U svojem govoru u Istanbulu prošle subote Joe Biden spomenuo je Hrvatsku u istoj rečenici s još 16 zemalja: “Hrvatska je još jedna zemlja koja obećava i mogla bi se pretvoriti u regionalno energetsko čvorište ukoliko odmah krene s pametnim ulaganjima, iskoristi podršku Europske Unije i ako bude surađivala sa susjednim zemljama“.
Te 33 riječi čine tek nešto više od 1% od ukupno 2,547 riječi u govoru Joea Bidena, ali tih 1% glasno je odjeknulo u Hrvatskoj željnoj dobrih vijesti i ekonomske relevantnosti.
Koliko mi je poznato, prvi sam javno objavio njegovu primjedbu u statusu na Facebooku 24. studenog 2014. Večernji list objavio je članak o Bidenovoj poruci nekoliko sati kasnije, a idućeg dana to je bila udarna vijest u tiskanom izdanju. HRT iBanka objavili su odmjeren izvještaj o primjedbama. Jutarnji list popratio je izvještaj Večernjeg lista, ali njihova pričadobila je kreativni dodatak u naslovu koji je Joeu Bidenu pripisao riječi koje uopće nije izgovorio: „RH će biti ključ energetske sigurnosti Europe“. U trenutku pisanja ovog članka, preko 1000 Hrvata „lajkalo“ je članak Jutarnjeg lista, iako je neistinit – Hrvatska će možda i postati ključ energetske budućnosti Europe, ali Joe Biden to uopće nije izjavio.
Ovim novinskim napisima prethodio je prosvjed kojega je organiziralo šest sindikata koji djeluju u INA-i, a u prosvjedu je sudjelovalo nekoliko stotina prosvjednika koji su uzvikivali „Danas INA, sutra Hrvatska“, čime su izrazili svoje zahtjeve da Vlada „spasi INA-u“.
MOL je 25. studenog objavio službeni poziv na izvanredni sastanak dioničara kako bi donijeli odluku o zahtjevu za isplatu dvije milijarde kuna izvanredne dividende iz zadržane dobiti INA-e. To bi efektivno ispraznilo sve nestatutarne rezerve INA-e. Po priopćenju MOL-a do zahtjeva je došlo zato što Hrvatska nije pogodna za ulaganja.
Dok INA polagano tone, kakofonija se pojačava.
Može li se Hrvatska uzdići iznad buke kako bi se stvorila koherentna strategija pregovora za INA-u, ili bi jednostavno trebalo poslušati Amerikance?
Mislim da je odgovor da može i mora, ali kao i obično, moramo izmijeniti ustaljeni pristup.
1. Čudni pregovori
Vodio sam pregovore za poslove ukupne vrijednosti preko 2 milijarde američkih dolara u brojnim zemljama – od SAD-a, Njemačke i Rusije, sve do Kolumbije i Nigerije, ali nikada nisam posvjedočio čudnijim pregovorima od onih u posljednjih 13 mjeseci. Tijekom ovog perioda, INA i MOL su održali zajedničke sastanke pet puta u poprilično regularnim intervalima. Svaki put sastali bi se na nekoliko sati i pritom bi svaka strana ponovila svoje zahtjeve: Hrvatska tražirestrukturiranje upravljačkih prava kako bi se neutralizirale prednosti koje su stečene „ilegalno tijekom pregovora koje je vodio bivši premijer Sanader“, dok Mađarska želi razgovarati o razvojnoj strategiji koju predlaže trenutno vodstvo INA-e.
Ovi zahtjevi ponavljaju se na svakom sastanku, stajalište druge strane se ignorira, zatim se zakazuje idući sastanak nekoliko tjedana kasnije gdje se čitav cirkus još jednom ponavlja. Ovo me podsjetilo na humoristične skečeve gdje se sučeljavaju vojske s mušketama daleko izvan međusobnog dometa: svi ciljaju i pucaju, ali svi promašuju, a zatim se vraćaju na početne pozicije i pokušavaju ponovno bez ikakvog učinka.
Ovi pregovori nisu imali osobitog smisla, osim što možemo reći da pregovori postoje – još jedno deklarativno postignuće. Pravi pregovori vode vlastiti život: proučavate stajališta druge strane, oni proučavaju vaša, međusobno si prkosite iako ste svjesni da morate postići kompromis, pušete vi, pušu oni, tražite pauzu, šefovi vas zovu i pitaju što traje toliko dugo – „moram li doći tamo osobno da ovo riješimo?“ – zatim šaljete svoje izaslanike na čik-pauzu s njihovim ljudima kako bi porazgovarali malo i dotaknuli se potencijalnih sporazumnih točaka, zatim se ponovno okupljate, pritisak raste: oni viču, vi vičete, demonstrativno napuštate prostoriju i vraćate se s revidiranom pozicijom – oni ili prihvaćaju, ili ne prihvaćaju.
