, Alžira itd. (uzmite u obzir da ovdje govorimo o prošlosti).
  • Iako to nerado priznajemo, dobar dio tehnologije je ukraden reverznim inženjeringom. Bilo je i drugih zemalja koje su to radile – također ilegalno.

Kad nemate vrhunsku tehnologiju, vaši proizvodi nisu vrhunski, ali mogu biti dovoljno dobri za manje razvijena tržišta, osobito ako ta tržišta iz političkih razloga nemaju pristup vrhunskim proizvodima.

3. ‘Ljubav’ države prema poduzećima 

Još uvijek možete čuti predstavnike sindikata ili opozicije kako izjavljuju da „Vlada ima maćehinski odnos prema tom i tom poduzeću“ ili nešto poput „kad bismo barem imali hrvatske banke koje bi podržale ova poduzeća“, kao da je zadaća Vlade dadiljanje određenih poduzeća i kao da dioničari ulažu u banke kako bi one financijski pomagale određenim poduzećima.

Većina sindikalnih vođa uporno inzistira na tome da neka poduzeća ostanu zarobljena u iskrivljenoj slici prošlosti tako što se očekuje da poduzeća i dalje obavljaju iste aktivnosti i proizvode iste proizvode na istim lokacijama, s istom radnom snagom. Populizam motivira našu političku elitu da u velikoj mjeri pristane na ove zahtjeve. Ti zahtjevi se ugrađuju u uvjete kojih su se potencijalni investitori dužni pridržavati.
Sve se promijenilo – jugoslavensko i druga nesvrstana tržišta su u velikoj mjeri iščeznula, a konkurentski proizvodi su preplavili tržište. Suludo je prisiljavati ova poduzeća da ostanu u prošlosti.

Ovi neozbiljni pokušaji zamrzavanja poduzeća u stanju koje pripada u ropotarnicu povijesti podsjećaju na oholu majku koja već odraslu djecu tvrdoglavo odijeva u dječju odjeću jer su joj djeca tada bila slađa i veselija. To nije normalno ponašanje.

Jednako je suludo inzistirati na tome da poduzeće u 2014. godini funkcionira na isti način kao i 1984. godine, isto kao što bi bilo suludo da se tada inzistiralo na jednakom funkcioniranju kao 1954. godine. Ljudi bi u 1984. godini bili užasnuti na sam spomen takve ideje, ali se očekuje da je prihvatimo danas.

To nema veze s ljubavlju prema poduzeću. Radi se tek o kratkovidnom i nemuštom pokušaju balzamiranja.

4. Kriva je hrvatska ekonomska kriza

Beskonačna ekonomska kriza koja funkcionira poput endemske vrste u Hrvatskoj i još nekim zemljama kojima nedostaje discipline nužne za provođenje reformi nesumnjivo otežava ovim poduzećima uvjete tržišnog natjecanja, ali ipak nije jedini krivac za njihove probleme. Kriza je otegotna okolnost, ali nije uzrokovala sljedeće:

  • Iščezavanje tradicionalnih tržišta
  • Zastarjelu ponudu proizvoda
  • Slabljenje veze između proizvoda i tržišnih zahtjeva („product/market fit“)
  • Iracionalno, a povremeno i kriminalno upitno vođenje
  • Ostarjelu i nemotiviranu radnu snagu kojoj nedostaju suvremene vještine

Kriza je vjerojatno pogoršala i dodatno razotkrila ove probleme, ali oni su postojali i prije krize, a ovisno o poduzeću, još uvijek su aktualni – gotovo 8 godina kasnije.

5. Menadžeri su jedini krivci

Ovo je jedan od najpopularnijih mitova, osobito u medijima – i donekle odgovara istini. Ova poduzeća su u velikoj mjeri žrtve politički odabranih, nesposobnih menadžera koji su vodili ova poduzeća kroz različite periode u posljednjih 20 godina, ovisno o poduzeću. Međutim, loše vodstvo ovih poduzeća išlo je ruku pod ruku s iracionalnim, kratkovidnim i sebičnim vodstvom sindikata koji su mogli osigurati istinsko vodstvo koje je bilo potrebno, ali je izostalo.

