(Milan A. Račić, Večernji List, 14.12.2015) Nisam namjeravao gledati borbu između Vladimira Klička i Tysona Furyja. Volim boks, ali mi je naporan „kličkovski“ način borbe – stil koji iskorištava tjelesne proporcije i duge ruke braće Kličko kako bi izbjegli sve rizike te klinčeve kojima drobe protivnike poput udava. Naravno, s obzirom na njihove urođene prednosti, radi se o mudroj taktici, ali to je borba bez duše i bez umjetnost. Takav stil borbe već deset godina puni džepove obitelji Kličko, ali obožavatelji boksa ne uživaju.
Sjedio sam u mraku i vrtio programe. „Hajde, pogledat ću rundu ili dvije“, pomislio sam, a naposljetku sam gledao do kraja jer nisam mogao odvratiti pažnju s ovog rasplesanog, klimavog šlampavca britka jezika. To je bila životna šansa Tysona Furyja i djelovao je kao da uživa u svakoj sekundi. Međutim, svejedno sam čekao da ga Kličko dokrajči. Samo – to se nije dogodilo. Fury ga je provocirao, čak je stavio ruke iza leđa u pozi koja je govorila „hajde, da te vidim“ dok je skakutao uokolo poput igračke. U jednom trenutku se čak činilo da će mu spasti hlače. Fury je potpuna suprotnost Kličku – međutim, ono što mu je nedostajalo u kontroli i finesama nadoknađivao je srčanošću i iznenađujućom gracioznošću.
Tim Kličko dominaciju je osigurao sustavom koji se zasniva na nenadmašnoj atletskoj formi, savršeno izvedenim pripremama i iznimnoj snazi, a sve pokreće multimilijunska promocija i produkcija. Ali tu nema duše. Njih ne zanima umijeće boksa. Pretvorili su ˝slatku znanost˝ boksa u organizacijski plan izgrađen oko ljudi kamenih lica koji su se često doimali poput čovjekolikih robota. To je formula za uspjeh i stvaranje financijskog diva koja više priliči tvrtkama poput Microsofta i General Electrica nego dečkima koji sanjaju o uspjehu dok prolijevaju znoj u oronulim dvoranama u sumnjivim kvartovima koje nastanjuju čudni tipovi zlatnih srca.
Svi znamo da stvarni svijet nije poput filmova i dobri ljudi nisu uvijek pobjednici, ali važno nam je da ponekad pobijede. Svi se možemo diviti savršenstvu, sirovoj snazi i besprijekornoj izvedbi bez iznimki, ali to nije ljudski i teško nam je dugoročno se poistovjetiti s takvim ljudima, a još nam je teže zavoljeti ih. Divimo se Microsoftu i kupujemo milijarde dolara njihovih proizvoda, ali potajno navijamo za male ljude, za start-upove koji konstantno plešu na granici uspjeha i propasti. Navijali smo za Apple kada su ih pogodili problemi jer volimo priče o iskupljenju s posrnulim junacima u glavnoj ulozi: unatoč svemu, njih i dalje pokreće strast. Poput Furyja, posrnuli junak Apple donio je uzbuđenje i dašak umjetnosti te se suprotstavio nemilosrdnoj dominaciji Microsofta. Neki s podsmijehom gledaju na važnost ljepote, zaigranosti i duše na tržištu, ali upravo ove karakteristike upućuju na ono najbolje u nama i koje privlače našu pažnju, bez obzira radi li se o boksu, dizajnu, tehnici ili politici.
Da, pobjeda je važna, ali važan je i način igre. Možemo zahvaliti nasmiješenom, rasplakanom i raspjevanom Tysonu Furyju što nas je podsjetio na ovu činjenicu. Svi smo na neki način smušeni i zagubljeni u vlastitim problemima. Važno je podsjetiti se da borba nije vrijedna truda ako ne možemo pjevati, plesati i plakati. Ponekad srce, duša i umjetnost pobjeđuju, barem dok ne dođe do revanša.
Tekst © Večernji List d.o.o.