No barem ste pregovarali – stvari se pomiču, pritisak raste, ima dinamike i dolazi do nekakvog klimaksa. Ali ova suhoparna predstava INA-e i MOL-a predstavlja birokratsku verziju pregovora – to je tek vježba osnovnih predodžbi o pregovorima (da, imamo pregovore) bez ikakvog sadržaja. Ta vrsta pregovora predstavlja ekvivalent ekonomskih reformi naše Vlade – sve je to predstava bez stvarnih rezultata.
2. Stižu Amerikanci
S Amerikancima imamo nešto iskustva, a ono nije uvijek bilo pozitivno. Njihovi su darovi obično poput dvosjeklih mačeva. Njihova uloga u Domovinskom ratu i operaciji Oluja bila je pozitivna, ali nije baš bilo tako kada su se nametnuli i utjecali na sadržaj i implementaciju Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini.
Možda nam se ne sviđa što oni donose (poput ozloglašenog sporazuma o neizručivanju američkih državljana), ali većini Hrvata koji su odgojeni na mitovima o jakim vođama dolazak Amerikanaca simbolizira kraj igara i nametanje reda: potencijalno nepoštenog, ali ipak reda.
Dolazak se zato očekuje sa zebnjom, ali i znatiželjom i olakšanjem, a u nekim slučajevima čak i euforijom, kao što se vidi iz slučaja s Bidenovim primjedbama. Što će od nas tražiti? Što će nam zauzvrat dati? Hoće li biti neumoljivi u pregovorima s drugom stranom? Koliko god se mi trudili napuhivati, kada stvari postanu ozbiljne i kada stignu veliki dečki, skloni smo pretpostavkama da nam ne preostaje ništa drugo nego pognuti glavu i igrati ulogu kmetova.
Dobra je vijest da smo u prošlosti znali reći ne: Vlada Ivice Račana odbila je popustiti i prihvatiti sporazum o neizručivanju. Loša vijest je da nam to nije prešlo u naviku. Efikasna artikulacija nacionalnih prioriteta, i što je još važnije, uspješna prodaja tih prioriteta međunarodno utjecajnim ličnostima te nacionalno samopouzdanje koje proizlazi iz realizacije tih prioriteta vještine su koje se uče isključivo kroz praksu, a mi nismo nacija koja voli vježbati.
Međutim, vrijeme je da prestanemo udarati ispod naše kategorije u međunarodnim pitanjima. Težina i relevantnost u pitanjima vanjskih poslova nisu samo stvar povijesti, već i stvar izbora, vještine i mukotrpnog rada.
3. Koja je svrha medijacije?
Nismo sudjelovali u pravim pregovorima, ali uz malo truda i vještine, možemo konstruktivno provesti postupak medijacije. Jednostavno rečeno, medijacija je vježba rješavanja sporova gdje treća strana pomaže suprotstavljenim stranama da postignu konsenzus. Obično se radi o strukturiranom procesu gdje postoje i vremenski rokovi i dinamika kakva kod običnih pregovora izostaje. Sudjelovanje je dobrovoljno i medijator više olakšava nego što upravlja procesom. Medijatori koriste razne metode kako bi pokrenuli ili poboljšali kvalitetu dijaloga i razumijevanje među stranama te im pomogli da postignu dogovor. Iako medijacija ima više prednosti, u ovom slučaju su najvažnije ušteda sredstava i vremena te očuvanje međusobnih odnosa.
4. Test hrvatske zrelosti i američke dosljednosti
Bez obzira na to što definicija medijacije navodi „postizanje“, a ne „nametanje“ dogovora, ne bi bilo iznenađujuće da Amerikanci nametnu svoju volju malim sukobljenim „borcima“. Zaista bi moglo biti tako, no trebamo učiniti sve što možemo kako bismo pomogli Amerikancima da dovedu do rješenja ovog spora na način od kojega svi imaju koristi. To se postiže racionalnim, koherentnim i dobro artikuliranim navođenjem problema i postavljanjem prioriteta koje olakšava Amerikancima, a naposljetku i Mađarima, da ih prihvate i predstave ostalima u pozitivnom svjetlu. Kada se sve zbroji i oduzme, nakon takvog postupka, svi će se morati vratiti u svoje zemlje i tvrditi da su postigli barem nešto.
