(Milan A. Račič, 28.10.2016) U svijetu globalizacije nije toliko bitno koliko brzo trčite – sve dok ste brži od konkurencije. Ovu činjenicu možemo primijeniti na čitav spektar ekonomske konkurentnosti – od minimalca preko obrazovanja do porezne politike. Nedavno smo dobili potvrdu ove činjenice: Svjetska banka objavila je novu inačicu svoje „Doing Business“ ljestvice prema kojoj je Hrvatska pala za četiri mjesta – ne zato što smo propustili djelovati ili zato što smo donijeli loše odluke, konkurencija je jednostavno učinila više i djelovala brže. Zato u kontekstu porezne reforme moramo odgovoriti na sljedeća pitanja: Krećemo li se u pravom smjeru i krećemo li se dovoljno brzo da prestignemo konkurenciju?
Zdravko Marić na mene ostavlja dojam kompetentnog i savjesnog stručnjaka. Čak bih se usudio reći da je on prvi „normalan“ hrvatski ministar gospodarstva. Pritom ne mislim na njegovo mentalno stanje, prošlost ili izgled, nego na čitav paket – vjerujem da bi se dobro uklopio kao ministar gospodarstva u većini normalnih, razvijenih zemalja. To je dobro ukoliko se želimo pridružiti tim normalnim, razvijenim zemljama. Sve u svemu, porezne reforme ministra Marića predstavljaju korak u pravom smjeru. Dokazao je da nam ne treba ministarstvo demografije. Ono ne doprinosi demografskoj slici. Demografskoj slici doprinose obitelji, a na njihovu odluku o broju djece utječu ekonomija (i dinamičnost iste), njihova neto plaća (porezna politika), socijalna pomoć (obiteljska i institucijska) te osobni prioriteti. Mnoge bi obitelji svoje treće dijete od 1. siječnja 2017. godine trebale nazvati Zdravko jer će upravo obitelji s više djece biti među najvećim dobitnicima nakon uvođenja porezne reforme. Oni će moći zadržati drastično veći dio svojeg teško zarađenog novca, a svaka je lipa bitna kad uzdržavate obitelj.
Što se tiče PDV-a, Marić je još jednom zakoračio u pravom smjeru, a onda je zakoračio ustranu. Hrvatska pati od pretjeranog upliva politike u ekonomiju, a to se odražava u našim aktualnim disproporcionalnim stopama PDV-a. U prošlosti je bilo dovoljno okupiti određeni broj ljudi i pokrenuti demonstracije: uz dovoljnu medijsku pažnju, mogli ste eskalirati politički pritisak do točke gdje bi vaš posebni interes dobio smanjenu stopu PDV-a. To je možda bilo dobro za vas i vaše interesno područje, ali tako se porezni sustav dodatno komplicira, a pritom dolazi do diskriminacije te se nagrađuje sposobnost proizvodnje političke drame umjesto nagrađivanja proizvodnje vrijednosti za cjelokupnu ekonomiju. Državu treba voditi uz minimalnu količinu drame i gorčine te uz maksimalnu produktivnost. Ministar Marić hrabro je stao na kraj varijacijama u razinama PDV-a te uspostavio sustav s dvije razine, gdje će visoka stopa poreza od 2018. godine iznositi 24%, a niska 12%. Nekadašnja niska porezna stopa od 5% koja se primjenjivala na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, kino ulaznice i tiskovine bit će povećana i Marić će sigurno osjetiti pritisak interesnih skupina koje su imale koristi od ove niske porezne stope, međutim, jasno je da se radi o diskriminatornoj i zastarjeloj praksi. Ovaj popis iznimaka dokaz je našeg pogrešnog stava prema suvremenom životu i globalnoj ekonomiji. Ako knjige dobivaju poseban status, zašto ga ne bi dobila i prijenosna računala ili tableti? Ako tiskovine imaju poseban status, zašto ga ne bi imali i elektronski mediji? Ne možemo samo pričati o stvaranju suvremene ekonomije dok tvrdoglavo odbijamo prihvatiti nova pravila. Ugostiteljski i turistički sektor bjesne zbog povišenja svoje kamatne stope umjesto da budu zahvalni što su godinama ubirali desetke milijuna kuna dodatnog profita koji im je poklonjen kada je stopa PDV-a za njih prije nekoliko godina umanjena. Ta redukcija nije dovela do sniženja cijena usluga i povećanja konkurentnosti tih sektora – novac je jednostavno otišao iz ruku poreznih obveznika direktno u džepove vlasnika poduzeća u ugostiteljskom i turističkom sektoru. Nijedan poklon nije vječan, ni ovaj ne bi trebao predstavljati iznimku. Za ovakav je potez trebalo hrabrosti i ministar Marić zaslužuje pohvale. Međutim, ne slažem se s njim po pitanju redukcije maksimalne stope PDV-a na 24%. Ta promjena nije dovoljno velika da potakne povećanje potrošnje i odobrovolji javnost. Umjesto toga, nepotrebno će smanjiti državne prihode baš u trenutku kad su nužni zbog rezova drugih poreza i potrošnje.
Možda je najveća novost ovih reformi vezana za smanjenje poreza na dohodak s 20% na 12% za mala i srednje velika poduzeća i poljoprivrednike. Većina poreznih stručnjaka smatra da će se ovo smanjenje poreza odnositi na sva poduzeća kojima godišnji prihodi ne premašuju 3 milijuna kuna, bez obzira na njihovu pravno definiranu strukturu (bez obzira radi li se o društvima s ograničenom odgovornošću ili obrtima). U tom slučaju, Vlada je donijela promjenu koja će direktno potaknuti osnivanje novih malih poduzeća u svim sektorima od poljoprivrede do visoke tehnologije, što će dovesti do novog vala pozitivnih promjena u hrvatskoj ekonomiji. Šteta što ministar nije zadržao maksimalnu razinu PDV-a na 25%, a umjesto toga dodatno porezno olakšao poduzeća s prihodima koji premašuju 3 milijuna kuna godišnje. Iako je redukcija s 20% na 18% pozitivan pomak, to nije ogromna razlika koja bi glasno odjeknula među potencijalnim ulagačima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Ako sve uzmemo u obzir, porezna reforma nove Vlade zaslužuje 4 za sadržaj te 3+ za hrabrost. Hrvatska toliko kaska za konkurencijom da si ne možemo priuštiti odugovlačenje s reformama. Najznačajniji val reformi gotovo bez iznimke dolazi tijekom prve godine mandata Vlade. S obzirom na geopolitičku i ekonomsku situaciju, možda se radi o zatišju pred buru i zato moramo maksimalno iskoristiti period naše relativne stabilnosti i rasta kako bismo pokrenuli konkretne promjene koje će povećati konkurentnost. Međutim, ovaj val hrabrosti nije pokrenuo ministar Marić, nego premijer Plenković. Ove promjene zajedno s drugim sličnim mjerama trebale bi biti dostatne za prometanje perspektive našeg rejtinga u pozitivan, ali neće biti dostatne za poboljšanje našeg kreditnog rejtinga. Poboljšanje perspektive odražava promjenu smjera u kojem napredujemo, ali samo konkretni rezultati mogu poboljšati naš kreditni rejting – a taj nas korak tek čeka.
Image Credit: Jenny Sparks