6. Poduzeća mogu krenuti naprijed s istim čelnim ljudima

„Politika je spriječila promjene“, „nisam bio predsjednik, samo član upravnog odbora“, „sindikati su se usprotivili promjenama“: sve su to uobičajeni izgovori predsjednika Uprava i članova Upravnih odbora koji nisu ništa promijenili. Istina je jednostavna – ako ste bili u Upravnom odboru, bez obzira jeste li bili predsjednik  ili ne, snosite odgovornost za sve što je vodstvo učinilo ili propustilo učiniti. Ako niste bili dorasli zadatku, ili ako zbog politike ili stavova predsjednika uprave niste mogli učiniti pravu stvar, trebali ste podnijeti ostavku.

Bez vodstva nema upravljanja, a bez odgovornosti nema vodstva – bez obzira na to kako ste došli na svoju poziciju. Ove spoznaje polako postaju dio kolektivne hrvatske ulagačke i menadžerske svijesti. Nemojte se iznenaditi ako postanemo svjedocima tužbi dioničara zbog ponašanja vodstva, a to će biti pozitivna stvar.

Ako ste se našli na čelu nekog od ovih poduzeća u trenutku kad je nastupila kriza, to ne znači nužno da ih ne možete izvesti iz krize. Samo ne možete reći da vi s tim niste imali nikakve veze. Kao upravitelj morate javno priznati svoje pogreške. Iznenadit će vas moć iskrenog priznanja: takvo priznanje dobro je za dušu, duh radne snage a i za zaradu. Svi griješimo, ali pogreške treba priznati. Jednako je važno učiti iz svojih pogrešaka. Morate biti svjesni da ne možete više poduzeće voditi na isti način kao i prije – shvatite to, priznajte i javno to izrecite.

Takva transformacija nije laka za nijednog upravitelja, ali ova poduzeća očajnički trebaju vodstvo koje će ispunjavati sljedeće uvjete:

·         Jasna vizija prošlosti i potencijalne budućnosti – Upravitelj mora nadjačati gotovo čitavo stoljeće mitova, bajki i laži kako bi vrijednosti svojstvene svakom od ovih poduzeća pretvorio u njihove ključne prednosti i kako bi postigao uspjeh na drastično izmijenjenom, kompetitivnom tržištu.

·         Dosljedna strategija – Jednostavnost je nužan preduvjet za eleganciju i jasnoću. Ova poduzeća ne trebaju strateške planove koji se sastoje od stotina besmislenih stranica koje odvraćaju pozornost s nedostatka jasne vizije vodstva. Ako mi ne možete objasniti svoje planove za poduzeće u manje od tri stranice prezentacije, nemamo o čemu razgovarati.

·         Izvrsne komunikacijske vještine – Ne možemo kriviti zaposlenike što ne podržavaju planove restrukturiranja ako se smrtno bojimo komunikacije ili ako naprosto ne znamo komunicirati. Vodstvo treba sljedbenike. Za uspostavljanje takvog odnosa nužno je povjerenje i razumijevanje. Stoga budite iskreni i direktni kad govorite o ogromnim izazovima s kojima se poduzeće suočava, o načinima na koje će se i zaposlenici morati žrtvovati te o nagradama koje slijede ako se pokaže da je poduzeće doraslo izazovu.

·         Još jedan važan sastojak – Meksikanci ga zovu „cojones“

Za još stotinu uspješnih godina!

(Napomena: Autor nije vlasnik dionica poduzeća koje spominje u tekstu. Pruža savjetodavne usluge Varteksu)

Source

Svi nas vole, ali …

28/10/14

Milan A. Račić • Sarajevo ih voli, Helsinki je fasciniran tehnologijom, a Beograd je impresioniran kvalitetom izrade. Sofija, Melbourne i Varšava jedva čekaju testiranje… No, nisu kupili ni jedan od naših „sofisticiranih“ tramvaja u sedam godina koliko ih pokušavamo prodati; do danas je Zagreb ostao jedini kupac.

Azerbajdžan, Alžir i Rusija su veoma impresionairani našom novom mrežom autocesta i jedva čekaju da naše građevinske tvrtke izgrade njihove autoceste koristeći se našom „tehnologijom“. Međutim, ni jedan jedini kilometar izvoznih autocesta dosad nije izgrađen.