(a) Korištenje korupcije kao alata za međunarodnu prinudu
Iako su hrvatski mediji o tome propustili izvijestiti, Joe Biden rekao je još nešto u svojem govoru u Istanbulu:
˝No kao što priča o Ukrajini pokazuje, postoji više dimenzija europske sigurnosti… Očito je jedna od tih dimenzija vojna nadmoć. Ali susrećemo se s novom vrstom oružja kojom se služe Rusija i drugi… Prvo je novo: korištenje korupcije i oligarhije-kleptokracije kao alata za međunarodnu prinudu. Drugo je korištenje energenata kao oružja, čime se podriva sigurnost nacija…
Ovo je ozbiljan strateški problem za mnoge zemlje čije energetske zalihe ovise o Rusiji. Ali to je istovremeno i važna prekretnica za Europu. Europa ima pravu priliku za promjenu svojeg položaja. I predsjednik i ja vjerujemo da je sigurnost energetskih zaliha sljedeće poglavlje u europskom projektu integracije i širenja tržišta koje je otpočelo prije više desetljeća razmjenom europskog ugljena i čelika“.
Ova izjava obilježila je smjernice istanbulskog summita, ali može poslužiti i kao izvanredna početna točka za smjernice medijacije u slučaju INA-e. Potpredsjedniče Biden, potpuno ste u pravu, ovo je izvanredna prilika za pisanje idućeg poglavlja europske integracije – poglavlja koje će se zasnivati na nultoj toleranciji prema korupciji kao alatu međunarodne prinude.
(b) Korupcija kao prioritetno pitanje državne sigurnosti
I Hrvatska i Mađarska pretrpjele su velike gubitke zbog procvata korupcije u društvu, što je dovelo do potkopavanja vjere u državne institucije i omelo zdrav ekonomski razvoj. Hrvatskoj je trebalo mnogo vremena da se suoči sa svojim korupcijskim demonima, a taj proces tek je započeo.
Međutim, došlo je do stvarnog napretka koji uključuje uhićenje i osudu najvišeg izabranog dužnosnika – nekadašnjeg premijera Ive Sanadera – za korupciju, osobito u slučaju prihvaćanja mita od MOL-a za kontrolu nad INA-om. Mađari još uvijek odbijaju izručiti izvršnog direktora MOL-a Hrvatskoj kako bi odgovarao za isplatu mita. Mađarska inzistira na stavu da je neizručivanje pitanje državne sigurnosti. Donedavno se ta odluka tumačila kao obrana mađarske energetske sigurnosti. Međutim, činjenica da su šestorica visokih dužnosnika bliskih mađarskom premijeru Viktoru Orbánu nedavno uvrštena na crnu listu ljudi kojima je zabranjen ulazak u SAD zbog korupcije i mađarskog odbijanja sudjelovanja u istrazi daje novu nijansu značenja onome što Mađari smatraju „pitanjem nacionalne sigurnosti“.
