Milan A. Račić • Sarajevo ih voli, Helsinki je fasciniran tehnologijom, a Beograd je impresioniran kvalitetom izrade. Sofija, Melbourne i Varšava jedva čekaju testiranje… No, nisu kupili ni jedan od naših „sofisticiranih“ tramvaja u sedam godina koliko ih pokušavamo prodati; do danas je Zagreb ostao jedini kupac.
Azerbajdžan, Alžir i Rusija su veoma impresionairani našom novom mrežom autocesta i jedva čekaju da naše građevinske tvrtke izgrade njihove autoceste koristeći se našom „tehnologijom“. Međutim, ni jedan jedini kilometar izvoznih autocesta dosad nije izgrađen.
Naše trgovinsko predstavništvo činili su predsjednik, premijer, 13 ministara i 43 predstavnika hrvatskih tvrtki. Susreli su se s višim vladinim dužnosnicima Libije, Rusije, Turkmenistana i Indonezije. Domaćini su bili veoma impresionirani našim čelnicima, tvrtkama i njihovim proizvodima. Sa sve četiri zemlje potpisan je Sporazum o suradnji kojim se obje strane obvezuju na promoviranje trgovinske razmjene. Od tada ni jedna jedina investicija nije realizirana u Hrvatskoj, a paleta izvoznih proizvoda nije povećana.
Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine bile su nadasve oduševljene Končarovim vlakovima i „kupile“ su jedan za gotovo 6 milijuna eura da bi isti nakon šest godina vratile, pritom plateći gotovo pa ništa.
Međutim, svi su nas oni voljeli i bili impresionirani nama, ili se tako bar činilo ako ste slušali vladu (sve naše vlade), tvrtke u pitanju i medije – skoro pa većinu njih.
U čemu je onda problem?
Jesu li se kupci predomislili, lažu li nam političari, tumače li predstavnici tvrtki pogrešno situaciju i jesu li novinari dio cjelokupne zavjere?
Nisam tipičan Hrvat, jer nisam zagovornik teorija zavjere. Ljudi i sistemi, koliko god bili sofisticirani, nisu sami po sebi dovoljno pametni i disciplinirani da bi se dobra zavjera dugo održala. Upravo zbog toga ne vjerujem da postoji zavjera kojom se „narod“ obmanjuje s našim izvoznim sposobnostima.
Smatram da problem leži u nama, ponajprije u našim osobinama: 1) volimo se zavaravati – što više, to bolje, 2) ne razumijemo se u suvremenu izvoznu ekonomiju, 3) volimo brza i jednostavna rješenja i 4) naši mediji su senzacionalistička slika nas samih.
1) Mi smo kraljevi kukuruza – Kao dijete mrzio sam večernji dnevnik, jer je za mene označavao odlazak na počinak. Ako se dobro sjećam, u to vrijeme (1973-75.) počinjao je u 20:30 i uvijek sam se užasavao te rotirajuće kugle koja se sve više približavala, označavajući tako početak programa. No, ponekad bi mi roditelji dopustili nekoliko minuta gledanja – osjećao sam se privilegiranim i, na neki način, u toku s odraslima. Još se uvijek sjećam prizora velikih kombajna koji obrađuju zlatna polja i izraženog ponosa u glasu komentatora kako prenosi vijesti o „velikoj žetvi kukuruza“ u našoj slavnoj zemlji (Jugoslaviji). Moji roditelji nisu bili ljubitelji sistema – nitko iz obitelji nije bio u partiji, policija nas je rado posjećivala u potrazi za „neprijateljskom literaturom“ i moj je otac pokušavao pronaći način kako emigrirati nakon gušenja hrvatskog proljeća. Usprko svemu, ja sam osjećao veliki ponos što moja zemlja proizvodi toliko kukuruza. Uistinu sam vjerovao, bez obzira na sve, da je Jugoslavija jedan od najvećih proizvođača kukuruza u svijetu i to mi je bilo veličanstveno.