Naše trgovinsko predstavništvo činili su predsjednik, premijer, 13 ministara i 43 predstavnika hrvatskih tvrtki. Susreli su se s višim vladinim dužnosnicima Libije, Rusije, Turkmenistana i Indonezije. Domaćini su bili veoma impresionirani našim čelnicima, tvrtkama i njihovim proizvodima. Sa sve četiri zemlje potpisan je Sporazum o suradnji kojim se obje strane obvezuju na promoviranje trgovinske razmjene. Od tada ni jedna jedina investicija nije realizirana u Hrvatskoj, a paleta izvoznih proizvoda nije povećana.

Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine bile su nadasve oduševljene Končarovim vlakovima i „kupile“ su jedan za gotovo 6 milijuna eura da bi isti nakon šest godina vratile, pritom plateći gotovo pa ništa.

Međutim, svi su nas oni voljeli i bili impresionirani nama, ili se tako bar činilo ako ste slušali vladu (sve naše vlade), tvrtke u pitanju i medije – skoro pa većinu njih.

U čemu je onda problem?

Jesu li se kupci predomislili, lažu li nam političari, tumače li predstavnici tvrtki pogrešno situaciju i jesu li novinari dio cjelokupne zavjere?

Nisam tipičan Hrvat, jer nisam zagovornik teorija zavjere. Ljudi i sistemi, koliko god bili sofisticirani, nisu sami po sebi dovoljno pametni i disciplinirani da bi se dobra zavjera dugo održala. Upravo zbog toga ne vjerujem da postoji zavjera kojom se „narod“ obmanjuje s našim izvoznim sposobnostima.

Smatram da problem leži u nama, ponajprije u našim osobinama: 1) volimo se zavaravati – što više, to bolje, 2) ne razumijemo se u suvremenu izvoznu ekonomiju, 3) volimo brza i jednostavna rješenja i 4) naši mediji su senzacionalistička slika nas samih.

1)      Mi smo kraljevi kukuruza – Kao dijete mrzio sam večernji dnevnik, jer je za mene označavao odlazak na počinak. Ako se dobro sjećam, u to vrijeme (1973-75.) počinjao je u 20:30 i uvijek sam se užasavao te rotirajuće kugle koja se sve više približavala, označavajući tako početak programa. No, ponekad bi mi roditelji dopustili nekoliko minuta gledanja – osjećao sam se privilegiranim i, na neki način, u toku s odraslima. Još se uvijek sjećam prizora velikih kombajna koji obrađuju zlatna polja i izraženog ponosa u glasu komentatora kako prenosi vijesti o „velikoj žetvi kukuruza“ u našoj slavnoj zemlji (Jugoslaviji). Moji roditelji nisu bili ljubitelji sistema – nitko iz obitelji nije bio u partiji, policija nas je rado posjećivala u potrazi za „neprijateljskom literaturom“ i moj je otac pokušavao pronaći način kako emigrirati nakon gušenja hrvatskog proljeća. Usprko svemu, ja sam osjećao veliki ponos što moja zemlja proizvodi toliko kukuruza. Uistinu sam vjerovao, bez obzira na sve, da je Jugoslavija jedan od najvećih proizvođača kukuruza u svijetu i to mi je bilo veličanstveno.

Tramvaji, vlakovi, autoceste i Sporazumi o suradnji samo su druga imena za kukuruz. Drugi usjevi, druge stranke, druge zemlje, a opet slične fraze – i iste obmane. Uistinu sam vjerovao da smo veliki kraljevi kukuruza, zato što nisam znao bolje i zato što sam se osjećao dobro vjerujući u to. Ipak, ponekad se čovjek mora ostaviti djetinjastih varki, koliko god nas one tada usrećivale.

2)      Folklor, a ne posao – Još uvijek vjerujemo da se međunarodni dogovori sklapaju licem u lice – tvoj vođa se dogovori s mojim, kao što je to radio Tito sa Sadamom Huseinom, Moamerom Gadafijem, Nehruom i s još bezbroj njih. Okupimo izaslanstvo velikih političkih igrača, uključujući i prvu damu, koji onda gostuju na zgodnim domjencima gdje mogu uživati u gledanju narodnih plesova. Na kraju posjeta dva velika čelnika se povlače uz čašu konjaka i pokoju cigaru te dogovaraju detalje oko poslovnog sporazuma koji će biti od „povijesnog značaja“ za međusobne odnose i privredu obiju zemalja.