(c) Zakon o sprječavanju korupcije u inozemstvu (Foreign Corrupt Practices Act)
U SAD-u se korupcija smatra tako ozbiljnim pitanjem da je korupcija kriminalizirana čak i kada je državljani SAD-a vrše na stranom teritoriju. Zakon o sprječavanju korupcije u inozemstvu (FCPA) proglašava nezakonitima slučajeve kada američki državljanin ili kompanija pokušavaju podmititi strane državne dužnosnike kako bi se posao ugovorio ili održao. FCPA također zabranjuje nezakonite isplate posrednim putem sve dok je poznato da će sredstva djelomično ili u cijelosti biti upućena državnim službenicima direktno ili posredno. Kršenje ovih odredbi nosi sljedeće posljedice:
· Korporacije i drugi poslovni subjekti dužni su platiti kaznu u maksimalnom iznosu od 2,000,000 američkih dolara
· Službenici, direktori, dioničari, zaposlenici i agenti dužni su platiti kaznu u maksimalnom iznosu od 100,000 američkih dolara uz maksimalnu zatvorsku kaznu od pet godina
· Iznosi ovih kazni u stvarnosti mogu biti i znatno veći – stvarna kazna može iznositi i do dvostruke vrijednosti iznosa koji se osumnjičeni nadao ostvariti podmićivanjem
Brojevi govore za sebe – broj slučajeva na koje se primjenjuje taj zakon raste iz godine u godinu. Ovo su neki od značajnijih takvih slučajeva:
- 2008. – Njemački Siemens AG i tri podružnice izražavaju krivnju za navodno kršenje dotičnog zakona i plaćaju kaznu ukupne vrijednosti 1.6 milijardi američkih dolara
- 2010. – Britanski BAE Systems Plc platio je 400 milijuna američkih dolara zbog kršenja zakona na Bliskom Istoku
- 2010. – Njemački Daimler AG platio je kaznu od 185 milijuna američkih dolara zbog kršenja zakona u 22 zemlje, uključujući i Hrvatsku
- 2012. – Japanska korporacija Marubeni je platila kaznu od 56.4 milijuna američkih dolara zbog podmićivanja nigerijskih dužnosnika kako bi se domogli ugovora u vrijednosti od 6 milijardi američkih dolara (HEP je nedavno odabrao ovo poduzeće kao svojeg partnera u izgradnji termoelektrane Plomin-C)
- 2014. – Ista japanska korporacija Marubeni plaća kaznu od 88 milijuna američkih dolara nakon izražavanja krivnje zbog podmićivanja indonezijskih dužnosnika kako bi osigurali unosan posao u energetici
Ono što čini FCPA još zanimljivijim iz naše perspektive jest činjenica da se od 1998. godine primjenjuje na strane kompanije i osobe koje direktno ili posredno pogoduju stvaranju uvjeta za korupciju i isplatu mita unutar teritorija SAD-a. Taj čin može biti jednostavan poput telefonskog poziva, e-maila ili dokumenta kojeg na teritoriju SAD-a šalje strana kompanija ili osoba.
Međunarodna korupcija je sada postala tako ozbiljno pitanje da su i Kanada (Zakon o podmićivanju stranih državnih službenika) i Velika Britanija (Zakon o borbi protiv podmićivanja) izglasale zakone slične američkom Zakonu o sprječavanju korupcije u inozemstvu.
(d) Možemo li činiti kompromise kada se radi o korupciji?
Kako, dakle, vršiti medijaciju među pozicijama nulte tolerancije prema korupciji (definirani stavovi Joea Bidena i SAD-a) i korupcije kao pitanja od najveće važnosti za državnu sigurnost (Mađarska)?
Ne vršite, i ne možete, bez gubitka kredibiliteta i integriteta. Ako je korupcija tako ozbiljan čin da SAD, Velika Britanija i Kanada kazneno gone za takva djela čak i kada se događaju izvan državnog teritorija, onda ne mogu savjetovati Hrvatskoj da progleda kroz prste u slučajevima očite i dokazane korupcije na vlastitom teritoriju.
Štoviše, u ime vlastitog kredibiliteta i integriteta, SAD, Velika Britanija i Kanada moraju nedvojbeno podržati stav Hrvatske da direktor MOL-a odgovoran za korupciju mora odgovarati i da MOL ne može uživati nikakve pogodnosti iz ugovora koji je potpisan uslijed podmićivanja.
5. Kako uvjeriti Mađarsku da korupcija nije u njezinom strateškom interesu
(a) Mađarsko domoljublje
Premijer Orbán često je na meti kritika, no on nije glup čovjek. Vjerujem da zaista želi rekonstruirati mađarski nacionalni ponos, ekonomiju i geopolitički utjecaj. INA je djelomično poslužila u toj „ekspanzivnoj“ strategiji, ali mogla bi postati i razlog njezine propasti ukoliko Mađarska ne postupi mudro.
Mađarski domoljubi koji razumno razmišljaju moraju biti svjesni da će promoviranje i zaštita korupcije dugoročno samo naštetiti i oslabiti snažnu Mađarsku koju nastoje izgraditi. Hrvatska je do sada postupala nepromišljeno i zbog toga je bila jednostavan protivnik kojega nije bilo teško zbuniti spinovima, PR-om i raznim pravnim smicalicama. Međutim, činjenice su činjenice i poznate su hrvatskom kaznenom sustavu, baš kao i američkom i britanskom, a vjerujem i ostalima. Prije ili kasnije, MOL i direktor MOL-a morat će odgovarati njima.
