Want it in English?
(Milan A. Račić, 22.08.2016) Našoj maloj zemlji od 4.3 milijuna stanovnika u Riu ide dosta dobro. Dok ovo pišem, 20. smo po broju medalja. Čitava zemlja slavi svaku novu medalju. Ta mi je pozicija na ljestvici mnogo draža od posljednjeg izvještaja Svjetske banke koji nas prema BDP-u svrstava na 82. mjesto. Zamislite kako bi nam tek bilo da nam i ekonomija ide tako dobro kao sport.
Da smo 20. na toj ljestvici, naš bi BDP iznosio 646 milijardi američkih dolara umjesto sadašnjih 48.7 milijardi. Bili bismo izjednačeni sa Saudijskom Arabijom, odmah iza Švicarske. Bili bismo 13 puta bogatiji nego danas, što znači da bismo imali 13 puta više novca za obrazovanje, zdravstveno osiguranje, mirovine, sport, istraživanje i razvoj te otplatu duga, ako bismo ga u tom slučaju uopće imali. Umjesto da mladi i obrazovani ljudi sanjaju o odlasku iz Hrvatske, mladi i obrazovani ljudi iz drugih zemalja sanjali bi o dolasku u Hrvatsku.
No stanimo malo na loptu. Razmak između naše sportske i ekonomske pozicije iznosi 62 mjesta. Nađimo se stoga na pola puta – na 51. mjestu ljestvice Svjetske banke. Kako bi Hrvatska tada izgledala? Naš bi BDP iznosio 181 milijardu američkih dolara. Zajedno s Češkom bili bismo ispred Rumunjske, Novog Zelanda i Mađarske. Bili bismo 3.7 puta bogatiji, a nitko se ne bi bunio protiv 3.7 puta svjetlije budućnosti.
Odakle tolika razlika u našim sportskim i ekonomskim rezultatima? Ako želimo proučavati temelje svojih sportskih rezultata, moramo početi s genetikom. Čini se da Hrvati imaju dobre predispozicije koje nam daju prednost u startu, što se odražava na neočekivano visok broj medalja u posve različitim disciplinama. Međutim, što je s našom poslovnom DNK? Nažalost, u tom se području baš i nismo proslavili. Četrdeset i pet godina komunizma popraćenih s dvadeset i pet godina socijalizma prerušenog u kapitalizam pretvorili su Hrvatsku u mutanta koji, čini se, ne može razbiti okove obrazaca ponašanja koji ne funkcioniraju. Suvremena ekonomska konkurentnost zahtijeva brzinu, kreativnost, okretnost i sklonost riziku u određenoj mjeri. Međutim, Hrvatska je spora, nekreativna, nespretna i sklona riziku kad to nema nikakvog smisla, a kategorički ga odbija kada je rizik potreban. Za razliku od naših sportskih postignuća, naša se mutirana poslovna DNK odražava u dugom nizu loših ekonomskih rezultata.
Iako mnogi od nas kritiziraju ustroj krovnih sportskih organizacija u Hrvatskoj, a mnogo je toga podložno kritikama, činjenica je da redovito proizvodimo zvijezde u nogometu, košarci, skijanju, tenisu, atletici i drugim sportovima. Mnogi od ovih uspjeha rezultat su kombinacije prirodnog talenta i iznimnih osobnih ulaganja. Međutim, njihov uspjeh također ukazuje na to da ih sustav ne uništava – možda funkcionira na 50% stvarnog kapaciteta, ali barem ne radi protiv sportaša. Isto se ne može reći za našu ekonomiju. Gradimo administrativne labirinte koji nemaju nikakvu produktivnu svrhu. Ministri koji nikada nisu vodili tvrtke češu se po glavi dok pokušavaju pronaći načine da „potaknu“ poduzeća umjesto da im se samo sklone s puta. Nikada nećemo premašiti jednu Etiopiju (74.) ili Sudan (65.) dok privatno poduzetništvo – veliko, malo ili start-up – ne postane kamen temeljac naše ekonomije. To se neće dogoditi sve dok nastavljamo kultivizirati naviku gušenja privatnog poduzetništva u svakoj prilici. Eri pretvaranja da nam je stalo (dok potajno preziremo) poduzetništvo mora doći kraj. Što se prije to dogodi, prije ćemo i vidjeti Hrvatsku koja će postizati ekonomske rezultate koji će se moći mjeriti s našim sportskim rezultatima.
(Tekst © Večernji List)
Image Credit: The World Bank Group