U stvarnosti, takav tip poslovanja prolazi samo u filmovima B kategorije. Nažalost, on također prolazi i kod mnogih hrvatskih političara i medija. Na pamet mi kao najveće zvijezde ovog žanra padaju bivši predsjednik Mesić i bivši ministar Radimir Čačić. Oni bi mazali oči javnosti svojim tobože velikim pregovaračkim sposobnostima, navodno dobro sklopljenim sporazumima i uvjerenjem da samo moramo kapitalizirati njihov uloženi trud. Na štetu Hrvatske, sve je to bio više folklor nego pravi posao – više Bolivud nego Wall Street, a mediji su nasjedali na to (pošto su htjeli u to vjerovati).

3)      Brza i jednostavna rješenja – Hrvati žive u kompliciranom društvu. Moja žena Amerikanka tvrdi da je većinu naših sistema isplanirao zli genij. Teško mi je uvidjeti genijalnost u većini toga što nas sputava, ali mogu se itekako uvjeriti u kompleksnost situacije. Prosječni Hrvat neprestano je ugnjetavan od strane sistema, ne razumije se previše u međunarodnu trgovinu, slabo se sjeća „dobrih starih dana“ i zna da ono što radimo ne vodi ničemu te stoga žudi za rješenjem problema. Politička elita i mediji zauzvrat nude dobro poznatu priču, a javnost je iznova prihvaća, jer ne zna bolje, zato što osjeća averziju prema sistematičnim, opširnim i kompliciranim rješenjima. Na kraju dobivamo ono što smo i sami tražili.

4)      Mediji – Prave vijesti se rijetko događaju u našoj maloj zemlji ili bilo kojoj drugoj maloj zemlji. Pobliže, ne postoji mnogo ozbiljnih poslovnih pothvata o kojima bi se moglo izvještavati. Većina naših informativnih emisija završava bez prikazivanja ikakvih poslovnih reportaža. Mediji i političari se međusobno vole: političari žude za medijskim svjetlom, a mediji za senzacionalizmom; tako se hrane jedni drugima. Na kraju krajeva, mediji proizlaze iz naših redova i stoga pate od istih mana. Žele biti „kraljevi kukuruza“ isto koliko i svaki čistokrvni Hrvat, dok im je iskustvo u međunarodnoj trgovini na istoj razini sa stanjem u državi. Konačno, oni dijele našu naklonost prema brzim, jednostavnim i površnim rješenjima.

Ništa od navedenoga ne podrazumijeva da Hrvatska nije sposobna da postane konkurentan izvoznik; jednostavno ne možemo raditi po istom principu po kojem smo radili desetljećima. Predstava je postala staromodna, nitko je ne prati i, što je najvažnije, nitko je ne shvaća ozbiljno.

Već mogu čuti primjedbe – „možeš li biti bar malo pozitivniji?“ Ne, ne postoji pozitivan stav prema gubitničkoj strategiji koja traje već desetljećima. Pozitiva proizlazi iz priznanja da gubimo, pronalaženja odgovarajućeg uzroka, strateške prilagodbe i njezine pravilne izvedbe. Ovo zahtijeva viziju, hrabrost i vodstvo, ali ipak sve počinje od iskrenosti.

Source

Five Reasons Why Croatia (Still) Doesn’t Have Its Own Silicon Valley

18/10/14

My op-ed in Croatia’s leading finance journal – Banka.hr:

Life is about choices, and up until now we have chosen to focus our resources and energy on building ˝Janitorial Valleys˝ and their equivalents. Change won’t come with prime ministerial junkets but with real leadership, vision and refocused priorities.

By Milan A. Račić (October 14, 2014) • Prime Minister Milanović is wrapping up his technology junket in the United States this week.  Ostensibly his purpose is to line up investments in Croatian-based IT, but we all know that the reality is much different – this is purely a pre-election press relations exercise.

Modern economies don’t function as they used to in the 1960s and 70s, particularly not in the way they used to function in much of the non-aligned countries.  The days when my dictator could fill a plane with ˝dignitaries˝ and visit your dictator and then come back with a set of deals and investments are long gone.

There are a whole host of very good reasons why the world’s top technology companies won’t make any near-term investments in Croatia.  Many of these reasons have to do with real tangible deficits or limitations which Croatia has: a micro market, limited infrastructure, a fairly uneducated workforce, an inferior educational system, and an inefficient, slow and expensive administration.

But these aren’t the main impediments to growing our own Silicon Valley.