(b) Arbitraža
Svi ozbiljni pravni sustavi u svijetu osuđuju stjecanje pogodnosti kroz ugovore omogućene putem kaznenih djela poput podmićivanja. Američko, hrvatsko i mađarsko pravo slično postupaju s takvim ugovorima. Čak i ako medijacija propadne i ako dođe do arbitraže, vrlo je izgledno da će se pokazati da je MOL sudjelovao u korupciji i ugovor će biti proglašen nevažećim, a MOL će morati platiti naknadu za sve pogodnosti koje su dobivene tim ugovorom.
To ne znači da će se Hrvatska provući nekažnjeno. Ako Hrvatska nije ispunila svoj dio dogovora iz važećih ugovora koje navodi MOL, i Hrvatska će morati platiti naknadu, ali taj slučaj nije direktno povezan s pitanjem korupcije.
(c) Revidiranje Zakona o sprječavanju korupcije u inozemstvu (FCPA)
Vratimo se na Zakon o sprječavanju korupcije u inozemstvu. Pretpostavimo da Amerikanci imaju dokaze koji pokazuju da je Zsolt Hernándi zajedno s drugim višim dužnosnicima MOL-a i višim dužnosnicima mađarske Vlade sudjelovao u podmićivanju hrvatskih dužnosnika dok je boravio na teritoriju SAD-a. Jednostavni telefonski poziv iz New Yorka, e-mail poslan iz Houstona ili snimljeni razgovor iz Los Angelesa mogu dovesti ovaj slučaj u nadležnost američkog Zakona o sprječavanju korupcije u inozemstvu. Kako bi stvari bile još zanimljivije, nedavna sudska odluka pokazuje da čak i emailovi poslani izvan SAD-a, ali proslijeđeni preko američkih servera, mogu dovesti slučajeve u nadležnost Zakona o sprječavanju korupcije u inozemstvu.
Ukoliko SAD odluči otvoriti slučaj protiv MOL-a u nadležnosti ovoga zakona, MOL neće samo izgubiti sve pogodnosti postignute pomoću podmićivanja tijekom arbitraže, nego će i biti podložan vrlo ozbiljnim kaznama koje uključuju i zatvor za izvršne direktore na koje se ovo odnosi. Ove kazne bile bi višestruko veće od bilo kakvih „gubitaka“ koje bi MOL pretrpio odustajanjem od nezakonito stečenih pogodnosti u INA-i. Matematika je vrlo jednostavna samo je treba dobro objasniti.
(d) Utjecaj dioničara
MOL nije sinonim za mađarsku Vladu, a to često zaboravljamo. Najveći dioničari MOL-a su prvenstveno međunarodni institucionalni ulagači s udjelom od 25.1%, dok je udio od 24.7% u rukama mađarske Vlade. Udio od dodatnih 17.9% je u rukama stranih banaka kojima je premijer Orbán nedavno zaprijetio de facto programom nacionalizacije. Ova dva bloka kontroliraju 43% dionica MOL-a. Oman Oil posjeduje 7.3% dionica, 3% posjeduje Crescent Petroleum (UAE), a 1.4% dionica posjeduje DANA Gas (UAE) koji tako tvore treći blok stranih vlasnika koji posjeduje ukupno 11.7% dionica. Institucionalni ulagači (kojima je dosta ovoga nereda i stoga se povlače), banke koje doživljavaju prijetnje te neutralni blok interesa Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata (koji samo žele zaštititi svoja ulaganja) kontroliraju 54.7% dionica MOL-a.
Mogu li oni, stoga, u glasovanju nadjačati državu i podržati nagodbu? Ne, jer prema posebnim odredbama nitko nema više od 10% prava glasa, bez obzira o kakvim se udjelima radi, a Vlada je pokazala da se dobro snalazi u vođenju ovakvih sukoba vezanih za pitanje pokušaja preuzimanja MOL-a. Međutim, iako strani vlasnici MOL-a ne mogu promijeniti mađarske stavove po pitanju korupcije i dobiti od korupcije, mogu odlučiti otići, a neki su to već i učinili.
Malo pomalo, prednosti podržavanja MOL-a i pozicije mađarske Vlade se tope – cijena dionica je pala za 40% u posljednje tri godine, dok se problemi samo gomilaju: potencijalni sudski procesi protiv čelnih ljudi MOL-a, čak i dioničara, ukoliko su bili upoznati ili su trebali znati za slučajeve podmićivanja, a sve je popraćeno visokim kaznama…
Ukoliko se premijer Orbán potajno nada da će jednoga dana i on sam stajati na Hősök tere (Trgu heroja u Budimpešti), mora se nadati i truditi da će se scenariji koje sam naveo mudro razriješiti.