(Milan A. Račić, Večernji List – 29.Lipanj, 2015) Polaganje mature trebalo bi biti dosadno. Bez obzira radi li se o A-level ispitima u Velikoj Britaniji ili njemačkom Abituru, učenici polažu ispite koji se ocjenjuju, a zatim svi idu na odmor. Međutim, u Hrvatskoj ništa nije jednostavno. Ovdje se srednjoškolski završni ispit pretvara u godišnji festival blamaža Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Ispitna se pitanja svake godine kradu, gube, prodaju i distribuiraju, a ljudi se svake godine iznova tome čude.
Mnogi s pravom ovih dana kritiziraju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, ali u ovoj već viđenoj priči postoji i nešto pozitivno. Naravno, ovi propusti ukazuju na problem unutar Ministarstva, ali barem su prisiljeni vrlo javno i nepristrano demonstrirati svoju sposobnost (ili nesposobnost) iz godine u godinu. Možemo reći da se radi o maturi za samo Ministarstvo. Bez obzira na to što Ministarstvo bez obzira na aktualnu garnituru obično uvjerljivo pada na ispitu, barem dobivamo godišnji uvid u njihov rad.
Što mislite, kakve bi bile ocjene Ministarstva vanjskih i europskih poslova, zdravlja, gospodarstva, poduzetništva i obrta te poljoprivrede kada bismo im svake godine na sličan način procjenjivali kvalitetu rada?
Uzmimo u obzir propuste za koje smo čuli u proteklih nekoliko mjeseci: mirovinski fond isplatio je 6.5 milijuna kuna preminulima. Ministarstvo poljoprivrede u posljednjih je 10 godina uložilo preko 50 milijardi kuna u poticaje a naša poljoprivreda je i dalje nekonkurentna.
Ne moramo čak ni tražiti velike propuste na nacionalnoj razini, pogledajte samo svoju lokalnu upravu. Ako živite u Zadru, svratite u ured HZZO-a i vidjet ćete tisuće dokumenata koji u hrpama leže na podu. Dok čekate u redu, iz hrpe dokumenata možete izvući nalaze susjede Ive i čitati o njezinim spontanim pobačajima ili možete čitati o problemima s debelim crijevom koji muče Krešu, vašeg kolegu s posla. Prije nego što nastavimo dalje, vratimo se nakratko u 19. stoljeće, kada je doktor Ignaz Semmelweis otkrio vezu između pranja ruku i zaraze. Primijetio je da studenti medicine nakon seciranja leševa pregledavaju žene na porodiljnom odjelu bez pranja ruku. Njihove nesretne pacijentice imale su tri puta veće šanse za smrt od infekcije od ostalih. Međutim, u 2015. godini u hrvatskim zdravstvenim ustanovama uopće nije neuobičajeno vidjeti medicinsko osoblje bez rukavica ili u istim rukavicama tijekom cijelog dana – dok vam vade krv. Uzmemo li ovakve propuste u obzir, pad ispita na maturi djeluje poprilično bezazleno.
Prašina koja se podigla oko načina na koji se provodi matura zapravo je nacionalni blagoslov. Imamo priliku procijeniti uspješnost ministarstva u izvršavanju svoje osnovne zadaće. Da barem postoje slični ispiti za ostalih 19 ministarstava. Nepristrana procjena jedini je način prepoznavanja izvrsnosti, odnosno potpune nestručnosti – od razine čitavog ministarstva do individualne razine. Međutim, nijedna hrvatska Vlada nije pristala razviti takve sistemske i sistematske procjene. Aktualna je Vlada potrošila 3 i pol godine svojega mandata na izbjegavanje suočavanja s problemom efikasnosti, a prošli je tjedan najavljeno da će „napraviti reda“ uvođenjem sustava nagrada i kazni za 260 tisuća zaposlenih u javnom sektoru. Međutim, sudeći po izjavi ministra Grčića, nemamo se čemu nadati: ”Kako će taj model u konačnici izgledati, o tom potom. Dakle, tek radimo na tom pitanju”.
To nije samo problem Vlade. Nemamo razvijenu kulturu težnje za izvrsnošću. Pogledajte bilo koje parkiralište i obratite pozornost na neuredno parkirane automobile. Promatrajte par minuta što se događa i izbrojite koliko je puta netko vratima lupio susjedni automobil izlazeći ili ulazeći u vlastiti. Rado govorimo o „hrvatskoj kvaliteti“, ali naš zanos kada govorimo o superiornoj kvaliteti naših poljoprivrednih i drugih proizvoda ili ljudi jednostavno nema pokrića. Ako smo doista najbolji, zašto naši proizvodi ili biznismeni nisu popularniji u svijetu? To je zavjera, kažete? Molim vas, svijet uopće ne zanimaju Hrvatska i njezini kompleksi. Naša nesposobnost je naš izbor. Premalo pazimo na održavanje izvrsnosti, a previše na hrvatsko sveto trojstvo: automobile, mobilne telefone i sunčane naočale. Istina, popravljamo se, ali i dalje smo daleko iza vodećih zemalja poput Njemačke, Japana i SAD-a. Nema šarma u lošoj izvedbi a još manje zarade – vrijeme je za težnju za izvrsnošću.