London, Berlin, Mumbai, Seoul and a host of other cities around the world try to emulate the success of Silicon Valley.  Most will fail, not for a lack of money or expertise, but for a lack of intangibles.

Deceitfully Simple Recipe for Success

The formula is seemingly simple: build around an academic centre, try to revitalize some blighted area, provide subsidized ˝hip˝ office space with good infrastructure, offer generous tax subsidies and seed a venture capital pool.  Then watch your tech baby grow.

However, it almost never grows up to be the home of young world-beating tech champions you hoped it would be.  Instead, it more often resembles a recreational centre for pudgy and good-natured middling enterprises.

According to recent American statistics, new companies let nearly 25% of their employees go in their first year of operation versus 6.6% at established companies.  Startups are increasingly relying on a feedback loop of build, measure, learn – the Lean Startup.  It’s all about not wasting time, not wasting product, not wasting feedback and not wasting people – if the product doesn’t fit the market, change it, if your people don’t fit the challenges, change them.  Instead of building perfection and releasing it, adherents are testing and changing to customer-defined perfection.

Tehnopolis as a Driver of Middling Enterprises

In contrast, in a story published late last year, ˝Napokon: Zagreb će dobiti svoju Silicijsku dolinu˝, Večernji List touted the fact that after six years of debate Zagreb’s Tehnopolis finally received approval to start preparing the documentation to apply for an EU grant for its development.  They hope to prepare the documentation, do a feasibility study and apply for the EU infrastructure tender by the end of 2014.  If the EU agrees, they hope to start construction of Tehnopolis by the spring of 2015.

Tehnopolis will have 20,000 square meters and will be outfitted with laboratories with new mobile equipment, servers, 3D printers, CNC machines and very high speed internet.  The City of Zagreb, the Mayor, Zagreb Holding Co., the city office for EU projects, the city office for business and the city office for strategy, the Ministry of Regional Development and the Ministry of Entrepreneurship all played a role supporting and/or approving Tehnopolis.

Are you still with me, or are you wondering why you also weren’t asked to comment on and approve this project?  It’s like alternate universes – the lean startup vs. the big fat slow and lumpy startup – the LumpUp.

Yet Tehnopolis is an attempt at emulating Silicon Valley, but it misses the point by a mile and almost a decade.

But Croatia is not alone in lagging behind.  It may be the EU’s newest member, but its mindset, pace, and organizational style is not alien to the EU, it is just farther along the bureaucratic mindset spectrum than the older members not ˝blessed˝ with a Communist past.

Even Silicon Roundabout in London, which is touted as possibly the centre which could give Silicon Valley a run for its money, see ˝Candy and Monsters˝, and which had a more organic start than many government-initiated centres, runs the risk of bogging down in government-driven initiatives focused on redeveloping blighted cityscapes.

Committee-spawned Silicon Valley knock-offs miss the point of its success.  Silicon Valley works because it was allowed to work, not because it was made to work.

1. No Master Plan

Silicon Valley didn’t require eight government entities to debate, plan and execute its birth.  There was no master plan to make this the world’s tech centre.  It just happened.  People were attracted to the area because of Stanford University and its graduates, its climate, and its early residents, but they stayed and multiplied because the government basically got out of the way, and they were allowed to morph, pivot and fail their way to success.

2. State of Mind

Silicon Valley founders had big ideas and even bigger ambitions.  They wanted to start revolutions, do away with whole industries, change economies, and ultimately change the world.  However, it’s hard to conquer the world speaking only Croatian, French, Spanish or German.  You won’t dominate world markets if you aspire to be the biggest in Zagreb, Budapest, London or Amsterdam.  You can’t transform economies if you are deathly afraid of losing legacy industries and you can’t change the world by being derivative.

3. Openness

Very few startup founders actually hailed from Silicon Valley or Northern California.  More than half the start-ups were founded by immigrants to the United States, which helped their companies think and act globally.  Silicon Valley is about open doors – in offices, at borders, among competitors and between jobs – all of which make most Europeans nervous.

4. Fear of Failure

Those who claim that Silicon Valley doesn’t have a fear of failure are wrong.  Fear of seeing one’s dream go up in flames is perfectly healthy for the company, its employees and its investors.  Silicon Valley does fear failure but it doesn’t stigmatize it.  Founders who have failed are allowed to learn from their mistakes and often go on to create startling successes.  That isn’t usually the case in most European corporate cultures where going off on one’s own is unusual, but failing is almost unforgiveable.  This stigmatization is unfortunate for many reasons not least of all because it stifles the preservation of startup inter-generational knowledge on which success is often built.

