Vladimir Putin mogao bi za srednju i istočnu Europu predstavljati isto što i Jeljcin za Putina. Prije nekog vremena postavio sam sljedeće pitanje u svojem članku za Wall Street Journal pod naslovom Lessons for Democracy for Ukraine’s Neighbors (prijevod na hrvatski jezik nalazi se ovdje) – “Ako sagledate bilo koju od novih demokracija s teškom poviješću —Poljska, bilo koja od Baltičkih Republika, Hrvatska, Mađarska i druge – što bi se moglo zaključiti o zbivanjima u Ukrajini? Koje lekcije su tu za vaš narod?”
Naveo sam da su prve tri lekcije iz ukrajinske krize sljedeće:
1. Oružje nadjačava sporazume
Sada se čini da je pristanak Ukrajine na odricanje nuklearnog oružja bio izuzetno naivan potez. Sporazumi o prijateljstvu, partnerstvu, zajedničkoj obrani, pa i unije divno funkcioniraju za vrijeme mira i izobilja, kada su najmanje potrebni. Međutim, povijest pokazuje da takve “obveze” prečesto zakazuju za vrijeme rata i ekonomskih poteškoća.
Ukoliko ste mlada demokracija u opasnom susjedstvu, da parafraziram Theodorea Roosevelta, govorite tiho, ali ne odričite se svojeg štapa. Ne morate nužno pokupovati svo oružje, ali trebate dobro razmisliti prije ukidanja vojnih kapaciteta.
2. Željezo se kuje dok je vruće
Ukrajina je mnogo toga pretrpjela zbog ruske kolonizacije. Međutim, prošlo je gotovo 25 godina i bilo je prilika da se stvari dovedu u red koje Ukrajina nije iskoristila. Poput Ukrajine, građani i političari Mađarske, Hrvatske, Slovenije i ostalih zemalja srednje i istočne Europe dopustili su da nesposobna vodstva protrate dva desetljeća svoje novostečene nezavisnosti.
Umjesto iskorištavanja naslijeđenih nacionalnih stečevina, ova nesposobna vodstva nisu mogli prijeći preko svoje adolescentske samo-dovoljnosti i pohlepe te su dopustila korupciji da nastavi izjedati ionako ranjive države, što ih je pretvorilo u mete izvanjske agresije i podrivanja iznutra.
3. Svi možemo postati iduća Ukrajina
Nismo toliko različiti i isti scenarij može se ponoviti ovdje – u bilo kojoj od više od dvadeset novih demokracija srednje i istočne Europe. Mnogi od nas protratili su nacionalne snove generacija i dobru volju ne samo sunarodnjaka, nego i prijatelja – i nitko osim nas samih nije kriv za to.
Moj članak za Wall Street Journal odnosio se na prošlost i njezine posljedice u sadašnjosti, no što je s budućnosti zemalja srednje i istočne Europe?
Prethodnih 25 godina za mnoge zemlje srednje i istočne Europe predstavlja period produljene adolescencije. Većina ovih zemalja postigla je impresivan napredak na ekonomskom polju. Međutim, dojam sigurnosti od nove vojne agresije i zagrljaj Europske Unije stvorili su povoljne uvjete za besciljno političko i kulturno tumaranje.
Ipak, ove zemlje sada se suočavaju s novom, surovijom stvarnošću: u raskoraku između zapada, koji ih unatoč dobroj namjeri želi kolonizirati kulturom koja se možda i ne uklapa u njihov kontekst i koja jednim djelom poriče njihovu povijest – i Putinove Rusije, koja preko njihovih leđa nastoji razriješiti vlastite komplekse.
Nakon produljene adolescencije, zemlje srednje i istočne Europe čeka ubrzano sazrijevanje.
Kao mladi agent KGB-a, Putin je vidio kako je Jeljcin nespretno dopustio raspad Sovjetskog Saveza kojim je uništeno sve za što se Putin zalagao. Umjesto da kuka, Putin je preusmjerio sav svoj novonastali bijes i prezir u volju koja ga je katapultirala na vrh nove Rusije koju je sam oblikovao.
Ono što je Jeljcin bio za Putina sada Putin treba biti za srednju i istočnu Europu. Umjesto života u strahu od Vladimira Putina, zemlje srednje i istočne Europe trebaju iskoristiti ovu nametnutu krizu kao poticaj i energiju za izgradnju zrelih i otpornih demokracija.
