(Milan A. Račić, 22.10.2016) Hrvatskoj treba 7 ključnih ministarstava. Mislim da se Plenković slaže s tim, čak i ako toga još nije svjestan. Upravljanje grupom od 20 ministara je kao da žonglirate lignjama – klizave su, mekane i neće pravocrtno letjeti. Zato je Plenković odabrao četiri od 20 ministara da pomognu pri upravljanju ostalih. To je dobra strategija, međutim, time se otkrivaju dvije istine koje novi premijer i novi ministri neće javno izreći. Ako premijer treba samo četiri ministra kako bi držao Vladu na okupu, onda uistinu nije nužno imati dodatnih 16. Ako vjerujete u prvu istinu, druga glasi: preostalih 16 ministarstava ima drugačiju svrhu od nužnog funkcioniranja Vlade.
Nema optimalnog broja ministarstava koji možemo primijeniti na sve države. To je kao da pitate koja je optimalna težina jedne osobe. Sve ovisi o spolu, visini, strukturi kostiju itd. Slične kriterije možemo primijeniti na države – sve ovisi o veličini države, ekonomskoj situaciji, razini razvoja, potencijalnim prijetnjama, itd. Bez obzira na veličinu, država mora biti u stanju zaštititi svoje granice i ljude, upravljati financijama i ekonomijom, održavati odnose sa susjednim državama, primjenjivati svoje zakone, educirati stanovnike i osigurati zdravstvenu zaštitu. To su osnovne stvari koje mora osigurati svaka država, bez obzira na veličinu – od Luksemburga do Kine. Takve se odgovornosti Vlade mogu na razuman način podijeliti na 5-8 ministarstava, ovisno o političkoj situaciji, povijesti i organizacijskim sposobnostima zemlje. Zato svaka zemlja treba ministarstva koja će se pobrinuti za sljedeće, bez obzira na individualne nazive: sigurnost, financije, ekonomija, vanjski poslovi, pravosuđe, obrazovanje i zdravstvo. Sva ministarstva izvan ovoga pojasa predstavljaju odgovore na političke ambicije, politički pritisak i/ili ukazuju na nesposobnost efikasnog upravljanja.
Činjenica je da Vlade moraju napraviti određene političke kompromise kako bi stekle moć i održale stabilnu vlast. Ponekad moraju pokleknuti pod političkim pritiskom i učiniti nešto, ili ostaviti dojam da rade nešto – kao kada, primjerice, Vlada uvodi popularnu demografsku rubriku u Ministarstvo socijalnih programa. Kompromisi uglavnom uključuju troškove i prednosti. To podsjeća na situaciju u kojoj zdrava osoba popije piće-dva dnevno – to nikoga neće ubiti, možda će i biti korisno, ali svakako neće predstavljati problem. Problem nastaje kada se piće ili dva pretvore u bocu ili dvije, a alkohol počinje preuzimati živote alkoholičara i čitave njegove obitelji. Problem Hrvatske je u tome što su naše Vlade postale ovisne o političkim kompromisima do te mjere da su izgubile jasnu predodžbu o vlastitoj ulozi i ključnim zadaćama. U aktualnom slučaju, rep HDZ/Most maše psom, Hrvatskom, što nas dovodi natrag do sretnog broja 7. Nekompetentna Grčka ima 16 ministarstava, moćne Sjedinjene Američke Države imaju ih 15, efikasna Njemačka 14, impresivna Estonija 11, a problematična Mađarska ima 8 ministarstava. Ako svaki broj ministarstava izvan ove jezgre od 7 ministarstava predstavlja državni dodatak na popis političkih kompromisa, kako mi onda stojimo? SAD uspijeva zadovoljiti političke apetite 320 milijuna ljudi s 8 ministarstava izvan ključnih 7. Njemačka čini isto za 80 milijuna ljudi sa 7 dodatnih ministarstava, itd. Mogli bismo reći da Njemačka polovično radi kompromis – 7 ministarstava posvećeno je upravljanju ključnim državnim poslovima, a 7 predstavlja politički pritisak, a taj pola/pola kompromis ne izgleda tako loše, osobito u državi koja ima dugu povijest dobrog i odgovornog upravljanja.
Međutim, Hrvatska ima dugu povijest lošeg upravljanja, što se odražava u našem drastičnom padu konkurentnosti, nedostatku dugoročnog ekonomskog rasta i odlaska educiranih mladih. Dakle, mi ovom problemu pristupamo na sljedeći način: 13 ministarstava predstavlja odgovor na politički pritisak, a 7 upravljanje ključnim državnim poslovima – što znači da 65% talentiranih ljudi, resursa i energije ove Vlade otpada na zadovoljavanje političkih apetita, dok se tek 35% alocira na rješavanje naših ljučnih problema. Mnogi bi rekli da je čak i ovakva prognoza suviše optimistična.
Dok se pripremao za vlast, Plenković je trebao pripremiti verziju budžetiranja od nule. Umjesto postavljanja pitanja o broju ministarstava prethodnih Vlada te o broju ministarstava koji bi zadovoljio apetite HDZ-a i Mosta, trebao je postaviti sljedeće pitanje: Koliko ključnih ministarstava Hrvatskoj treba za efikasno funkcioniranje, s obzirom na specifične probleme, populaciju i dostupne resurse? Točan odgovor na to pitanje jest otprilike 7. S te je točke Plenković trebao početi graditi svoju Vladu. Zatim je trebao imenovati 7 potpredsjednika ili ministara koji bi vodili tih 7 ključnih ministarstava te odgovarali direktno njemu. S obzirom da ni HDZ ni Most ne bi pristali na rezanje broja ministarstava s 20 na 7, trebao je pristati na kompromisnih 14 ministarstava za početak. 7 glavnih ministarstava bi bili u rukama potpredsjednika, a ova niže rangirana ministarstva naposljetku bi postala povjerenstva unutar 7 ključnih ministarstava. Na ovoj razini, Plenkovićeva bi Vlada usmjerila 50% resursa na ključne funkcije te 50% na političke kompromise, što bi predstavljalo ogroman napredak.
Poruka koju je hrvatska mladež trebala čuti od novog premijera glasi: Obvezujemo se da ćemo izgraditi svjetliju budućnost. Poruka koju su trebali čuti hrvatski ulagači glasi: Razumijemo vaše probleme i usredotočeni smo na njihovo rješavanje. Poruka koju su trebali čuti strani ulagači glasi: Imamo kompetentnu i efikasnu administraciju koja želi surađivati s Vama. Umjesto toga, svi su dobili istu poruku: „Moja je Vlada posve ista kao sve ostale prije nas. Usredotočeni smo prije svega na zadovoljavanje vlastitih političkih apetita“.
Plenković je svoj dolazak na vlast osigurao efikasnom komunikacijom, pozivanjem na odgovornost i obećanjima vjerodostojnosti. Govori hrvatski, engleski, francuski, talijanski i poznaje osnove njemačkog jezika. No vrijeme je da shvati da su djela važnija od riječi. Pristojno izgovaranje riječi „reforma“ na pet jezika ne znači ništa ako to ne možete potkrijepiti djelima, a Plenković je prilikom organizacije svoje Vlade demonstrirao upravo suprotno.
Image Credit: Cindy Taylor