5. Flexibility

Flexibility is the requirement which most Europeans find most difficult to swallow.  Even if they could limit their propensity for master planning, embrace global thinking and hire for world domination, welcome more openness and even accept failure, most Europeans would go apoplectic if they had to accept a 25% attrition rate.

Silicon Valley works for many reasons which Croatia and much of Europe just can’t stomach to copy, but which are necessary for any serious attempt at emulating it, and hopefully eventually beating it.  The intangibles bring success, not the buildings, and definitely not the committees.

Until we realize this and make the necessary mental transitions we can forget about building our own Croatian Silicon Valleys.

Life is about choices, and up until now we have chosen to focus our resources and energy on building ˝Janitorial Valleys˝ and their equivalents.  Change won’t come with prime ministerial junkets but with real leadership, vision and refocused priorities.

This is a translation.  Read source article in Banka.hr here 

Pet razloga zbog kojih (još) nema hrvatske ‘Silicijske doline’

18/10/14

Moje mišljenje u Banka.hr: 

Život se sastoji od odluka, a do sada smo svoje resurse i energiju usmjeravali na stvaranje "Dolina čistačica" i sličnih projekata. Promjenu ne donose premijerski izleti, već stvarno vodstvo, vizija i utvrđivanje zdravih prioriteta.

Milan A. Račić (14.Listopad, 2014.) • Premijer Milanović upravo privodi kraju svoj ovotjedni tehno izlet u SAD. Svrha je navodno bila poticanje ulaganja u hrvatske informatičke tvrtke. Međutim, svima nam je jasno da je stvarni razlog malo drugačiji: naprosto se radi o predizbornoj PR vježbi.

Suvremena ekonomija ne funkcionira više na način na koji je funkcionirala tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, osobito ako govorimo o ekonomijama bivših nesvrstanih  zemalja. Dani kada je moj diktator mogao napuniti avion svojim „poslušnicima“ i posjetiti vašeg diktatora te se vratiti s kolekcijom dogovora i poslovnih investicija daleko su iza nas.

Postoji čitava lepeza doista dobrih razloga za to što vrhunske tehnološke kompanije neće u skorije vrijeme ulagati u Hrvatsku. Velik dio ovih razloga ima veze s jasnim nedostacima ili ograničenjima Hrvatske: maleno tržište, nedostatna infrastruktura, poprilično slabo educirana radna snaga, inferioran sustav obrazovanja te neučinkovita, spora i skupa administracija.

No ovo nisu glavna ograničenja koja nas sputavaju u namjeri da izgradimo vlastitu Silicijsku dolinu.

London, Berlin, Mumbai, Seoul i brojni drugi gradovi diljem svijeta nastoje preuzeti i poboljšati formulu uspjeha Silicijske doline. Malo će ih u tome i uspjeti: ne zbog nedostatka novca ili stručnog kadra, već zbog nedostatka nematerijalnih prednosti.

Lažno jednostavan recept za uspjeh

Recept za uspjeh je naizgled jednostavan: treba graditi oko centra akademskog života, nastojati oživjeti neko zapušteno područje, osigurati moderne uredske prostore i dobru infrastrukturu, ponuditi izdašne porezne olakšice i potaknuti ulaganja u rizični kapital. Zatim je dovoljno sjesti i pratiti bujanje vašeg novog tehnološkog središta.

Međutim, unatoč očekivanjima, takvi pothvati rijetko izrastu u sjedišta mladih tehnoloških kompanija koje su spremne pokoriti svijet. Umjesto toga, takvi pokušaji često predstavljaju vježbališta za dobronamjerna, ali po svemu prosječna poduzeća.

Prema nedavnim statistikama, nove kompanije u SAD-u otpuste gotovo 25% radne snage u prvoj godini poslovanja. To je drastična razlika u usporedbi s 6.6% u već uhodanim poduzećima. Startup poduzeća se sve više oslanjaju na „lean startup“ – ideju protoka povratnih informacija koji uključuje tri koraka: rast, mjerenje uspješnosti i usvajanje povratnih informacija.