Tramvaji, vlakovi, autoceste i Sporazumi o suradnji samo su druga imena za kukuruz. Drugi usjevi, druge stranke, druge zemlje, a opet slične fraze – i iste obmane. Uistinu sam vjerovao da smo veliki kraljevi kukuruza, zato što nisam znao bolje i zato što sam se osjećao dobro vjerujući u to. Ipak, ponekad se čovjek mora ostaviti djetinjastih varki, koliko god nas one tada usrećivale.
2) Folklor, a ne posao – Još uvijek vjerujemo da se međunarodni dogovori sklapaju licem u lice – tvoj vođa se dogovori s mojim, kao što je to radio Tito sa Sadamom Huseinom, Moamerom Gadafijem, Nehruom i s još bezbroj njih. Okupimo izaslanstvo velikih političkih igrača, uključujući i prvu damu, koji onda gostuju na zgodnim domjencima gdje mogu uživati u gledanju narodnih plesova. Na kraju posjeta dva velika čelnika se povlače uz čašu konjaka i pokoju cigaru te dogovaraju detalje oko poslovnog sporazuma koji će biti od „povijesnog značaja“ za međusobne odnose i privredu obiju zemalja.
U stvarnosti, takav tip poslovanja prolazi samo u filmovima B kategorije. Nažalost, on također prolazi i kod mnogih hrvatskih političara i medija. Na pamet mi kao najveće zvijezde ovog žanra padaju bivši predsjednik Mesić i bivši ministar Radimir Čačić. Oni bi mazali oči javnosti svojim tobože velikim pregovaračkim sposobnostima, navodno dobro sklopljenim sporazumima i uvjerenjem da samo moramo kapitalizirati njihov uloženi trud. Na štetu Hrvatske, sve je to bio više folklor nego pravi posao – više Bolivud nego Wall Street, a mediji su nasjedali na to (pošto su htjeli u to vjerovati).
3) Brza i jednostavna rješenja – Hrvati žive u kompliciranom društvu. Moja žena Amerikanka tvrdi da je većinu naših sistema isplanirao zli genij. Teško mi je uvidjeti genijalnost u većini toga što nas sputava, ali mogu se itekako uvjeriti u kompleksnost situacije. Prosječni Hrvat neprestano je ugnjetavan od strane sistema, ne razumije se previše u međunarodnu trgovinu, slabo se sjeća „dobrih starih dana“ i zna da ono što radimo ne vodi ničemu te stoga žudi za rješenjem problema. Politička elita i mediji zauzvrat nude dobro poznatu priču, a javnost je iznova prihvaća, jer ne zna bolje, zato što osjeća averziju prema sistematičnim, opširnim i kompliciranim rješenjima. Na kraju dobivamo ono što smo i sami tražili.
4) Mediji – Prave vijesti se rijetko događaju u našoj maloj zemlji ili bilo kojoj drugoj maloj zemlji. Pobliže, ne postoji mnogo ozbiljnih poslovnih pothvata o kojima bi se moglo izvještavati. Većina naših informativnih emisija završava bez prikazivanja ikakvih poslovnih reportaža. Mediji i političari se međusobno vole: političari žude za medijskim svjetlom, a mediji za senzacionalizmom; tako se hrane jedni drugima. Na kraju krajeva, mediji proizlaze iz naših redova i stoga pate od istih mana. Žele biti „kraljevi kukuruza“ isto koliko i svaki čistokrvni Hrvat, dok im je iskustvo u međunarodnoj trgovini na istoj razini sa stanjem u državi. Konačno, oni dijele našu naklonost prema brzim, jednostavnim i površnim rješenjima.
Ništa od navedenoga ne podrazumijeva da Hrvatska nije sposobna da postane konkurentan izvoznik; jednostavno ne možemo raditi po istom principu po kojem smo radili desetljećima. Predstava je postala staromodna, nitko je ne prati i, što je najvažnije, nitko je ne shvaća ozbiljno.
Već mogu čuti primjedbe – „možeš li biti bar malo pozitivniji?“ Ne, ne postoji pozitivan stav prema gubitničkoj strategiji koja traje već desetljećima. Pozitiva proizlazi iz priznanja da gubimo, pronalaženja odgovarajućeg uzroka, strateške prilagodbe i njezine pravilne izvedbe. Ovo zahtijeva viziju, hrabrost i vodstvo, ali ipak sve počinje od iskrenosti.