Kako bi se pospješilo ovo sazrijevanje, zemlje srednje i istočne Europe moraju pronaći odgovore na sljedeća pitanja:
A. Tko smo mi i koje su naše vrijednosti?
Većina ovih zemalja ima tisućljetne povijesti i ne trebaju im rojevi nevladinih organizacija da kroje nacionalne identitete. Većinu otpora zapadnjačkom utjecaju u Mađarskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Hrvatskoj i drugim zemljama moguće je pripisati percepciji nametanja izvanjskih vrijednosti koje u mnogim slučajevima nisu čak niti općeprihvaćene u zemljama odakle ih se izvozi. Bez obzira na to ima li to realne osnove, mnogi se stanovnici zemalja srednje i istočne Europe osjećaju kao prisilni subjekti socijalnog eksperimenta nametnutog izvana i ne sviđa im se to – a ne bi se svidjelo ni Amerikancima, Britancima, Kanađanima i Nijemcima da je situacija obrnuta.
Uslijed pozadinske buke nametnute kulturne revolucije i neprekidnih ekonomskih meteža tijekom posljednjih 25 godina, promaklo nam je tiho i duboko dostojanstvo ovih uglavnom malih, ali ponekad velikih, starih civilizacija. Sve one imaju svoje mane, ali i vrline koje su omogućile proživljavanje svih kriza i mnogo većih prijetnji od Vladimira Putina.
Naše moderno vrijeme ima mnoge prednosti, ali perspektiva nije jedna od njih. Dvadeset i pet godina od pada Berlinskog zida i sedamdeset godina od nametanja komunizma su tek točkice u povijesnom periodu od tisuću godina i to prečesto zaboravljamo.
Međutim, za budući razvoj regije važno je ponovno prepoznavanje karakteristika, vrijednosti, institucija, organizacijskih struktura i vodstava koje su omogućile sljedeća postignuća:
- Poljska je izdržala podjelu na ruski, pruski i habsburški dio u trajanju od 123 godine, a zatim i de facto okupaciju od Sovjetskog Saveza u trajanju od 45 godina.
- Litva je izdržala gotovo 200 godina ruske okupacije te kratak period njemačke okupacije.
- Hrvatska je pretrpjela gotovo 400 godina osmanske vojne okupacije i nasrtaja te nekoliko stoljeća pripajanja i nametanja njemačkog, talijanskog i mađarskog kao službenih jezika u raznim svojim regijama.
Ne radi se o minornim postignućima, čak ni za velike nacije, i ona ne smiju biti zaboravljena. Umjesto toga, karakteristike koje su stvorile uvjete za ostvarivanje ovih monumentalnih postignuća trebaju služiti kao temelj za izgradnju modernih, samopouzdanih, sigurnih i prosperitetnih država srednje i istočne Europe budućnosti.
Kao što smo i mi sami zbroj svih iskustava koje smo preživjeli, ove nacije su zbroj svojih individualnih povijesti. To nisu prazne ploče po kojima drugi tek trebaju pisati, nego duboka vrela postignuća, težnji, i naravno – proturječja i frustracija koja treba iskoristiti za stvaranje snažnih i plodnih država.
B. Kako da se obranimo?
Nitko ne voli biti ugnjetavan i nikome se ne sviđa život u blizini nasilnika. Međutim, povijest je puna primjera žrtava nasilnika koje su unatoč predviđanjima pobijedile zlostavljače. Od Davida i Golijata do Applea i Microsofta, do Hrvatske i Srbije, do Engleza i Francuza i bitke kod Agincourta gdje je 6,000 engleskih vojnika pobijedilo 30,000 Francuza – Outnumbered, Outgunned: How Underdogs Prevail:
“Jedna od prednosti Henryja i njegovih Engleza bila je u tome što se radilo o složnoj jedinici… svi su znali svoj posao. Među njima je bilo samo 1,000 oklopljenih vitezova, a ostalih 5,000 bili su naoružani dugačkim lukovima i strijelama. Nesumnjivo se radi o slučaju gdje naoružanje igra presudnu ulogu”.
“Francuzi su bili daleko brojniji i imali su ‘mnogo vođa, ali malo vodstva’… Francuski plan bitke u žurbi su osmislili ‘odborski’ jutro uoči bitke i bio je loše proveden”.
Zašto, dakle, manje sile ponekad pobjeđuju?
- One su staložene i nadmudruju svoje protivnike. “Hladne glave uvijek pobjeđuju… [Ovi zapovjednici] mudro promišljaju izlazak iz nepovoljne situacije. Ne donose ishitrene odluke… Među zapovjednicima koji pobjeđuju u ovakvim bitkama postoji određena razina koncentracije – gotovo zen prisutnost”.
- Jer jasno definiraju vodstvo i ciljeve.
- Jer rade kao složne jedinice.
- Jer promišljeno riskiraju.
- Jer se direktno i smjelo nose s izazovima.