Gubljenje vremena se svodi na minimum, kao i neučinkovito korištenje povratnih informacija i upošljavanje radne snage – ako proizvod ne odgovara tržištu, treba ga izmijeniti, a ako zaposlenici nisu dorasli izazovima, treba ih promijeniti. Umjesto stvaranja savršenog proizvoda i puštanja istog na tržište, pristalice ove metode neprestano testiraju i prilagođavaju proizvod definiciji savršenstva koju određuje krajnji korisnik.

Tehnopolis kao tvornica prosječnosti

S druge strane, u članku „Napokon: Zagreb će dobiti svoju Silicijsku dolinu˝ koji je objavljen krajem prošle godine, s oduševljenjem se objavljuje da je nakon šest godina rasprave zagrebački Tehnopolis napokon dobio dozvolu za početak priprema dokumenata za dodjelu sredstava iz EU fondova za svoj razvoj. Ukoliko EU dodijeli sredstva, Tehnopolis bi napokon trebao započeti s izgradnjom u proljeće 2015. godine.

Tehnopolis će zauzimati prostor od 20 000 m2, a sadržavat će laboratorije s novom radnom opremom, serverima, 3D printerima, CNC strojevima i superbrzim internetom. Grad Zagreb, gradonačelnik grada Zagreba, Zagrebački Holding, Gradski ured za programe i projekte Europske unije, Gradski ured za financije, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije te Ministarstvo poduzetništva i obrta – svi su oni doprinijeli prihvaćanju projekta Tehnopolis.

Uspijevate li pratiti ovo, ili se pitate zašto i vas nisu pitali za mišljenje tijekom procesa procjene ovoga projekta? Kao da smo u paralelnom svemiru gdje se s jedne strane nalazi lean startup, a s druge strane tromi, neučinkoviti i klimavi startup – TromUp.

Ipak, Tehnopolis je naš pokušaj primjene recepta Silicijske doline. Samo što je poanta kilometarski promašena i pritom kasni desetak godina.

Ali Hrvatska nije jedina država koja kaska za trendovima. Možda se radi o najnovijoj članici Europske Unije, ali način razmišljanja, tempo i način organizacije u skladu su s ostatkom Unije. Razlika je samo u tome što u Hrvatskoj birokratski mentalni sklop uspijeva bolje nego u starijim državama članicama koje nisu „blagoslovljene“ komunističkom prošlošću.

Čak ni Silicijski kružni tok u Londonu, koji je poznat kao centar koji bi mogao postati veoma ozbiljan konkurent Silicijskoj dolini (vidi članak „Candy and Monsters“), a nastao je daleko spontanije od mnogih centara koje su pokrenule vlasti, nije imun na potencijalnu stagnaciju do koje bi mogle dovesti različite inicijative usmjerene na obnovu oštećenih gradskih pročelja.

Imitacije Silicijske doline potpomognute lokalnim programima ne shvaćaju bit njezinog uspjeha. Silicijska dolina je uspješna jer joj je dopušteno da funkcionira, a ne zato što je stvorena s očekivanjima da funkcionira.

1. Nije bilo glavnog plana razvoja

Nije bilo potrebno osam Vladinih tijela koja bi raspravljala, planirala i koordinirala stvaranje Silicijske doline. Nije bilo glavnog razvojnog plana koji je za cilj postavio stvaranje svjetskog tehnološkog središta, to se naprosto dogodilo. Ljude su privukli Stanfordsko sveučilište, studenti, klima i rani stanovnici, ali ostali su i privukli druge upravo zato što su se vlasti u biti povukle i dopustile Silicijskoj dolini da formira, izmjenjuje i kroz uspone i padove odredi svoj put prema uspjehu.

2. Stanje uma

Osnivači Silicijske doline imali su velike ideje i još veće ambicije. Htjeli su započeti revoluciju, zamijeniti čitave postojeće industrije, izmijeniti ekonomije i, naposljetku, izmijeniti svijet. Međutim, nije lako pokoriti svijet ako govorite samo hrvatski, francuski, španjolski ili njemački. Nećete dominirati na svjetskim tržištima ako vam je glavna ambicija postati najveći u Zagrebu, Budimpešti, Londonu ili Amsterdamu. Nećete izmijeniti ekonomije ako se smrtno bojite gubitka postojećih industrija i ne možete promijeniti svijet ako samo prepakiravate postojeće proizvode.

