(Milan A. Račić, 14.11.2016) Gotovo sve u životu predstavlja stvar izbora. Odabiremo se vjenčati jednom osobom umjesto druge. Odabiremo jednu struku umjesto ostalih… a u većini ekonomija odabiremo jednog poslodavca umjesto niza drugih. Na kraju dana ostaje nam zbroj ovakvih osobnih izbora i to je ono što nazivamo „životom“. Čak i kad okolnosti poput rata i prirodnih katastrofa – ili s pozitivne strane, djece – unesu nemir u naše pomno kultivirane živote, takve nas situacije ne oblikuju. Oblikuju nas naši odabiri.
Kad već pričamo o djeci, kakve biste odluke donijeli u njihovo ime? Biste li odabrali mizeriju godinama nakon diplome gdje naposljetku prihvaćaju bilo kakav posao koji znači da će primati redovnu plaću? Pretpostavljam da za svoju djecu ne želite živote neizvjesnosti u kojima podsjećaju na štakore u labirintu, gdje ih je strah demonstrirati (ili još gore, razvijati) svoje Bogom dane talente kako ih šef ne bi maltretirao te kako bi očuvali i taj jedan posao koji su teškom mukom dobili? A kakvu plaću želite svojoj djeci? Je li prosječna hrvatska plaća sasvim prihvatljiva za vaše dijete? Vrijede li vaša djeca samo 34% onoga što dobivaju njima slični u Njemačkoj ili 32% onoga što dobivaju Danci? Jer toliko vrijedi prosječna hrvatska plaća.
Odluke koje su u naše ime donesene jučer te odluke koje sami donosimo danas oblikuju budućnost naše djece. Ne mogu zamisliti nijednog roditelja koji bi suočen s ovakvim izborom odabrao da mu djeca žive kao zadrta sirotinja s ruba Europske unije; bez nade, bez pravde i bez prilika. Nitko pri zdravoj pameti ne bi svom djetetu poželio takav život.
Međutim, političke odluke koje „mi“ danas podupiremo pridonose stvaranju baš takve budućnosti za našu djecu. Živimo u čudnovatim vremenima jala i sitničavosti. Govorimo o stvaranju dinamične ekonomije i o zadržavanju naše najbistrije i najkvalitetnije populacije te njihovih poreza, dok istovremeno podržavamo politiku koja će ih nedvojbeno otjerati odavde.
Smanjenje maksimalne porezne stope na mjesečne prihode veće od 17.500 kn s 40% na 36% podiglo je mnogo prašine, ali ta maksimalna porezna stopa i dalje predstavlja prosječnu neto plaću u Danskoj. Čelnici SDP-a pogurali su ovaj apsurd još korak dalje te predložili maksimalnu poreznu stopu od 48% na nevjerojatno niske prihode od 15.000 kuna. SDP ne želi 10.000 bogatih obitelji u Hrvatskoj, a tako definiraju sve koji zarađuju više od 87% prosječne danske plaće. To je tipičan primjer kratkovidnog hrvatskog populizma, baziranog na jalu. Logika i suosjećanje dovode nas do pretpostavke da naša Vlada treba pokušati osigurati približavanje prosječne hrvatske plaće za svih 4.3 milijuna stanovnika Hrvatske prosječnoj plaći u Njemačkoj ili Danskoj, no umjesto toga, predlaže se kažnjavanje sretne nekolicine koja se već popela na 87% te plaće.
Mudri ljudi donose mudre odluke. Mudre odluke stvaraju pametna društva. Pametna društva privlače ulagače. Ulagači zapošljavaju pametne mlade ljude koji će u budućnosti i sami raditi pametne stvari. To vam je jednostavan model uspješnih društava. Pametne ljude ne bi trebalo kažnjavati za pamet, ali to je upravo ono što podrazumijevaju ovakvi prijedlozi. Zato pametna djeca odlaze iz Hrvatske i doprinose pospješivanju ekonomija zemalja poput Danske ili Njemačke. A oni koji odluče ostati u Hrvatskoj time gube na svim poljima.
Image credit: Rotkäppchen