- Jer nedostatak brojčane nadmoći nadoknađuju:
– brzinom
– agilnošću
– tehnološki naprednijim oružjem
– boljom suradnjom s jednako ugroženim saveznicima
Stvarnost je sljedeća: samostalno nijedna vojska zemalja srednje i istočne Europe ne može nadvladati direktan napad ruskih snaga. Međutim, dobro vođene, prikladno naoružane, motivirane i obučene vojske koje rade složno prisilili bi svaku invazivnu vojsku, uključujući i rusku, da dobro razmisli o sljedećem potezu. Takva suradnja već postoji kroz NATO, a vrijeme je da se njezin intenzitet unutar regije pojača.
C. Kako geopolitičku ranjivost pretvoriti u ekonomsku prednost?
Kada sagledate srž problema, sport, poslovni svijet i rat funkcioniraju prema istim fundamentalnim principima. Sve zemlje srednje i istočne Europe osim Poljske imaju mala domaća tržišta i moraju se nositi s teškim geopolitičkim kontekstom. Mogu se ravnopravno nadmetati samo ako:
- Prigrle tehnološki napredak
- Budu otvorene za prihvaćanje učinkovitijih načina organizacije društva i rada
- Neprekidno rade na uklanjanju prepreka koje sputavaju razvoj
- Rade na osvajanju novih tržišta za izvoz
- Razumiju svoja ciljna tržišta bolje nego što ciljna tržišta razumiju sama sebe (na psihološkoj i ekonomskoj razini)
- Primjenjuju principe koji omogućavaju manjim vojnim silama da ponekad pobijede na način prethodno spomenut u sekciji B – područje “bitke” je različito, ali strategija i taktika univerzalno su primjenjive.
D. Kako postići kvalitetniju suradnju sa susjednim zemljama?
Kada ste mali i ranjivi, nema bolje alternative od suradnje. No kako možemo nadjačati različitosti i usmjeriti se na izazove s kojima se moraju nositi sve zemlje srednje i istočne Europe?
- Potrebno je usmjeriti se na širu sliku – kada ste mali, morate imati veliku perspektivu ili će vas sitni problemi stalno sputavati
- Ne ignorirajte prošlost – suočite se izravno s problemima sa susjedima, nastojte ih razriješiti, a ukoliko ne uspijete, odgodite razrješenje na deset godina ili zatražite arbitražu
- Nemojte zaglaviti u prošlosti – prošlost je važna, ali budućnost je važnija
- Nemojte se pretvarati da smo svi isti – zemlje srednje i istočne Europe su slične, ali su vrlo raznolike i to je izvrsno i šarmantno. Nema koristi od nametanja svojevrsne nacionalne metroseksualnosti. Kada odem u Tallinn, želim vidjeti i doživjeti Estoniju. Kada odem u Beograd, želim vidjeti i doživjeti Srbiju.
E. Kako možemo prenijeti svoju novu vitalnost na posrnulu Europsku uniju?
U Europskoj uniji već dugo nema jasno izraženog smjera. Problem leži u činjenici da se Europska unija udaljila od temeljnih vrijednosti na kojima je osnovana, koje su njezinim građanima još uvijek zajedničke. Upravo su ove temeljne vrijednosti dovele do rušenja Berlinskog zida, a ne kasnije viđene, nedefinirane “europske vrijednosti” koje promiču razne interesne skupine i zatim ih na hrpu stavljaju birokrati iz Bruxellesa. Ova beživotnost se sada jasno odražava u lošim ekonomskim rezultatima.
Kada je srušen Berlinski zid, među mnogim ljudima, uključujući i mene, postojalo je očekivanje da će nove zemlje srednje i istočne Europe donijeti novi duh, novu energiju, nove temelje i novi idealizam u Europsku uniju. Nažalost, ovo se nije dogodilo iz više razloga, uključujući i sljedeće: 1) ostaci misaonog sklopa – nusprodukta komunističke indoktrinacije, 2) nedostatak vodstva i 3) duboka i sveobuhvatna infiltracija korupcije.
Stara pohlepa, stare tendencije i stari način vodstva ubrzo su ugušili novi duh i idealizam ranih dana nezavisnosti. Umjesto pravde, pravednosti i afirmacije nacionalnih snova i ideala, dobili smo cinizam, nepoželjnost nacionalnih identiteta i blijede kopije zapadnjačkog “uspjeha”, bez obzira radi li se o tržištu, proizvodima ili pokretima. Na mnogo načina, zemlje srednje i istočne Europe prihvatile su zapadnjačko smeće bez odgode, ali se pokazalo da su daleko otpornije na brojne prednosti Zapada.