3. Otvorenost

Malo je osnivača uspješnih startup poduzeća zapravo iz Silicijske doline ili sjeverne Kalifornije. Više od pola startup poduzeća osnovali su doseljenici kojima je iskustvo pomoglo da njihova poduzeća razmišljaju i djeluju globalno. Bit Silicijske doline su otvorena vrata – u uredima, na granicama, među konkurentima i poslovima. Sve ove ideje čine većinu Europljana nervoznima.

4. Strah od neuspjeha

Oni koji tvrde da u Silicijskoj dolini nema straha od neuspjeha griješe. Strah od propasti poduzeća i snova posve je zdrav za poduzeće, zaposlenike i ulagače. U Silicijskoj dolini strah od neuspjeha postoji, ali se neuspjeh ne stigmatizira. Osnivači čiji su rani projekti bili neuspješni često uče iz vlastitih pogrešaka i zatim postižu nevjerojatne uspjehe. To je rijetkost u Europi gdje je samostalno pokretanje poduzeća neuobičajeno, a neuspjeh se gotovo nikada ne prašta. Ova stigmatizacija neuspjeha višestruko je problematična, osobito s obzirom da sputava očuvanje međugeneracijskoga znanja firmi na kojemu često počiva uspjeh novih poduzeća.

5. Fleksibilnost

Fleksibilnost je preduvjet koji je većini Europljana teško prihvatiti. Čak i kada bi Europljani uspjeli zauzdati svoj apetit za razvojne planove, prihvatili razmišljanje na globalnoj razini, zapošljavali kao da ih čeka globalna dominacija, postali otvoreniji i prihvatili čak i mogućnost neuspjeha, većinu bi paralizirala mogučnost redukcije radne snage od 25% u prvoj godini poslovanja.

Silicijska dolina uspješna je iz više razloga koje Hrvatska i većina europskih država ne mogu ni pojmiti, a kamoli usvojiti. Međutim, to je nužan preduvjet za svaki imalo ozbiljan pokušaj usvajanja ili poboljšavanja recepta za uspjeh Silicijske doline. Uspjeh ne dolazi od materijalnog.  Lijepe zgrade i razni odbori nisu nikakva garancija uspjeha.

Sve dok ne osvijestimo ovo i dok ne dođe do nužnih izmjena samih stavova i stanja uma, možemo zaboraviti na stvaranje hrvatske inačice Silicijske doline.

Život se sastoji od odluka, a do sada smo svoje resurse i energiju usmjeravali na stvaranje Dolina čistačica i sličnih projekata. Promjenu ne donose premijerski izleti, već stvarno vodstvo, vizija i utvrđivanje zdravih prioriteta.

Pročitajte izvorni članak u  Banka.hr ovdje

Sony’s Growth Strategy on the Brink

17/10/14

– “If we don’t change now, we will carry a grave responsibility,” Chief Financial Officer Kenichiro Yoshida said. –

– But in the 21st century, Sony’s earnings growth has completely stalled due to its high-cost structure and increased competition from overseas. –

I thought that Ericsson was brilliant in selling out its share in Sony Ericsson to Sony – great timing, great price and good riddance.

Read source article here.

BuzzFeed’s choice of publisher says a lot about how the site looks at media

16/10/14

– We are redefining the role of Publisher to reflect the way the world works today where technology is the core of publishing. This is very different from the traditional role where the title is inherited within a family business, like the Sulzbergers at the New York Times, or in the magazine world, where the Publisher is often the person responsible for selling advertising and overseeing business operations. –

– Nguyen’s job also fits with my theory about how the site looks at the content business, which is that it sees news or entertainment as a service rather than a product that it stamps out and ships to a waiting readership, which is the way many traditional media outlets still see their business. BuzzFeed is constantly tweaking what it does while watching the behavior of its readers, in the same way smart technology companies refine their service based on actual usage. –

– That may not sound like a revolutionary approach, but it has not been the norm for mainstream media companies — and it seems to be working for BuzzFeed, which has tripled its traffic since Nguyen started running the data team. Maybe other media companies will take a cue from BuzzFeed and look for senior executives who understand the two-way relationship with readers and how to maximize it. – 

I fell in love with newspapers when I started delivering them at the age of 11 and I still love them – the good ones. BuzzFeed’s approach to me does not seem like a dumbing down of journalism but a ˝smarting-up˝ of customer relationship management.

Read source article here.